Zakoniti je prekjučer napunio 60. Lijep broj. Jučer smo malo obiteljski proslavili. Danas je otišao na posao u 7.30. Jedan je od onih koji godinama već u jednoj lokalnoj samoupravi kao službenik zarađuje mirovinu. Do nje ga dijeli još 5 godina. Tad će, kaže, imati i godine i staž pa možda i pristojni iznos mirovine. Dakle, godinama već u percepciji mnogih moj šezdesetogodišnjak ima onaj dream job - od osam do četiri, vikendi i praznici slobodni.
Osim što nema.
Posao mu je takav da mora biti prisutan na sjednicama, sastancima, primanjima građana kod gradonačelnika i slično...
Jutros je, kako rekoh otišao u 7.30. Još je na poslu. Evo gledam sjednicu uživo preko YT kanala. Sada je 22.50. i raspravlja se po 11. točki dnevnog reda od ukupno 14. Uz malo sreće, eto njega kući oko ponoći.
Istina, ima i onih koji taj svoj od osam do četiri, vikendi i praznici slobodni radni dio odrade malo laganije. No i u državnim i gradskim službama postoje mnogi koji i te kako zarade svoju plaću. I osim Zakonitog, znam ih još takvih. Predanih i radišnih. Malo ih ubija sustav, jer nerijetko je trom, ali ima ih.
No, da se ja vratim na mog dragog. Kvarat smo stoljeća skupa, a godinu minus kvarat službeno. Bilo je svega, na sreću više dobrog no onog drugog. I neizmjerno sam zahvalna što smo u tom svemu bili i ostali zajedno.
Uz nadu da ćemo i u budućnosti brodeći životom imati više bonace nego bure, kapetanu moga srca nek je sretan ovaj okrugli 60.
P.S. i aj ubrzaj te točke, nećeš nikad doma...
Post je objavljen 13.12.2021. u 22:29 sati.