Konobarica s tastature
ponedjeljak, 29.04.2024.
Nek je zdravih kukova
Nije nam nitko rekao, nitko nas upozorio, nisu nas majke na to spremale.
Ljepilo.
Da moramo ljepilo biti. Ono vječno što držati će svojim molekulama ljubavi i umješnosti svako svoje dijete, partnera, roditelje, partnere od djece, djecu naše djece, kućne nam ljubimce i hiljadu još svjetova zajedno. Postojano. Graditi taj neki svijet u kojem je cijeli naš mali mikrokozmos siguran. Materijalno, moralno, fizički i duhovno.
Odjednom, uglavnom nepozvane stignu godine kad se osvrnemo oko sebe. Kad si, ako nismo do tada a nismo jer sebi smo najmanje bitne, postanemo važne. Otvore nam se novi svjetovi. Prošire vidici. Trčimo po pilatesima i jogama da usporimo artritis. Vježbamo kukove da očuvamo porodima razvaljene zdjelice i da nam ne moraju one ipsilon umetke usađivati ako jednom popuste i odluče kvrcnuti kad najmanje treba. Kičma će svoje vrištati do kraja. Vratna, križna, srednja. Trajno će se na njoj nastaniti skolioze, lordoze, kifoze i tko zna kakve još -oze. Otrkivamo meditaciju, disanje 4-7-8 ili 7-4-8 kako god, kad nas napadne ova zadnja hormonalna bura trećeg doba. Buljimo netremice u more, veremo se po zelenim brdašcima i dišemo duboko po proplancima. Jooooj kako nam se pune baterije. Bar tih nekoliko sati kad smo konačno odlučile izići, otići, odijeliti se.
Geliramo nokte, izvlačimo pramenove. Idemo na masaže.
Ovi oko nas se pitaju otkud sad to. Djeca se smiju maminoj otkačenosti. Roditelji križaju i krste. Partneri (oni koji nisu pod pritiskom opjevane krize koja im se događa u famoznim srednjim godinama otišli) prešutno, ne bez čuđenja, gledaju.
Rekli bi. Prigovorili. Al znaju da ne smiju. Nekad su mogli. Bili glave i glavni. Ali sada, kad su njihove Drage i Zakonite otkrile vlastitu nesputanost i važnost ljepila kojom su godinama držale i čuvale cijeli taj mali svijet na okupu i pod kontrolom, jednostavno ne smiju. I ne preostaje im doli prešutno gledati. I šutjeti.
Jer na kraju, ako je sreće, to ostaje.
Dvoje.
Ona sva nesputana, oslobođena okova ljepila i otvorenih vidika. Bezbrižna.
On, odavno pogubljenih prijatelja i ribarskih priča po šankovima grada, zahvalan.
Oboje malo mlohavi, spušteni i usporeni. Ponešto grintavi.
Nek je samo zdravih kukova.
I bez beštija što tijelo grizu i rastaču.
Pa će se nekako.
četvrtak, 25.04.2024.
Krečili smo i opet ćemo
Panem et circenses.
---Dvadeset i pet minuta centralnog dnevnika potrošeno je na ushićenu vijest, izvještaj, intervjue, pa skoro i reportažu dana. Na dragocjenost za koju smo platili neke milijarde, a koja će nam jamčiti sigurnost u budućnosti. Okej. Valjda nam ta dragocjenost treba u vremenima u kojima kada bi se nedajbože ponovile devedesete ne bi imali onakav entuzijazam i vještine branitelja što su prošli obavezne vojne rokove bivših armija. I odmah potpisujem, neka tim čudima dvadeset i pet minuta centralnog dnevnika. Jer sjećam se vijesti centralnih dnevnika devedesetih. I ne ponovile se.
---//Oni žele reviziju programa dubrovačkih ljetnih igara, da bude hrvatskiji. Žele mijenjati udžbenike iz povijesti, žele iz lektire izbaciti vulgarne knjige. Žele da javna televizija promovira domoljublje i vojsku u udarnom terminu. Žele kroatizaciju javnog prostora i obračun s protuhrvatskim aktivnostima, što god to značilo. To su ljudi za koje je glasalo 200 000 ljudi u Hrvatskoj, i koji sada odlučuju o budućoj vlasti. Borci protiv woke ideologije i ćirilice, borci za hrvatstvo, neki od njih su i zmajevi.//* Ne znam treba li što dodati osim pitanja - jel vam žao krečenja? Ja ne krečim već neko vrijeme, pa mi možda i džaba ovog piskaranja. Želimo li zaista svi skupa takvo društvo? Upitajmo se malo kada za četiri godine budemo ponovno izvlačili rodule za još jedno uzaludno krečenje. Džaba, pardon, ćaba krečenje.
---Riječki glumac. Nisam mu vjerovala ni kada je vjeru propovijedao srednjoškolcima. Onim istima koji su ga mladi i naivni transparentima zazivali da ostane. Upitao li se je barem jednom čime će oprati ruke kada se transaprenti spuste, a mladost ostane još jednom uskraćena za sve ono čemu ih je on učio i onda to svjesno i pobjedonosno pregazio lakim korakom. Još jednom je prevario. Ovaj puta cijeli set pametnih glava izbacivši dvije intelektualno superiornije od njegove. Nisam fan bračnog para niti njihovih političkih uvjerenja. No da bivši propovjedatelj vjere može takvom lakoćom prodavati priče, gaziti po kršćanskim vrijednostima i uvjerenjima koja je srčano tek nekoliko godina unatrag branio i smaknuti dvoje profesora sa političke scene i iz istog plemena - tužno je i odraz vremena u koje smo se dali zatočiti.
Panem et cicrcenses, dragi moji.
Uhvatimo se kakve dobre knjige.
Zdravije je.
četvrtak, 18.04.2024.
Lomljenje travnja
Dan ko bombon. Kristalno čist i plav.
Posjet groblju. Laštim crni granit. Prljave kiše ostavile tragove. Dva puta perem, jednom prolazim gumom za stakla, sušim krpom vodene crtice koje ostaju. Zakoniti mi donosi čistu vodu, pali svijeće. Zatičem novo plastično, preskupo kao da je svježe, cvijeće u kamene vaze. On baca ono staro izblijedjelo.
Pristižu prvi bijeli pahuljasti oblaci.
Odlazimo s groblja.
Vozimo se na susjedno brdo. Brdo bunkera. On je kao klinac sa ekipom istraživao te utvrde sa kojih su se okupatori branili dok su osloboditelji nadirali iz pravca Grobnika, Pašca osamdeset godina unatrag. Pristižu sad već sivkasti oblaci, a mi uživamo u izletničkoj zelenoj prirodi kao da nismo u gradu. Pada nam pogled na dio kanjona Riječine, na brdašca zaleđa Rijeke, na more s druge strane i onda konačno, nakon što se nauživamo pogleda u daljinu, pada i na tlo. Šparoga. Ona tako sama ničim izazvana, bez pripadajućeg grmića stoji na putu. I krećemo, jer lako se navučeš na branje kad ta prva padne. Pa sve i da ih samo pet ubereš - radost je. Tražimo, ubiremo, grmića je mnogo, neki su već obrani, ali izrasle su nove. U nepunih pola sata sakupimo dva lijepa maca. Bit će za barem dvije fritaje i jedan rižoto. Odlično!
Na nebu se izmjenjuje, plavo, bijelo i sivo. Zadovoljni, laganim korakom idemo prema automobilu ne prestajući se čuditi kako nikada nismo sa Juniorkom, dok je bila manja, pohodili znamenito brdo bunkera iznad Grada.
Kratko do Plodina. Pa do mame. Doniramo joj dio ulova, ona presretna. U zamjenu uzimamo već ranije dogovoreni lonac graha (mamina kuhanja su uvijek mamina kuhanja, kako god okreneš).
Stajemo na izbornom mjestu.
Dolazimo doma.
Pada blanširanje, kuhanje tvrdih dijelova za temeljac rižota i kooooonačno fritaja. Fina, slasna. Grah ćemo drugi dan. Ionako je najbolji kad odstoji.
Nebo se već totalno zatvorilo, preuzela ga sivulja i krenule su prve kapi.
Kava.
Tuširanje.
Kuma dolazi po mene, krećemo na rođendansku feštu frendici.
Odlično druženje u kućnom ambijentu.
Pola dvanaest je i stižem na zadnja dva penala.
I na fešte u svim izbornim stožerima.
I dok se pitam zašto pobogu SVI slave, pjevaju, plješću, euforija kao da su SVI pobijedili kroz glavu mi kao zaključak jednog fenomenalnog dana prolazi misao.
Đaba se krečilo. Opet.
četvrtak, 11.04.2024.
xxx
Sjedim u autu, stojim na zadnjem crvenom semaforu. Djevojčica plave kosice skakuće dok joj otac pokušava na lijevu stranu glave ubosti šnalicu sa mašnicom. Ne vjerujem da joj je četiri. U preslatkoj je kariranoj haljinici na tregere, bijeloj majici, tamnih hulahupki i lakiranih gležnjača. Tata konačno zadjene šnalicu, uhvati je za ručicu. Čekaju još koju sekundu, a onda im se, kao i meni pali zeleno. Skrećem lagano, propuštam njih i ostale pješake preko pješačkog, a veseli par ispraćam pogledom. Zadnja vesela stvar. Sigurno je i on njoj tako stavljao šnalice, držao je nježno a čvrsto za ručicu, prelazili su preko pješačkog i svijet je bio njihov.
Nakon toga na uzbrdici naredne ulice parkirati ću na „sva četiri“, sa suvozačeva sjedala uzeti lampion, u džepu napipati upaljač, izići iz auta i spustiti se nekoliko koraka. Na ulazu u zgradu hrpa je lampiona. Na prozoru iznad ulaza, crna zastava. Vrata su otvorena. Palim lampion i odlažem ga na stepenicu, u mnoštvo ostalih, kao da tamo pripada oduvijek. Kao da nije mogao spokojno ostati na polici trgovačkog centra. Čekati nekog drugog. Ne dočekati nikog.
Suze same kreću. Provirujem iza otvorenih vrata. U najljepšu aulu svih srednjih škola Grada. Stol. U okviru fotografija sa maturalne večeri. Tuga u očima koje su, nadam se, pronašle mir kakav nije bio suđen do unatrag dva dana, tu među nama što koračamo, dišemo. Danas, ranije, pročitala sam u novinama kako je jedan L, opraštajući se posljednjim pozdravom napisao da mu je žao što su prekratko plesali zajedno. On i djevojka tužnih očiju, ljubav njegova. Ovo njeno nešto drugo bilo je jače. Nadjačalo ljubav i život sam.
Na okviru krunica, pokraj trepere dvije bijele svijeće. Položen nježni buketić bijelog cvijeća. Bjelina što zavija u crno. I bilježnica je bijelih listova. Pokrivena riječima pozdrava. Upisujem par svojih, potpisujem nas.
Nisam ju poznavala. Ona čiju ću majicu pola sata kasnije prianjati na lice i tješiti se umirujućim mirisom, jest. Nisu bile generacija, samo školske. Nisam ju poznavala, a dotaklo me do srži sve ijedne koščice u tijelu.
Sjedam u auto. Plačem dušu. Traje.
Kasnije, vozim. Dva dječaka idu na romobilima, žena hoda prebačene sportske torbe preko ramena, po prvi put stojim na crvenom a skuteraš se ne probija ispred mene, već stoji uredno iza, ide autobus sa poznatim natpisom o ljubavi prema Gradu, na Pomeriu se spušta skupina mladosti niz ulicu, desno u parku skakuće dijete pod budnim okom majke. Čudan mlaki vjetar aprila povija grane stabala. Poznate ulice voljenog Grada u ritmu života. Sve teče. Toplo je i nemirno. Proljeće. U meni sve se kida.
Koliko je tanka granica, i koliko sam ustvari, sva ovako jadna – sretna.
Ulazim u veliku, bijelu, novu zgradu. I po prvi put u životu, ne uživam. Samo odrađujem. Automat guta dvije koje vraćam, automat bilježi dvije koje uzimam. Izlazim. Šuplja. Tupa. Progutalo me danas.
Dijete drago, pronađi svoj mir tamo negdje…
ponedjeljak, 08.04.2024.
Stoljećima
Pa nije to ništa od jučer i nije to ništa što nismo već vidjeli, čuli.
I zato djecu trebamo učiti uvažavanju.
Poštivanju.
Nenasilništvu.
Stoljećima smo bile uvjeravane u drugotnost.
I stoljećima su se matanići tolerirali.
Rađaj, budi lijepa, budi neprimjetna, škole su za muške kojima ćeš asistirati, a oni će kupiti nagrade sa svojim imenom na njima...
Mudraci, madraci...
Sve je ovo samo nasljeđe,
tih proteklih vremena
od iskona pa naovamo.
Koja nadam se, nadajmo se, idu svom izumiranju.
četvrtak, 04.04.2024.
Smak svijeta
Završavali smo treći ili četvrti razred osnovne. R je imao nove traperice i majicu sa maskotom svjetskog nogometnog prvenstva u Argentini. Školom se pronio glas da će za par dana smak svijeta. Tada sam prvi put čula za tu složenicu. Smak svijeta. U modnom trendu tada su bile treperice sasvim otkinutih ili otkinutih pa ponvno prišivenih, nešto niže od originalne pozicije, stražnjih džepova. Dan prije smaka svijeta R je došao u školu potpuno otrgnutih stražnjih džepova sa novih traperica. Pitala sam ga zašto je uništio nove traperice.
-Sjedim doma i gledam. Preksutra je ionako smak svijeta. Šta će mi. I frrr. Otrgnem ih.
Ležerno mi je objasnio, zavrtio košarkašku loptu na prstu i frknuo je prema koš tabli. Pojma nemam je li lopta prošla kroz obruč. No cijele se scene sjećam kristalno jasno. Narednog dana, na dan smaka svijeta, apsolutno se ništa smaknulo nije.
Pošlo je otada nekoliko desetljeća. Periodično se najavljivalo smakove svijeta nekoliko puta. I svaki put, blaženo nesvijesni zablude, očekivali smo rušenje svih građevina, grmljavine, poplave i potrese. Pogrom koji će uništiti i sa zemljom sravniti ljude, prirodu, floru, faunu, spojiti more s nebom i iza sebe ostaviti veliko ništa. Možda poneku tek amebu da se ispočetka krene sve graditi od teške nule.
Čekajući oduvijek tako taj trenutak gruvanja, urušavanja, potpunog zamračenja smicali smo i smičemo sve i sva. I svijet.
Strijeljali cijela sela, bombardirali gradove, mučili po otocima i gulazima, trpali u plinske komore, vadili oči, lomili udove, silovali spolovilima i svime što je ulazilo, gušili u vodi, palili žive.
A onda smo u jednom malom, maleckom trenutku stali. Iz petnih žila vikali da smo odbacili sve fašizme.
Osim onog jednog. Tog jednog malog fažizma.
Kad smo kao jedinka, svatko od nas počeil puštati da konformizam postane općeprihvaćen obrazac življenja.
Vrtiti glavom u nevjerici na svako nasilje i mostruoznost, nakon toga odmahnuti rukom uz uvjerenje da ionako ne možemo ništa tu promijeniti i krenuti dalje.
I ti su nam malecki fašizmi postali normalni.
Kada nam se to dogodilo i kako je to postalo normalno?
Kako dođeš do toga da odeš gledati utakmicu, a završiš paljenjem i čupanjem stolica sa tribina i nasrtanjem na svakoga tko ne nosi majicu istih boja kao ti?
Da ubiješ autom dvogodišnje dijete, zatrpaš ga na smetlištu pa se priključiš tražiteljima tog istog djeteta?
Da sa balkona bacaš vlastitu djecu, njih četvero, jedno po jedno, i gledaš kako pljuskaju i razbijaju se na betonu poput jaja?
Da u se u štivima lektire nađu supruge koje pijane muževe opravdavaju da su tek eto mrvičak slabi kad popiju pa zatuču vlastito dijete, a inače su baš dobri ljudi i nisu oni ništa krivi?
Moj se jedan smak svijeta dogodio danas kada sam zaokupljena dugačkim redom ispred boksova samoposlužne autopraone na pola uha slušala vijest sa Giornale radio Radio Rijeke o curici koju su pronašli. Hvatala sam komadiće talijanskog sa nedovoljno pažnje, jer
iznervirao me toliki red pred autopraonom. Odlučila sam se okrenuti i otići i svu pažnju usmjerila u to okretanje i odlaženje.
Ionako ne mogu ništa promijeniti.
Kada mi se, kada nam se, to dogodilo?
