Kina, 9. stoljeće. Prvi zapisi o jednoj igri koja će kasnije postati klišeizirano nazvana najvažnija sporedna stvar na svijetu. Igru ne igraju muškarci već žene. Desetak stoljeća kasnije žene to rade toliko uspješno pred masom publike, da im se igra zabranjuje i narednih stotinjak godina one ju ne igraju, jer - nije za žene. A kad one ponovno počinju igrati izložene su podsmijehu i savjetima o vraćanju u kuhinju. Od strane muškaraca koji te savjete dijele tako zdušno i sa uvjerenjem, da se može pomisliti da su upravo iz tih kuhinja izašli.
Hrvatska, 19.-20. stoljeće. Briljantna se novinarka mora prerušavati u muškarca, sklanjati u zasebne sobičke i raditi u nejvećoj ilegali da ne bi sačuvajbože ugrozila integritet jedne takve muške profesije kao što je novinarstvo. Stotinjak godina kasnije slavimo je, kitimo svim onim perjanicama koje su joj za života bile uskraćene.
Novi Zeland, 21. stoljeće. Predsjedniku nogometnog saveza normalno je nogometašicu pri dodjeli naslova svjetskih prvakinja poljubiti u usta. Zastanimo na trenutak i amislimo samo na trenutak kako u Rusiji na postolju Davor Šuker u usta ljubi Luku Modrića. Ekvivalentno tako nekako, osim što smo mi u Rusiji bili viceprvaci.
Rijeka, nedavno . Festival knjige, izvrstan. Na pozornici dvoje književnika. Ona je mlada i relativno nepoznata. On je nešto stariji i poprilično poznat. U njihovim romanima žene su podosta mlađe od muškaraca. Iako u niti jednom to nije lajtmotiv romana. Ona na bini predstavlja svoj roman, kraj nje etablirani autor i dva moderatora sa pedigreom. Da ne ulazim previše u materiju, jer odličan je jedan tekst to napravio puno bolje nego što bih ja. Prenosim dio samo briljantnog teksta Dunje Matić:
To što je razlika u godinama sporedna u romanu Psi, a ključna u romanu Dok prelaziš rijeku – manje je bitno. To što su odnosi snaga, dominacije i oblika podređenosti drugačije postavljeni – također nebitno. To što roman Dore Šustić pokriva sijaset drugih tema, dok se Ferićev bavi tropom na koji smo, kako u književnosti tako i u životu, odavno navikle – nevažno. Redukcija je odradila svoje, klišej je pobijedio i okupirao nam pozornost, to će biti ono čime ćemo se baviti: stariji muškarac + mlada žena.
Ljubuški, pred par dana. Rabijatni ex rukometni reprezentativac zlostavljao suprugu. Do te mjere da joj je prijetio oružjem, premlaćivanjem, ubojstvom. U prisutnosti malodobnog djeteta. Komentari idu u smjeru ponestalo joj novaca, pa se sjetila prijaviti nasilje.
I tu ću stati.
Primjera je sijaset, malo bi mi tri blog hr.-a bila
Niti smo drugotne, niti manje vrijedne. Kada se uhvatite metle, usisivača ili kuhače NE POMAŽETE NAM. Sudjelujete. Kada ne plaćate alimentaciju, niste se izvukli, već ste obični slabići koji se ne znaju nositi sa životom, pa i dalje kalemite svoj taj bijedni život na leđa jedne samohrane majke koju ste jednom voljeli.
Kad nogometašice šaljete u kuhinju, nije smiješno - jadno je, jer svaka od njih mora uložiti 150% više da bi došla u iste razine sa vama, gospodom nogometašima. Za razliku od nogometaša, svaka od njih sama svoje kopačke čisti. Od blata i vašeg cereka i smijeha.
Ako i u jednom momentu pomislite da su vaše međunožne klatilice oličenje hrabrosti i snage, sjetite se koliko će vas zaboljeti tek jedna obična mala ćuškica po njima.
I realno, posramite se što ste vjekovima izreku treba imati muda
rabili za sve ono kolosalno što je itko ikada učinio.
Jer, nismo krpe. Najmanje nesposobnih mudomlata.
Žene smo. One prvotne. Kao i vi.
Budite ljudi, pravi muškarci. Feministi.
Učinite svoje kćeri i sinove ponosnima.
Post je objavljen 28.09.2023. u 19:44 sati.