Konobarica s tastature
četvrtak, 30.12.2021.
Ode godina...
Zadnji post godine na izmaku koja u suštini i nije bila osobito loša. Kao ni osobito dobra. Nakon dugo vremena jedna me godina ostavila totalno ravnodušnom. Kada se sjetim kako mi je dvije i devetnaesta bila dobra i kako sam blaženo bila nesvjesna te činjenice samoj sebi se podsmjehnem. Posramim se. Gotovo je smiješno što nešto što nam je ugodno i dobro shvaćamo zdravo za gotovo. A kada je zdravo za gotovo, onda je u pravilu gotovo. ( obožavam ove tipa zdravo za gotovo, zbrda zdola, navrat nanos i slično ). I tako su nakon dvije i devetnaeste došle ove dvije posne godine. Koje su u svoj punoći izrazile tu zadnju dobru godinu.
Nekad sam za nadolazeću imala one standardne želje. Zdravlje, ljubav, sreću, mir, bolje. I dalje to želim, no ne naglašavam. Za svaku narednu imam želju da ne bude gora od odlazeće. Ako može.
Nostalgičar jesam, priznajem. Ali ne od onih koji će uvijek ustvrditi kako je prije bilo bolje nego sada. Jer nije. Svako vrijeme nosi svoje. To vrijeme prije bilo nam je bolje jer smo bili mlađi, neki kojih više nema bili su tu, nismo užurbano hitali da nigdje ne stignemo, već smo išli i dolazili na odredišta mnogo lakše i sa manje pritiska. Bilo je to neko vrijeme samo naše. Sporije. I zato bolje. Čini nam se.
I u nadolazećoj će biti i virusa i bolesti i prepucavanja ona dva dječaka koji nam državu vode i nekompetencije na svakom polju, i loših odluka, neuspjeha.
Bit i će dobrih filmova, druženja, kazališta, knjiga, mora, sunca, ljeta, fešti, ljubavi, bebača, sreće, ljubavi, radosti...
Ode još jedna...
Ringišpil će okretati kao i do sada. U glavi il' do cirkuske šatre.
Jedni će se na njem vrtjeti, drugi gledati.
Neki će
u novoj godini života
uistinu uživati.
Sve vam najbolje dragi blogeraši u 2022. od srca želim.
ponedjeljak, 27.12.2021.
Blagoslov kata niže
Malo sam zarežala danas.
I odmaknula se od mainstreama okoline na poslu koji me gušio već neko vrijeme. Znači, kad sam shvatila da kreće još jedna predstava stanovitih osoba, sklonih se kat niže. Sreća je da imam tu mogućnost. Skloniti se kat niže.
Zarežala sam na neke iz gentleman's kluba. Kasnije si mislim, pa nisu dečki krivi, oni su jednostavno tako odgojeni i uzgojeni da im se prirodno postaviti gardom nositelja svemira u svakoj situaciji. A u onoj u kojoj se tako ne postave, pomoći će ti bez beda. I onda to napomenuti nekoliko hiljada puta. Papirić pojedene praline ostavit će na stolu, stolicu nakon objeda neće privući pod stol, nešto čemu ne znaju gdje je mjesto neće se potruditi saznati gdje se odlaže već će to odložiti bilo gdje, usput će proći pokraj tebe i sa sigurnošću švicarske banke promrmoriti ovo ćeš ti riješiti upitnim tonom, ne dozvoljavajući međutim onaj drugi odgovor. E neću!
Pokušavam izbjegavati konflikte. Nisu mi potrebni. Ponekad i pokleknem. No uspijevam ušutjeti u nekim situacijama u kojima nekad nisam. Kažem svoje mišljenje, ali ne uvlačim se u lamentacije.
Intuicija koja me rijetko kad prevari i koju izreknem, u času izricanja okolini je često neprihvatljiva. Dok im se sama ne ukaže pa počnu kukati o tome. Onda ih lijepo otpravim sa jednostavnim nemoj se meni žaliti, o tome sam govorila već.
Ipak, nekada je potrebno malo zarežati.
I skloniti se kat niže.
Kad se već može.
Negdje sam čitala da je poželjno svakih sedam godina promijeniti radno mjesto/posao.
Moguće.
Nitko nije drvo. Osim drveta samog.
Sutra sam free.
Jeeei.
(a onda kreće turbo osam dana)
četvrtak, 23.12.2021.
Pred Badnjak
Koliko još? Koliko nam još Božića preostaje? Koliko zamotanih poklona, okićenih jelki, lampica, božićnih zabava... Dovoljno? Premalo?
Putem otpadaju dragi ljudi, sele se na neka druga mjesta, na repu kometa putuju u vječnost, čudimo se, oplakujemo ih, šaljemo molitve želje za mirni počinak. Mirni počinak. Nije li mir važniji nam sada i tu, dok jesmo? Dok nas ima. Nije li važnije umiriti misli prije nepromišljenih djela?
Mamu sam danas vozila na ispovijed. Jedva uđe i izađe iz auta. Krene, stane, namjesti se, zarotira, podupre štapom, uhvati za vrata, pa jednom, dva puta, nekako sjedne. Ili se ustane, iziđe. Prije par dana ukazuje mi na zavidnu visinu štikli voditeljice Dnevnika. Vidiš, ovakove take san i ja imala. Hodila san na ples u njima. Od Nine do Partizana na noge i plesala i vratila se nazad hodeć sve na te take. A vidi me sad. Bez ovoga ni do vecea ne mogu. protrese štap koji oslonjen na trosjed strpljivo čeka.
Koliko od štikle do štapa? Koliko nam je dano tog vremena za koje stalno mislimo da je beskonačno i da ćemo stići ama baš sve, samo dok još...
Ne znamo.
Škole, poslovi, djeca, brakovi, borba za kvadrate, krediti, rastave, mirovine...Štikla - štap.
Kratko je. Čime god mjeriš - beskonačno kratko vrijeme. Oksimoron. Ljušti se i troši neumoljivo. Ne primjećujemo.
Dok jednom, na Badnju večer stavljajući onu jednu kuglicu koju od njene četvrte godine kačimo, jer uradak je iz vrtića još, ne okrzne sjećanje na davni prvi Božić o kojem se na drvcu našla pa proleti misao kako su brzo putem života nam protrčali svi Djedovi. Mrazovi, Božićnjaci, naši vlastiti što su na repovima kometa, uz mnoge drage nam osobe otputovali u mirne počinke...
Leti vrijeme. Ostavlja sjećanja.
U prošlost ide sadašnjost.
Budimo sada
i budimo si dobri.
Koliko god možemo.
Radujmo se
ljudi
i narodi!
Sretan vam i blagoslovljen Božić!
ponedjeljak, 20.12.2021.
Lijepi postovi
Odem na blog i u danima kada ne objavljujem. Nešto kao pauza između...nečega što li se već tada događa mi u životu. I osjećam se odlično nakon malo plutanja među postovima. Pa i onim koje prestanem čitati nakon par rečenica jer shvatim kako sam sretna što mi je stanje svijesti totalno drugačije od tih pročitanih misli. Što se ne opterećujem mnogim nebitnostima, što živo mi se fićuka tko što o meni, koliko me upoznati kroz blogojavljanje može, misli.
Nekako poimljem da je poprilično visoko stanje samopouzdanja kada ti uistinu nije bitno što će tko o tebi reći. Znaš gdje si, tko si i što si i nije ti bitno da te pretjerano hvale, niti te pomiče iz ravnoteže kada netko o tebi nema dobro mišljenje.
Različiti smo. Nemamo svi isto mišljenje o svemu i logično je da se ne možemo složiti oko mnogočega. Prihvaćanje. Ta umješnost s kojom je neupitno lakše živjeti, u mnogih se potrošila. Ako je i postojala.
Nije ni čudo. U vremenu koje nas na ovim prostorima neumoljivo već nekoliko desetaka godina unatrag uči da je jedino ispravno biti naš ili njihov i ni milimetra drugačije, osobina prihvaćanja nečijeg mišljenja, uvjerenja, karaktera, pohabala se poput stare tenisice. Mediji, društvene mreže, platforme, beskonačan prostor koji nudi anonimnost i prikrivanje identiteta ohrabrili su nas da izađemo iz svih naših ormara i prosipamo riječi viralno virtualnim prostorom kao da se nikoga ne tiče što one znače, kakvom snagom mogu udariti u mozak, pleksus i srce, koliko snova mogu porušiti, koliko lažnih nadanja pružiti...
Bezgraničnost nove slobode mnoge je sputala. Negve stežu oko mentalnih zglobova.
Škrgutanje zraka što se jedva probija plućima i u onih najzdravijih, cijepljenih kolikogodtreba puta, i nenačetih ovim virusom koji pluća razara, i u takvih dakle zrak se plućima jedva probija dok čitaju svaštarije nesposobni prihvatiti da nas ima...
I zato biram. Biram što ću čitati, što ne.
I zato volim. Kada naletim na lijepe postove. Oduvijek naginjem dobroj priči, poeziji no i lijepe fotografije ne preskačem.
I zahvalna sam na ljepoti svakog posta koji me obnovi, obogati.
Kao i na onom suprotnom koji mi izmami zahvalu što sam drugačija.
Hvala svima na lijepim, životnim, optimističnim postovima.
Ovdje, na fejsu, po portalima... Jer, uvijek imamo izbor.
Na nama je.
četvrtak, 16.12.2021.
Osjeti se
Prođi dodirom tabana po mokroj travi. Po toplim oblutcima plaže. Po mirisnoj zemlji. Noseći u desnoj ruci par cipela od kojih oslobodiš svoja stopala. Upij zraku sunca, miris zraka pred kišu, trag bure nek zatreperi ti u nosnicama.
Dotakni koru debla, hrapavu.
Uhvati ruku nekog dragog, pogledaj ga u oči i uvjeri se da vrijedi.
Uzmi zalogaj u usta, zatvori oči. Uživaj dok između jezika i nepca rastapaš rapsodiju okusa. Ono bitno, oku je ionako nevidljivo.
Osjeti glazbu. Notu. Vibraciju. Ritam.
Povuci kistom po platnu.
Perom po hartiji.
Oćuti gutljaj vina dok klizi niz ždrijelo. Glatko, svileno, nek propuzi lagano. Sladostrasno.
Esencija života nek bude radost življenja.
Preskoči grube riječi. Rašpa što grebe nečije uho, dušu...
Probaj.
Promijeni frekvenciju kad krenu vijesti.
Jer sve ono što može uskovitlati um, bjesomučno tutnjati mislima, nazubljeno svrdlati moždanim vijugama...nek ljubav samo bude. Ona jedina ima pravo na to.
Zaurlaj sa litice ime koje te čini sretnim.
Može biti i tvoje.
Učini sebe boljim mjestom.
Na kraju balade.
Zahvalit ćeš si.
Na sebi.
ponedjeljak, 13.12.2021.
60 i još ponešto
Zakoniti je prekjučer napunio 60. Lijep broj. Jučer smo malo obiteljski proslavili. Danas je otišao na posao u 7.30. Jedan je od onih koji godinama već u jednoj lokalnoj samoupravi kao službenik zarađuje mirovinu. Do nje ga dijeli još 5 godina. Tad će, kaže, imati i godine i staž pa možda i pristojni iznos mirovine. Dakle, godinama već u percepciji mnogih moj šezdesetogodišnjak ima onaj dream job - od osam do četiri, vikendi i praznici slobodni.
Osim što nema.
Posao mu je takav da mora biti prisutan na sjednicama, sastancima, primanjima građana kod gradonačelnika i slično...
Jutros je, kako rekoh otišao u 7.30. Još je na poslu. Evo gledam sjednicu uživo preko YT kanala. Sada je 22.50. i raspravlja se po 11. točki dnevnog reda od ukupno 14. Uz malo sreće, eto njega kući oko ponoći.
Istina, ima i onih koji taj svoj od osam do četiri, vikendi i praznici slobodni radni dio odrade malo laganije. No i u državnim i gradskim službama postoje mnogi koji i te kako zarade svoju plaću. I osim Zakonitog, znam ih još takvih. Predanih i radišnih. Malo ih ubija sustav, jer nerijetko je trom, ali ima ih.
No, da se ja vratim na mog dragog. Kvarat smo stoljeća skupa, a godinu minus kvarat službeno. Bilo je svega, na sreću više dobrog no onog drugog. I neizmjerno sam zahvalna što smo u tom svemu bili i ostali zajedno.
Uz nadu da ćemo i u budućnosti brodeći životom imati više bonace nego bure, kapetanu moga srca nek je sretan ovaj okrugli 60.
P.S. i aj ubrzaj te točke, nećeš nikad doma...
četvrtak, 09.12.2021.
FF/HŽV ili evolucija loptanja
Nema tome dugo na Rujevici je Hajduk u posljednjim sekundama pobijedio Rijeku. Tekma odlična, 5 golova, ne može bolje. Osim ako ne navijaš za Rijeku. Izgubiti u zadnjim sekundama golemi je peh, u derbiju osobito. No eto, dogodilo se. Sport je to, a lopta, kao što znamo, okrugla je. Međutim, iza gola Rijeke, u trenutcima kada Mlakar zabija pobjednički gol za gostujuću ekipu dječak kojem je na toj utakmici dužnost bila sakupljati lopte počeo se radovati golu. Dječak je očito navijač Hajduka. I trenira u nekom od podmladaka Rijeke. I eto problem!
Dušu dalo za neandertalska internetska prepucavanja.
Otišlo je tako daleko da se preporučivalo dijete udaljiti iz kluba kad nije svjesno da nosi "sveti" dres, pljuje u pijat iz kojeg jede, ne zna kako se ponašati, tko ga je odgojio i slično.
Neke su novine plasirale članak o tome kako mu klub preporučuje da neko vrijeme ne dolazi na treninge.
Klub nije demantirao navode iz članka, ali je jasno dao do znanja da će novine tužiti dječjem pravobranitelju.
Lud, zbunjen, nenormalan...
Dijete ima 11 godina.
Sjećam se jedne faze mog djeteta u kojoj je ono navijalo za: Dinamo, Rijeku i Barcelonu. Tim redom i, čini mi se, baš u toj dobi. Jedno smo vrijeme blago nastojali preokrenuti taj raspored i zamijeniti prva dva kluba. Nije išlo, pa smo ostavili. Uvijek smo nastojali poštivati izbor djeteta iako nije bio naš. Nakon nekoliko godina, eno djeteta na sjeveru Rujevice, među Armadom, kupuju se pretplate, iskaznice, dukse i dresovi kluba. Navija na najjače. Dinamo je otpao putem, Barca ostala, a Rijeka, Rijeka je ono što je ušlo u pore i srce.
Dijete je odraslo i odlučilo. Da je ostao i Dinamo, bilo bi u redu. Ne bi nam baš bilo najdraže, ali okej. Sloboda izbora mora negdje početi.
Ne znam koja je povijest i priča dječaka koji se u 98. minuti derbija radovao pogotku njemu drage ekipe. Nemam pojma u koju školu ide, koliko je dobar učenik, koliko je dobar nogometaš. Znam da je dijete i da je dobro da se bavi sportom, da voli neki klub i za njega navija. I da se cijela priča bespotrebno digla na neki viši (gotovo svemirski) nivo.
Priča dobiva nastavak nekoliko tjedana nakon spomenute utakmice. Cijela se obitelj preselila u Split, dječak će treniranje nastaviti u Hajduku, školovanje u nekoj splitskoj školi, roditelji su dolje dobili posao. Filmski. Bajka.
I super. Njihov izbor. Iako moram priznati, hrabro je tako odjednom promijeniti sredinu. U prosincu, u sred školske godine, preseliti u drugi grad...
Sa druge strane, klub za koji je dječak do pred malo trenirao, roditelje je pozvao na razgovor nakon derbija i reakcije dječaka. Trener koji je govorio u ime kluba započeo je, prema riječima oca, razgovor sljedećim riječima: "Svako dijete ima pravo navijati za koga hoće, ali..." da bi nastavio rečenicama u kojima kaže da mora do određenog vremena (naredni dan u 12 sati) dati dječaku ispisnicu iz kluba, ali da to ipak neće učiniti, već da će ga kazniti ekvivalentu ispisnice...
Ljudi moji...
Dječak prema dobnoj kategoriji nogometaša spada u U-12 kategoriju. U-12 kategorija je kategorija početnika, mlađih pionira. Prema godinama, on pohađa 4. razred osnovne. Halo!
Kuda idemo???
Koliki problem treba biti jednom klubu, njegovim navijačima, bilo kome od nas Riječana, što dijete od 11 godina navija za klub koji nije onaj u kojem trenira. Bi li se ovolika drama od svega napravila da je dječak trenirao u Orijentu i radovao se zgoditku Dinama koji je nedavno u Kupu pomeo Orijent? Kuda i do kuda ide muški nogomet kada skaut izjavljuje da su dječaka već imali zapisanog u tekici, jer igra na poziciji zadnjeg veznog, a to im baš treba.
Dječak od 11 godina.
Sutra može zapeti na tribini gledajući frenda koji trenira rukomet, pa mu se to svidi i krene dalje parketom umjesto travnjakom. U nekoj daljnjoj budućnosti možda se zainteresira za botaniku i postane znanstvenik. Neovisno čijem se zgoditku u 98. minuti na pogrešnom terenu iskreno radovao.
U bivšoj državi moglo se na retrovizor okačiti zastavicu bilo kojeg nogometnog kluba i proputovati od Triglava do Đevđelije, da nitko na zastavicu ne trzne. Danas, zastavice skidamo kod Karlobaga. Jer smo ili riječki srbi ili splitski tovari. Ovisno s koje strane krećemo. I sa koje se strane terena zgoditku radujemo.
Gadno smo evoluirali. Uistinu.
ponedjeljak, 06.12.2021.
Mačak mi skače u krilo
Znaš kako je teško
složiti sretnu priču
Satkati rečenice od radosti.
Plave poput mora
zelene od livada
sunčane
tople...
Sve riječi što u rečenice sjedaju
tuste su od brige, padova, bolesti
umiranja...
Mi nećemo što oni hoće,
oni žele da mi hoćemo
što oni misle
da ultimativno jest.
Vrzino kolo.
A ultimativno ništa nije.
Ljubav tek.
Mačak mi skače u krilo, pitanjem me gleda.
Ja niz dlaku mu
milovanjem odgovaram.
Zadovoljno prede.
Dobro je.
Ljubav je.
četvrtak, 02.12.2021.
Komunikacija
Interesantno mi je. Izuzetno mi je interesantno svakodnevno usvajati spoznaju o tome koliko se može upoznati osobu kroz razinu komunikacije koju upražnjava.
Usmeno, pismeno, svejedno.
Opće je poznato da oni koji više čitaju imaju veći fond riječi, više iz pročitanog usvoje, samim time razina komunikacije uvjetno rečeno normalnija im je no u onih koji nisu ljubitelji knjige. Nije nužno uvijek tako i naravno ima iznimaka. Iznimke čine oni koji su talentirani.
Nedavno sam svjedočila verbalnim izljevima osobe koju prvi put u životu slušam. Nevjerojatno. Izniman talent. Osoba je zadržavala pažnju ostatka društva svojom sposobnošću da ih zabavi neprestanim brbljanjem o svemu i svačemu. Na inteligentne upadice druge osobe iz auditorija koja je pristojno sve slušala, no povremeno se duhovitim opaskama malo više razine humora ubacivala, prva je osoba reagirala potpuno promašenim komentarima, tupim pogledom i gotovo vidljivim upitnikom u oblačiću iznad glave. Zabavila sam se i zaključila da ću sa prvom osobom, čije su brbljarije u prvom redu bile zataškavanje vlastitih nedostataka i mana, pokušati izbjegavati druženje u nekim eventualnim budućim susretima. Ne zato što sam od nje pametnija, inteligentnija ili duhovitija, već zato što mi takav način zabave nikako ne odgovara.
To sam tu riješila.
U svojim pisanim komunikacijama također nastojim izbjeći konflikte i skloniti se od onih čija mi komunikacija ne odgovara. Iz istih razloga.
Činjenica je da neke osobe nemaju život. To su one situacije kad nekom poručimo na engleskom, jer valjda uvjerljivije zvuči, "Get a life!". Život im se svodi na privlačenje pažnje potpuno nepoznatih osoba. Nekima od tih nepoznatih je također život siromašan sadržajima pa se hvataju na udice neumjesne komunikacije ovih prvih, a neki savršeno razumiju pokušaje provokacija i neumjesnih komuniciranja, pa se elegantno odmaknu od daljnje komunikacije s takvima.
Riječi.
Oduvijek i zauvijek nevjerojatno moćan alat.
Mnogi ga nisu svjesni.
Budale u svom izričaju, još i manje.
