Konobarica s tastature
četvrtak, 28.09.2023.
Feministički
Kina, 9. stoljeće. Prvi zapisi o jednoj igri koja će kasnije postati klišeizirano nazvana najvažnija sporedna stvar na svijetu. Igru ne igraju muškarci već žene. Desetak stoljeća kasnije žene to rade toliko uspješno pred masom publike, da im se igra zabranjuje i narednih stotinjak godina one ju ne igraju, jer - nije za žene. A kad one ponovno počinju igrati izložene su podsmijehu i savjetima o vraćanju u kuhinju. Od strane muškaraca koji te savjete dijele tako zdušno i sa uvjerenjem, da se može pomisliti da su upravo iz tih kuhinja izašli.
Hrvatska, 19.-20. stoljeće. Briljantna se novinarka mora prerušavati u muškarca, sklanjati u zasebne sobičke i raditi u nejvećoj ilegali da ne bi sačuvajbože ugrozila integritet jedne takve muške profesije kao što je novinarstvo. Stotinjak godina kasnije slavimo je, kitimo svim onim perjanicama koje su joj za života bile uskraćene.
Novi Zeland, 21. stoljeće. Predsjedniku nogometnog saveza normalno je nogometašicu pri dodjeli naslova svjetskih prvakinja poljubiti u usta. Zastanimo na trenutak i amislimo samo na trenutak kako u Rusiji na postolju Davor Šuker u usta ljubi Luku Modrića. Ekvivalentno tako nekako, osim što smo mi u Rusiji bili viceprvaci.
Rijeka, nedavno . Festival knjige, izvrstan. Na pozornici dvoje književnika. Ona je mlada i relativno nepoznata. On je nešto stariji i poprilično poznat. U njihovim romanima žene su podosta mlađe od muškaraca. Iako u niti jednom to nije lajtmotiv romana. Ona na bini predstavlja svoj roman, kraj nje etablirani autor i dva moderatora sa pedigreom. Da ne ulazim previše u materiju, jer odličan je jedan tekst to napravio puno bolje nego što bih ja. Prenosim dio samo briljantnog teksta Dunje Matić:
To što je razlika u godinama sporedna u romanu Psi, a ključna u romanu Dok prelaziš rijeku – manje je bitno. To što su odnosi snaga, dominacije i oblika podređenosti drugačije postavljeni – također nebitno. To što roman Dore Šustić pokriva sijaset drugih tema, dok se Ferićev bavi tropom na koji smo, kako u književnosti tako i u životu, odavno navikle – nevažno. Redukcija je odradila svoje, klišej je pobijedio i okupirao nam pozornost, to će biti ono čime ćemo se baviti: stariji muškarac + mlada žena.
Ljubuški, pred par dana. Rabijatni ex rukometni reprezentativac zlostavljao suprugu. Do te mjere da joj je prijetio oružjem, premlaćivanjem, ubojstvom. U prisutnosti malodobnog djeteta. Komentari idu u smjeru ponestalo joj novaca, pa se sjetila prijaviti nasilje.
I tu ću stati.
Primjera je sijaset, malo bi mi tri blog hr.-a bila
Niti smo drugotne, niti manje vrijedne. Kada se uhvatite metle, usisivača ili kuhače NE POMAŽETE NAM. Sudjelujete. Kada ne plaćate alimentaciju, niste se izvukli, već ste obični slabići koji se ne znaju nositi sa životom, pa i dalje kalemite svoj taj bijedni život na leđa jedne samohrane majke koju ste jednom voljeli.
Kad nogometašice šaljete u kuhinju, nije smiješno - jadno je, jer svaka od njih mora uložiti 150% više da bi došla u iste razine sa vama, gospodom nogometašima. Za razliku od nogometaša, svaka od njih sama svoje kopačke čisti. Od blata i vašeg cereka i smijeha.
Ako i u jednom momentu pomislite da su vaše međunožne klatilice oličenje hrabrosti i snage, sjetite se koliko će vas zaboljeti tek jedna obična mala ćuškica po njima.
I realno, posramite se što ste vjekovima izreku treba imati muda
rabili za sve ono kolosalno što je itko ikada učinio.
Jer, nismo krpe. Najmanje nesposobnih mudomlata.
Žene smo. One prvotne. Kao i vi.
Budite ljudi, pravi muškarci. Feministi.
Učinite svoje kćeri i sinove ponosnima.
ponedjeljak, 18.09.2023.
Veži konja...
-Okej, veliki stol daj lijevo, a dvojku stavi u sredinu, tako da ovi što idu prema terasi ne zapinju ljudima za uši.
-Neće zapinjat judima za uši, ali jel pametno stavljati taj veliki stol praktički na put prema terasi?
-Pa nije baš na putu.
-Pa i je, ali ako Vi tako kažete.
-Samo ti njega stavi lijevo. Onda ćemo ovu dvojku fino ovamo, taaa-ko. I onda eto, svi imaju mjesta.
-Imaju, osim ovih tu.
-Ma dobro je, oni ionako nisu nešto bitni.
-Oooookej veži konja di ti gazda kaže.
-Od sad ne trebate više lupati bjelanjke pet minuta. Jaja se izlupaju u onom novom mikseru začas.
-Izlupaju se, ali ne valjaju nam za ovo tako izlupana jaja. Bjelanjak ne drži tako dobro, a preskup nam je kolač ionako da bi se zafrkavali sa tako nečim kao što je nepravilno izlupan bjelanjak.
-Samo ti njega izlupaj u mikseru, a kolač će oni pojest, njima je to sve dobro. Dokle god imaju ovakav pogled neće ih smetat bjelanjak u kolaču.
-Tako baš postoji mogućnost da kolača uopće ne bude bude li se tako radilo.
-Pa onda ćete radit nešto drugo.
-To je rješenje? Iako se ovo najbolje i najviše prodaje, unatoč cijeni, upravo radi kvalitete?
-Prodaje se najviše, ali prodavat će se i drugo, ako ne bude išlo ovo.
-Oooookej, veži konja...
-Nema tko sutra radit, smjena je gostiju, a samo su dvoje na rasporedu, po svaki u jednoj smjeni. Šta ćemo?
-Ništa, odradit ćemo kako najbolje znamo.
-To onda znači nema wc-a, marende, pauze, kave, ničeg.
-E pa za taj jedan dan ćemo se dan pokrpat. Uletit ću ja malo kad bude gužva. Tu je i Marta, može i ona malo, ma riješit ćemo mi to...
-Sutra ide i tjedni izvještaj. Ko će to?
-To ćemo kad riješimo goste, Nije to problem, to je začas gotovo.
-Pa i nije baš, uzme to vremena.
-Uzme i po drugim hotelima, pa ga stignu napravit.
-Oooookej...
I tako se konji vezuju po površinama mora, rjeka, jezera i brzaca. Jer te gazde (vegetaši) znaju bolje.U sve se razumiju, svugdje ima njih i njihovog umijeća relativiziranja posla. Sve može. Svi mogu. Ništa nije problem. Sve će oni riješit vatrogasnim mjerama.
Vezat konja na površinu vode - moooo-že!
Ustvari najbolje je u svemu što to uopće nisu gazde. Gazdini su to izvršitelji kod kojih sve ide (dok ide) i logično je da se u sve oni razumiju. Kad se uruši i ono mlao sistema što funkcionira, njih ionako više neće biti na pozicijama. Povuć će ih gazda negdje. Ili odbaciti kao višak.
Svejedno.
I svejedno što će neki i dalje morati ostati.
I vezivati ...
četvrtak, 14.09.2023.
JeseN
Krajevi grada utapaju se u suton. Svjetlost pokušava opstati po stropu neba. Još nekoliko trenutaka i razlit će se mrak po ovim ulicama čudih naziva. Sve sami pisci i pjesnici u kvartu izniklom sa zapadne strane. Sjetila se gradska uprava da je premalo pjesnika, a previše oslobodilačkih odreda. U naletu osviještenosti sve ih nakrcala na gomilu, uklesala po pločama, nijeme i ostavila na milost i nemilost.
Sve ona to gleda i sve tako razmišlja. Njenom ulicom šefuje Bard. Jedni kažu da je bio najveći u Hrvata, drugi se zaklinju u Bosanca za kojeg bi voljeli da je izrijekom Hrvat.
Srkne iz čaše, pripali cigaretu i povuče duboko. Koga briga uopće.
Nebo je prosulo sitne bijele točkice po svojoj tmini. Krate se dani i noći padaju sretne, brzo i lakoćom.
Onaj godišnji prije dva tjedna kao da se nije dogodio. Svo sunce, more, riba, šetnje, nerad i opuštanje, ostavilo je tek fotke u mapama mobitela. Ponovno je u mlinu.
Sjeća se kada je davno nekad jesen imala posebno mjesto u tijeku njena života. Iako je škola po defaultu bila tlaka, sve ono što nije nastava, bila je radost. Novi, viši razred, svi još tamoga tena koji svjedoči minulom tek ljetu, nove tenisice, nenačete bilježnice, prepričavanje ljetnih dogodovština i avantura, virkanje ne bi li se ugledala simpatija prošle školske godine i iščekiralo ima li tu još nešto...Sve je to jesen nekad bila. Optimistična, obećavajuća.
Sada, vrijeme je to kad se dani ubrzano krate, noći dolaze prerano, nove tenisice i nenačete bilježnice tek ponavljajuća su rashodovna strana kućnog budžeta, a ona sjedi na balkonu, povlači iz čaše i cigarete i kontemplira o mrtvim piscima i pjesnicima koji, konačno ušutkani, vise po pročeljima zgrada njena naselja.
Vrtimo se u krugovima života. Odrađujemo. Meljemo se i sipamo u pijesak. Cijedimo i
pretačemo.
Noći su sve brže.
A dani nam galopiraju.
ponedjeljak, 11.09.2023.
Brojke i slova
Ljudi dragi, puno hvala svima na čestitkama za prvo ukoričenje.
Hvala i uredništvu (adminu) na blogu dana. Iskreno da ne bje Blue Rose i njene čestitke ne bih ni znala. Bit će da sam slabo ćirila na blog ovih dana :)
Danas su mi stigli autorski primjerci i nešto naručenih knjiga za prijatelje i poznanike. Po prvi sam put i iščitala to svoje čudo otisnuto i moram priznat da sam malo u adrenalinu.
Brojke i slova ovih dana kažu da sam 9.9. 2020. pokrenula blog. 3 godine.
Nadalje, da sam do ovoga danas objavila 350 postova.
I sad, ni što je knjiga izašla u ovo vrijeme ne treba čuditi. Ustvari je i sasvim logično :))))
Neću više daviti (trudit ću se uistinu) ni sa knjigom ni sa blog postovima.
Pisat ću priče.
Jer neke od njih imaju tako savršene završetke.
Hvala još jednom.
Puse svima.
četvrtak, 07.09.2023.
Burza rada
Dragi blogići,
eto mene po prvi put u tiskanom izdanju (ako ne računamo neke novine gdje me se tiskalo, daaavno)
Da ne trkeljam ja, prenosim opis knjige od "referentice" koja je okupila 12 žena da piše o 12 zanimanja.
BURZA RADA?
Dvanaest spisateljica, dvanaest zanimanja (BALERINA, BARUNICA, DOJILJA, KONOBARICA, LEDARICA, PERODRŽAČICA, RUDARICA, SLIKARICA, SVODILJA, TAJNICA, VRTLARICA, TKALJA), dvanaest priča iz različitih povijesnih situacija, dvanaest žena čija se prepoznatljivost u književnom svijetu uveliko razlikuje, dvanaest nas koje bismo po godini upisanoj u izvode iz knjige rođenih jedne drugima mogle biti majke i kćeri.
Referentica: Julijana Matanović
Izdavač: Umjetnička organizacija Lađa od vode
Ilustracije: Nataša Ač
Narudžbe: ladjaodvode@gmail.com (za sad)
Cijena - 18 ojra
Nadam se da ćete uživati u čitanju.
Vaša Konobarica
ponedjeljak, 04.09.2023.
Golube, labude, rano, srećo , nesrećo
Jučer fešta.
Draga mi kolegica i prijateljica proslavila 60. rođendan. Na terasi njene kuće skupilo nas se dobar broj.
Momak najavljen nam kao DJ nije imao najuspješniji početak, no kako je večer odmicala, promili u krvi počeli rasti, one leeds to another, naravno došlo se na glazbenom repertoaru i do točke narodnjaci. Obzirom da smo svi ona malo starija generacija, bile su to fino ugođene i poznate melodije naših mladosti, pa riječi znamo, sve uredno pjevamo, milina.
I tako mi lijepo cupkamo, pomalo već revemo poznate stihove, čaše i ruke idu zrak kod nekih refrena koji obavezno završavaju samoglasnicima i neizbježnim varalaaaaaa, otišlaaaa, čekalaaaaaa, boliiiii, voliiiii... No tamo negdje kod sitha znam da nikad mi ništa nisi dao, a ipak sve ti dugujem, koji mi nikad jasan bio nije, shvatim kako većina tih tekstova veze s mozgom nema. Iako nisu nevoljene nam cajke gdje uši prokrvare nakon prvog otvaranja usta interpretatora, nije da su baš i ti stari narodnjaci smisleni. Nama jesu, jer rekoh već pjesme su to više-manje naše mladosti. Uz njih smo se veselili, ostavljali neke ljubavi, opijali se, slavili, tugovali, ispraćali, dočekivali...
Ipak, stihovi začinjeni sa
golube, labude, dragane, jarane, rano moja, srećo, tugo, nesrećo
pa kapitalci u imenima
Snježane, Ljiljane, Dijane, Branke, Danke...
uz neizbježne
kavane, čaše ispijene pa razbijene, suze prolivene, zore budne dočekane...
i nešto dodatka geografije i biologije
gorica, travica, rječica, potočići, putići, breze bijele, talasi i alasi, vinogradi obrani...
Ne pokazuju puno smislenosti.
Očito je da procenat promila u mojoj krvi nije bio povelik, čim sam uspjela zapaziti ove sitnice.
Sitnice na koje ruke dižemo i dizat ćemo bez razmišljanja. Uvijek.
Kako god, od hrane, glazbe, dragih ljudi (najmlađi je bio veseljak od niti godinu dana, a za najstarijeg se ne zna koliko :) ), odličnog štimunga, vibrantne pozitive i pravog istinskog veselja, pa do pokoje (baš kao u pjesmi) čaše razbijene, fešta je bila ooodlična. :)
A moja, naša draga G ništa manje nije ni zaslužila.
