Marketing
Zovem se Čekanje
(Uvijek ću te čekati)
Tog jutra si me probudio rano i tiho,
Šapatom jednim i snenim poljupcem samo.
I lagano me zaogrnuo kišnim ogrtačem
I poveo stazama koje samo mi znamo.
U našu šumu snova, među stabla istine,
Privio si me i čvrsto stisnuo oko struka.
Započeo si priču negdje od sredine,
Dok je u tvojoj ruci drhtala moja ruka.
Govorio si mi riječi nepoznate i daleke,
U njima sam kopala bunare svojih strasti.
Nijedan nisam uspjela tijelom svojim zgotoviti,
I znala sam da ću te opet kao i do sada krasti.
Pričao si o sebi, o nama,o daljini što prijeti,
A ja sam razaznavala kontrure novog dana.
Jesi li mi to htio nešto teško i tužno priznati,
Bojeći se da se ne otvori još jedna nova rana.
Ne trebaš se bojati, moje je srce naučilo,
Ono je toliko izranjavano i izgaženo bilo.
Slobodno reci, sve ću stojećki izdržati,
Samo ću se malo naslonit na tvoje krilo.
Tek toliko da te dodirnem još samo jednom,
Da se stari drhtaj drhtajem ponovo vrati.
I slobodno idi, znam da te daljine zovu,
Ali misli moje i srce uvijek će da te prati.
Pa kad poželiš jednom da se opet vratiš,
U našu šumu snova, među stabla istine,
Nemoj se iznenaditi ako se ne pronađeš,
Na stablu će biti urezano samo moje ime.
- 06:37 - Što misliš (35) - Misli na Tropske Šume - #
Post je objavljen 25.02.2006. u 08:05 sati.