Konobarica s tastature
ponedjeljak, 20.02.2023.
Svibanjsko veče
-Da ti neš' rečen mladiću moj. -
Započeo je vremešni nono.
A ja i mladić smo počeli slušati. Jer znaš, danas, svi bi samo govorili. A nono se naslušao. Sad je red da govori, i da mi, zasićeni od vremena koje nam tutnji i pod nosom seli u prošlost svjetlosnom brzinom, zatrovani mrežama, platformama i aplikacijama koje nam ne ostavljaju strpljenja za još deset samo sekundi pažnje već nam kratkim, što kraćim sadržajem daju do znanja da možemo prijeći na sljedeće, jednako tako vrtoglavo brzo, kratko i isprazno gledanje gluposti poput struganja sapuna uz zvučne efekte te radnje, slušamo.
Priča nono dok mu kvrgavi prsti vidno načeti artritisom počivaju na ručki drvenog davno izdjeljanog štapa, a pogled se gubi daleko niz livadu preko puta stazice kojom smo mladić i ja krenuli u šetnju te mirne svibanjske večeri.
Više ga promatram nego slušam. Sladak mi je. Uvijek u susretu sa starosti osjetim neko blaženstvo. Volim mudrost što izvire iz mutnih okica koje počinju zaklanjati kapci, volim sijede brkove prerezane žutim tragom duhana točno po sredini, volim u nonica pomno svezane facole oko glave i tanke zlatne obruče oko prstenjaka koji se jednom nataknuti ne skidaju ni kada ono smrt jednom dođe pa ipak rastavi. Obara me krezubost i ustrajnost onih nekoliko krnjih, žutih zubi da uporno melju zalogaje što bolje umiju i mogu.
Kada vidim njihovo šepuckanje ne mogu se ne zapitati koliko su te noge hiljada kilometara natukle, onda dok se moralo. Kuda su sve išle i nosile ta sada već od života pogrbljena tijela.
Nonić priča, mladić sluša. Ja se topim.
Zrak je sladak, miriše na kamilicu. Gledam u nevjerojatno crveno nebo sutona.
I nema mi boljeg od tu i sada.
