Krajevi grada utapaju se u suton. Svjetlost pokušava opstati po stropu neba. Još nekoliko trenutaka i razlit će se mrak po ovim ulicama čudih naziva. Sve sami pisci i pjesnici u kvartu izniklom sa zapadne strane. Sjetila se gradska uprava da je premalo pjesnika, a previše oslobodilačkih odreda. U naletu osviještenosti sve ih nakrcala na gomilu, uklesala po pločama, nijeme i ostavila na milost i nemilost.
Sve ona to gleda i sve tako razmišlja. Njenom ulicom šefuje Bard. Jedni kažu da je bio najveći u Hrvata, drugi se zaklinju u Bosanca za kojeg bi voljeli da je izrijekom Hrvat.
Srkne iz čaše, pripali cigaretu i povuče duboko. Koga briga uopće.
Nebo je prosulo sitne bijele točkice po svojoj tmini. Krate se dani i noći padaju sretne, brzo i lakoćom.
Onaj godišnji prije dva tjedna kao da se nije dogodio. Svo sunce, more, riba, šetnje, nerad i opuštanje, ostavilo je tek fotke u mapama mobitela. Ponovno je u mlinu.
Sjeća se kada je davno nekad jesen imala posebno mjesto u tijeku njena života. Iako je škola po defaultu bila tlaka, sve ono što nije nastava, bila je radost. Novi, viši razred, svi još tamoga tena koji svjedoči minulom tek ljetu, nove tenisice, nenačete bilježnice, prepričavanje ljetnih dogodovština i avantura, virkanje ne bi li se ugledala simpatija prošle školske godine i iščekiralo ima li tu još nešto...Sve je to jesen nekad bila. Optimistična, obećavajuća.
Sada, vrijeme je to kad se dani ubrzano krate, noći dolaze prerano, nove tenisice i nenačete bilježnice tek ponavljajuća su rashodovna strana kućnog budžeta, a ona sjedi na balkonu, povlači iz čaše i cigarete i kontemplira o mrtvim piscima i pjesnicima koji, konačno ušutkani, vise po pročeljima zgrada njena naselja.
Vrtimo se u krugovima života. Odrađujemo. Meljemo se i sipamo u pijesak. Cijedimo i
pretačemo.
Noći su sve brže.
A dani nam galopiraju.
Post je objavljen 14.09.2023. u 22:16 sati.