Nikad nisam imala toliko povjerenja
U bilo koga drugog, kao što imam u tebe.
Ti si uspio što nitko još do sada nije,
Da se opustim i potpuno ti povjerim sebe.
Ti si moja radost, moja sreća, moja snaga,
Ruka što me vadi i diže kad posrćem ili padam.
Ti si mi poklonio ono što mi drugi nikad nisu pružali,
Naučio si me i kad gubim da uvijek treba da se nadam.
Ne osjećam sumnju kad te nema, da si s drugom,
U meni ljubomora ne bjesni više toliko silna i jaka.
Ti si povjerenjem koje si u meni stvorio i usadio ga,
Uspio da oboje izadjemo kao pobjednici iz sumnje i mraka.
Danas, kad je tako teško vjerovati bilo kome,
Jer povjerenje među ljudima poljuljalo se davno.
Mi smo uspjeli to između sebe stvoriti i zadržati,
Iako ni kod nas u početku sve to nije bilo tako mirno i ravno.
Znalo je iskriti, bjesniti, praskalo je na sve strane,
Prokleta daljina znala je gdje smo najosjetljiviji,
Ali smo ipak, strpljenjem i razumjevanjem među sobom
Uspjeli postići da budemo tolerantniji i strpljiviji.
Znam da je, uvijek i samo, istina svaka izgovorena riječ,
Ali ponekad, kad zapjenim i vriskom ti se obratim,
Nemoj mi zamjeriti ,prošlost prokleta opet je prste umješala,
A znam, jedino tebi mogu vjerovati, kad se u sadašnjost vratim.