Konobarica s tastature
ponedjeljak, 13.02.2023.
Kad staneš da te vide, pošalji poruku
Stala je na binu. Otpjevala pjesmu, dvije, tri.
Stala je na binu. Vodila festival cijelu večer.
Stali su na binu. Pjevali nešto što ni sami ne razumiju, ali sreća svi drugi su shvatili.
Otišao je na trg. Obukao majicu sa printom duginih boja, oko vrata ovjesio zviždaljku.
Stali su na tribine. U trideset i trećoj minuti susreta razvili transparent.
Stanarinu nije platila prošli mjesec. Klincima kupila voće ne sjeća se kad. Kosti ju bole od posla, glava od razmišljanja. Otac njene djece dugo već novčića od alimentacije na račun položio nije. Na telefon se ne javlja. Svi joj govore neka ga tuži. Ona nema vremena. Umorna je od svega. Od života najviše. Nije tako zamišljala rane četrdesete.
Dignula se u sedam, napravila mu doručak, odvezla ga u školu, produžila na posao, posluživala goste četiri sata, otišla doma, napravila ručak sebi i njemu, a kad je došao iz škole jeli su zajedno. Popila je kavu, on je malo odmorio, pomogla mu je oko nekog sastava, čula se sa svojom mamom i tatom njegovog prijatelja koji će ih odvesti na trening u šest. Njena će ga mama dočekati nakon treninga i biti s njim dok se ona ne vrati sa onih drugih četiri sata koja radi na večer.
Ona je jednostavno bila umorna, sjela i napravila revoluciju. Od tada više nisu ulazili na posebne ulaze, išli u posebne toalete i sjedili u stražnjim redovima autobusa, kina i kazališta. U košarkaškim timovima bili su ravnopravni, mogli su se upisivati na sve škole i fakultete, pišati ravnopravno po toaletima na javnim mjestima.
Otišao je preko oceana, neshvaćen radio je po dvanaest sati dnevno ne imajući ništa do bogatstva iščitane literature, kristalne vizije i dovoljno hrabrosti da preokrene cijeli svijet. Danas bez njegovih izuma ne umijemo živjeti, a imenom mu se kite svi. Kada je otišao, iza njega nije ostalo ništa osobne materijalne imovine. Osim eto te struje...
Pristojno se ophoditi i odnositi prema poslu koji radiš, kolegama, ljudima oko sebe, dok čekaš u banci, dok voziš, dok se voziš. Poštivati. Učiti kćeri i sinove da je u redu oblačiti i plavo i rozo, igrati se kamionima i lutkama, da je pristojno pozdraviti u prolazu i odgovorno podignuti papirić sa poda i da usisavati, prati suđe ili vješati rublje rade i mama i tata.
Da ispunjena obaveza roditelja koji su otišli od djece i bivših obitelji ne bude iznimka na kojoj je netko vječno zahvalan, već pravilo koje se štuje.
Shvatiti da je život prekratak da bi se djelovalo samo haljinama koje ocrtavaju obrise ženskih tijela dok se uveseljavaju široke mase. Da je prekratak samo za poruke što odašilje skupina vještih performera, dok trijumfira na glazbenom natjecanju.
Jer poruku odašiljemo svaki dan, svakog časa. Barem bi trebali.
Onog trenutka kada smo prestali, svatko od nas onako pojedinačno živjeti pristojne, odgovorne, radišne i sa integritetom živote, onog trenutka kada nam je empatija postala riječ bez značenja, a socijalna inteligencija misaona sintagma, počela je potreba da se sa tribina, trgova i bina odašilju poruke koje osim poručitelja nitko ne razumije.
Ostaje nam pitanje. Ustvari dva.
Ako ih jasno ne razumijemo, jesu li to uistinu poruke koje nas trebaju prosvijetliti?
I koliko nam je do ovog našeg svijeta uistinu stalo?
Fotografija preuzeta s Interneta
