Konobarica s tastature
ponedjeljak, 29.04.2024.
Nek je zdravih kukova
Nije nam nitko rekao, nitko nas upozorio, nisu nas majke na to spremale.
Ljepilo.
Da moramo ljepilo biti. Ono vječno što držati će svojim molekulama ljubavi i umješnosti svako svoje dijete, partnera, roditelje, partnere od djece, djecu naše djece, kućne nam ljubimce i hiljadu još svjetova zajedno. Postojano. Graditi taj neki svijet u kojem je cijeli naš mali mikrokozmos siguran. Materijalno, moralno, fizički i duhovno.
Odjednom, uglavnom nepozvane stignu godine kad se osvrnemo oko sebe. Kad si, ako nismo do tada a nismo jer sebi smo najmanje bitne, postanemo važne. Otvore nam se novi svjetovi. Prošire vidici. Trčimo po pilatesima i jogama da usporimo artritis. Vježbamo kukove da očuvamo porodima razvaljene zdjelice i da nam ne moraju one ipsilon umetke usađivati ako jednom popuste i odluče kvrcnuti kad najmanje treba. Kičma će svoje vrištati do kraja. Vratna, križna, srednja. Trajno će se na njoj nastaniti skolioze, lordoze, kifoze i tko zna kakve još -oze. Otrkivamo meditaciju, disanje 4-7-8 ili 7-4-8 kako god, kad nas napadne ova zadnja hormonalna bura trećeg doba. Buljimo netremice u more, veremo se po zelenim brdašcima i dišemo duboko po proplancima. Jooooj kako nam se pune baterije. Bar tih nekoliko sati kad smo konačno odlučile izići, otići, odijeliti se.
Geliramo nokte, izvlačimo pramenove. Idemo na masaže.
Ovi oko nas se pitaju otkud sad to. Djeca se smiju maminoj otkačenosti. Roditelji križaju i krste. Partneri (oni koji nisu pod pritiskom opjevane krize koja im se događa u famoznim srednjim godinama otišli) prešutno, ne bez čuđenja, gledaju.
Rekli bi. Prigovorili. Al znaju da ne smiju. Nekad su mogli. Bili glave i glavni. Ali sada, kad su njihove Drage i Zakonite otkrile vlastitu nesputanost i važnost ljepila kojom su godinama držale i čuvale cijeli taj mali svijet na okupu i pod kontrolom, jednostavno ne smiju. I ne preostaje im doli prešutno gledati. I šutjeti.
Jer na kraju, ako je sreće, to ostaje.
Dvoje.
Ona sva nesputana, oslobođena okova ljepila i otvorenih vidika. Bezbrižna.
On, odavno pogubljenih prijatelja i ribarskih priča po šankovima grada, zahvalan.
Oboje malo mlohavi, spušteni i usporeni. Ponešto grintavi.
Nek je samo zdravih kukova.
I bez beštija što tijelo grizu i rastaču.
Pa će se nekako.
