Kada bi zidovi mogli o svim tugama progovoriti,
I jastuk kada bi od svih suza bio iscjeđen.
Ni jedan čovjek na svijetu ne bi bio pošteđen,
Niti bi itko od nas ostao nedodirnut i nepovrijeđen.
Kad grči nas, lomi, i tuga razvaljuje u nama,
A nemamo dovoljno hrabrosti da se odupremo.
Nije sramota u bijesu, nemoći i bolu zaplakati,
I tada trebamo ruku nečiju prihvati spremno.
Naše su se ruke pronašle u takvom jednom trenutku,
Sastali su se pogledi, srca dodirnula i duše pročitale.
I više nas ništa nije moglo u spoznaji razuvjeriti,
Da su se naše zvijezde svjesno na nebu sastavile.
Da smo bili predodređeni jedno za drugo već odavno
Samo se nisu podudarili neki putevi i saznanja.
Ali, kad postoji način da se nešto ispravi i sredi,
Nikad nije kasno da se zakorači preko granica sanja.
Mi trajemo, volimo se, naša je ljubav jaka,
Jedno drugome smo oslonac i potpora u životu.
Zar nije prekrasan osjećaj voljeti i biti voljen
I zajedno dijeliti svu ovu sreću i životnu ljepotu.