Da mi je znati do kuda samo seže
Provokacija, zavist i ljudska zloba?
I otkada to, do jučer, nevjernici,
Tako snažno sada "osjećaju" Boga?
Ti ljudi bez duše, bez skrupula i morala,
Što ne znaju drugačije, nego da druge tlače.
Odakle hrabrost nekom čovjeku malom,
Da povrijedi drugoga i tjera ga da plače.
Otkud mu snaga, otkud zloća u njemu,
Zar mu je to doista duševna hrana?
Da druge vrijeđa, zavađa prijatelje,
I da zbog toga ne osjeća ni trunku srama.
Koliko je veliko to licemjerje u njima,
Lažna dobrota koju prodaju svima?
Zar se ne boje kad dođu Bogu na istinu,
Da će i Bog kaznu neku dati njima?
Ili im je svejedno, vrijeđaju dok su živi,
U njihovim srcima nema ni malo dobrote?
Oni uživaju kad drugima bol i tugu nanose,
I kad ružnoću prave skrnaveći neke ljepote.
Ništa im nije sveto, ni ljubav ni prijateljstvo,
U njima samo hladnoća i mržnja vlada.
Zar nije ljepše biti skroman i pošten čovjek,
Dostojanstveno živjeti i svakog u oči pogledati bilo kada.