Konobarica s tastature
ponedjeljak, 27.02.2023.
Fifina parada
Eto, prođe još jedna parada FIFAe.
Htjela sam gledati, uistinu.
Peglala sam neko rublje u sobi, vrata odškrinuta i onda čujem nominacije za golmane muškog nogometa. I fuuuuuuujjjjj. Počnem psovati na najjače. Pa jebemu! Kako? Kako?
Pajac argentinske reprezentacije nominiran. Ma sve i da je obranio 24 jedanaesterca na jednoj utakmici, onakvo ponašanje na Svjetskom prvenstvu... Plaženje jezika, urlanje i ponižavanje protivnika pri svakoj obrani, i za kraj, stavljanje statue koju je osvojio za najboljeg golmana prvenstva na genitalije, držeći ga za neki valjda falusni simbol, dok prijenos finala i dodjelu nagrada gledaju milijuni. Takav bude nominiran. Takav daje primjer sportašima, kolegama, djeci koja u najboljima vide svoje idole...odlično.
I takav bude proglašen za najboljeg golmana 2022.
Tuga.
Bilo je još tih tuga. No, o najboljima su odlučivali kompetentni (valjda) i neki kriteriji nama, običnom puku nepoznati. Naravno da smo svi mi, običan puk i navijači subjektivni, da bismo htjeli čim više naših favorita u nominacijama i među laureatima. I sve je to ljudski.
No, ima ta mala jedna finesa koja čini razliku. Poštovanje.
I kad istrčiš na teren, poštuješ. Igru. Protivnika. Publiku. Navijače. Sebe.
Poštuješ sport. I one radi kojih sport postoji. Poraženog protivnika ne ponižavaš niti mu se izruguješ. Slaviš pobjedu dostojanstveno. Pružiš ruku, uvijek. Na osvojenoj se nagradi zahvališ.
Lako je biti nogometaš, golman, zadnji ili prednji vezni. Krilo, bok, što li već.
Sportaš. Sportaš treba biti.
Onda si pobijedio.
Dogodine se dodjela neće temeljiti na uspjesima sa svjetskog prvenstva.
Možda će biti poštenija. I uz više one karakteristike koja se na svim dresovima nogometašica i nogometaša i kapetanskim trakama ispisuje.
Respect.
četvrtak, 23.02.2023.
Dan urnebes
Baš je bio ono, DAN.
Ujutro ja na posao, Zakoniti put GS, Juniorka koja nam je na odmoru od faksa 2 tjedna u Ri našla za to vrijeme isto neki studentski poslić, pa se diže tek za sat vremena.
Zakoniti za sutra ima u gospićkoj bolnici zakazanu operaciju kile. Elem, u kolovozu prošle godine (dakle 2022.) u riječkom KBCu ga naručilo za spomenuti zahvat za travanj 2024. Bjutiful. Cijeli proces za Gospić od prvog maila sa upitom do evo sutra termina trajao je ukupno mjesec i pol. Intrigantno mi je zašto naš zdravstveni sustav ne organizira da se neki ti, uvjetno rečeno, jednostavniji operativni zahvati ne rasporede po bolnicama kojima ne gravitira masa pacijenata, pa bi sve moooožda išlo malo brže, onako, svima.
Uglavnom, na poslu haos, jer smo se morali probuditi iz zimske hibernacije. prebrzo i prenaglo, iako je trajalo oko mjesec i pol...Hotel se otvara za par dana, i naravno da su zadnji dani pred otvaranje hektični. Sto stvari za riješiti, jedna drugu stiže.
Zakoniti javio da se smjestio i u sobi ima interesantnog cimera sa istim problemom. Barbić ima 86 godina i sad mi se čini nisam li ga s prethodnim postom nekako prizvala. No bit će da je to ustvari jednostavno bio takav raspored kod kirurga.
Studentica na poziciji sa frendicom.
Radni mi se dan produžio za sat vremena, no ni prvi ni zadnji. A i nekako sam zadovoljna odrađenim, pa je okej.
Svraćam do mame i previjam joj jednu ranicu, malo si popričamo.
Dolazim doma i slušam izvještaj o uzbudljivom danu Juniorke i planovima za večerašnji izlazak. Volim ta naša brbljanja. Osobito što svaki dan otkrivam da su nam razgovori sve zreliji. Kao i humor.
Zakoniti se javi sa pokojom sličicom njega i cimera i popratnim tekstom i čini se da se i njih dvojica dobro zabavljaju.
Negdje u međuvremenu se uspijem stropoštati na kauč. Sreća pa su danas na meniju bili ostatci od jučer, jer da mi je bilo još i kuhati nešto, ne vjerujem da bih ostala zdravog razuma.
I eto se polako hektičan i napet dan bliži kraju.
Ne znam je li baš normalno, no već se sad veselim sutrašnjoj prvoj kavi. Gotovo da ju mogu omirisati.
Bit će da sam baš umorna.
Laka vam noć.
ponedjeljak, 20.02.2023.
Svibanjsko veče
-Da ti neš' rečen mladiću moj. -
Započeo je vremešni nono.
A ja i mladić smo počeli slušati. Jer znaš, danas, svi bi samo govorili. A nono se naslušao. Sad je red da govori, i da mi, zasićeni od vremena koje nam tutnji i pod nosom seli u prošlost svjetlosnom brzinom, zatrovani mrežama, platformama i aplikacijama koje nam ne ostavljaju strpljenja za još deset samo sekundi pažnje već nam kratkim, što kraćim sadržajem daju do znanja da možemo prijeći na sljedeće, jednako tako vrtoglavo brzo, kratko i isprazno gledanje gluposti poput struganja sapuna uz zvučne efekte te radnje, slušamo.
Priča nono dok mu kvrgavi prsti vidno načeti artritisom počivaju na ručki drvenog davno izdjeljanog štapa, a pogled se gubi daleko niz livadu preko puta stazice kojom smo mladić i ja krenuli u šetnju te mirne svibanjske večeri.
Više ga promatram nego slušam. Sladak mi je. Uvijek u susretu sa starosti osjetim neko blaženstvo. Volim mudrost što izvire iz mutnih okica koje počinju zaklanjati kapci, volim sijede brkove prerezane žutim tragom duhana točno po sredini, volim u nonica pomno svezane facole oko glave i tanke zlatne obruče oko prstenjaka koji se jednom nataknuti ne skidaju ni kada ono smrt jednom dođe pa ipak rastavi. Obara me krezubost i ustrajnost onih nekoliko krnjih, žutih zubi da uporno melju zalogaje što bolje umiju i mogu.
Kada vidim njihovo šepuckanje ne mogu se ne zapitati koliko su te noge hiljada kilometara natukle, onda dok se moralo. Kuda su sve išle i nosile ta sada već od života pogrbljena tijela.
Nonić priča, mladić sluša. Ja se topim.
Zrak je sladak, miriše na kamilicu. Gledam u nevjerojatno crveno nebo sutona.
I nema mi boljeg od tu i sada.
četvrtak, 16.02.2023.
4,8
Uglavnom, ništa osjetila nisam, i vjerojatno bih živjela u neznanju do tko zna do kad, da u ured nije dotrčala ustrašena kolegica iz susjednog ureda od kojeg nas dijeli zid i ulaz i počela ubrzano objašnjavati kako su se oko nje tresli poličari i ormari...Pa meni je to fascinantno. Da se može tako na dva metra osjetiti ili ne potres poprilične jačine. A osjetio se do Zagreba na sjever, Muggie na zapad i Šibenika prema jugu (ustvari bi to u odnosu na Rijeku bi prije istok)
Nakon što je zdrmalo, u inbox je pristiglo nekoliko poruka zabrinutih dragih ljudi.
Uglavnom, prošlo je sve okej. I ne ponovilo se.
A neki kažu da se tektonske ploče pomakoše jer negdje u to vrijeme svi Riječani kolektivno vježbaju ovu najnoviju koreografiju.
Totalno sam neinformirana.
Idem si stavit karanfil.
Možda bolje zaspim.
Laka vam noć :*
ponedjeljak, 13.02.2023.
Kad staneš da te vide, pošalji poruku
Stala je na binu. Otpjevala pjesmu, dvije, tri.
Stala je na binu. Vodila festival cijelu večer.
Stali su na binu. Pjevali nešto što ni sami ne razumiju, ali sreća svi drugi su shvatili.
Otišao je na trg. Obukao majicu sa printom duginih boja, oko vrata ovjesio zviždaljku.
Stali su na tribine. U trideset i trećoj minuti susreta razvili transparent.
Stanarinu nije platila prošli mjesec. Klincima kupila voće ne sjeća se kad. Kosti ju bole od posla, glava od razmišljanja. Otac njene djece dugo već novčića od alimentacije na račun položio nije. Na telefon se ne javlja. Svi joj govore neka ga tuži. Ona nema vremena. Umorna je od svega. Od života najviše. Nije tako zamišljala rane četrdesete.
Dignula se u sedam, napravila mu doručak, odvezla ga u školu, produžila na posao, posluživala goste četiri sata, otišla doma, napravila ručak sebi i njemu, a kad je došao iz škole jeli su zajedno. Popila je kavu, on je malo odmorio, pomogla mu je oko nekog sastava, čula se sa svojom mamom i tatom njegovog prijatelja koji će ih odvesti na trening u šest. Njena će ga mama dočekati nakon treninga i biti s njim dok se ona ne vrati sa onih drugih četiri sata koja radi na večer.
Ona je jednostavno bila umorna, sjela i napravila revoluciju. Od tada više nisu ulazili na posebne ulaze, išli u posebne toalete i sjedili u stražnjim redovima autobusa, kina i kazališta. U košarkaškim timovima bili su ravnopravni, mogli su se upisivati na sve škole i fakultete, pišati ravnopravno po toaletima na javnim mjestima.
Otišao je preko oceana, neshvaćen radio je po dvanaest sati dnevno ne imajući ništa do bogatstva iščitane literature, kristalne vizije i dovoljno hrabrosti da preokrene cijeli svijet. Danas bez njegovih izuma ne umijemo živjeti, a imenom mu se kite svi. Kada je otišao, iza njega nije ostalo ništa osobne materijalne imovine. Osim eto te struje...
Pristojno se ophoditi i odnositi prema poslu koji radiš, kolegama, ljudima oko sebe, dok čekaš u banci, dok voziš, dok se voziš. Poštivati. Učiti kćeri i sinove da je u redu oblačiti i plavo i rozo, igrati se kamionima i lutkama, da je pristojno pozdraviti u prolazu i odgovorno podignuti papirić sa poda i da usisavati, prati suđe ili vješati rublje rade i mama i tata.
Da ispunjena obaveza roditelja koji su otišli od djece i bivših obitelji ne bude iznimka na kojoj je netko vječno zahvalan, već pravilo koje se štuje.
Shvatiti da je život prekratak da bi se djelovalo samo haljinama koje ocrtavaju obrise ženskih tijela dok se uveseljavaju široke mase. Da je prekratak samo za poruke što odašilje skupina vještih performera, dok trijumfira na glazbenom natjecanju.
Jer poruku odašiljemo svaki dan, svakog časa. Barem bi trebali.
Onog trenutka kada smo prestali, svatko od nas onako pojedinačno živjeti pristojne, odgovorne, radišne i sa integritetom živote, onog trenutka kada nam je empatija postala riječ bez značenja, a socijalna inteligencija misaona sintagma, počela je potreba da se sa tribina, trgova i bina odašilju poruke koje osim poručitelja nitko ne razumije.
Ostaje nam pitanje. Ustvari dva.
Ako ih jasno ne razumijemo, jesu li to uistinu poruke koje nas trebaju prosvijetliti?
I koliko nam je do ovog našeg svijeta uistinu stalo?
Fotografija preuzeta s Interneta
četvrtak, 09.02.2023.
Most "slučajnosti"
Virkam iznad naočala, pa se vratim tekstu, pa virkam, pa sklopim knjigu. Oduze mi jedan Travničanin pažnju nad drugim.
Okinem fotografiju. Travničani. Učini mi se fina slučajnost.
Kad ponovno otvorim korice, "slučajnost" me klepi posred tjemena.
Ta trideset i deveta stranica nije mi prvi put (naravno, freak sam), ali:
//Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima.
Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.
Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad me budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku noć.
Vječni mir! - kako je velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!
Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svijeta između dvaju beskonačnosti.
Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer svi su nam ljudi potrebni.//
Ex Ponto
Počivaj u miru veliki treneru.
Svjetlost vječna svjetlila vam, Travničani.
ponedjeljak, 06.02.2023.
Tuga
Ima li smisla danas uopće nešto suvislo napisati.
Vijest je stigla s prvim radijskim vijestima jutros.
Tijekom dana izgubila mi se negdje potisnuta dnevnim obavezama.
Mami sam umjesto u uobičajenom popodnevnom terminu stigla na večer, obzirom na kasniji termin kod zubarice.
Bile smo u nekoj laganoj prepirci kada je počeo Dnevnik. Sustigle su nas slike sa ekrana. Zanijemile smo u hipu. Zgrade nestaju u prah kao da su od njega i sazdane. Nemilosrdna zvijer iz utrobe zemlje protresla je silinom jedan dio ove naše lopte. Metež ljudi, dizalica, prašine, interventnih vozila. Krv, suze, plač, vrisak, panika... Strah.
Zapeklo me u prsima, zavlažilo očima.
Shvatih koliko je svaka prepirka besmislena.
Ne znamo koliko imamo vremena.
Richteri su neumoljivi.
Kad bi barem mogla učiniti da ti nesretni ljudi nekako smognu snage za pronaći mrvu mira.
Bespomoćna, šaljem tek molitvu, dobre misli i hrpu im ljubavi.
To je jedino što pod utegom tuge mogu.
četvrtak, 02.02.2023.
Nosi jesen
Nosi jesen nade ljeta,
odnosi ih trepetom suhih listova.
Poljupci po peronima.
Nade novih početaka
u odlascima
vise se poput imela praznovjerja
nad zagrljajima.
Imena drugih gradova
svijetle sa digitalnih displeja.
Nosi jesen
ljetna obećanja
ljepljive sladolede
ljušti nehaj i lakoću.
Sapire sol
i tamni ten
Navlači jesen
lagane jakne,
vjetar se krošnjama plete.
Sunce brže planini pred noć hita,
a bilježnice praznih listova
ne mirišu više...
Godina počinje u jesen.
Jesen nosi godinu.
