V. čula sam za postojanje "tački".
Elaboriraj, moli.
"To ću ja u sat vremena."
Koja glupa pretpostavka.
Samo dva stabla,
mala i kržljava,
tek proljetos oslobođena,
iz trnine i kupina spašena.
Čini se zahvalna.
Zaboravi.
Odustajem.
Ispikali me komarci.
Gađalo me stablo plodovima u tjeme.
Opala sa lojtri.
Strgala granu.
Doskočila kao mačka.
Lojtre niz brdo.
Zaboravi.
Nepoberivo.
Koliko sam ubrala,
toliko je ostalo,
sve iznad tri metra.
Zaboravi.
Neka ostane stršljenima,
neka se vrati prirodi,
bogovima!
zemlji...
Mogla bih se pomoliti,
ali nisam sigurna da li znam.
Sluša li me On uopće,
ili već napamet zna,
"daj mir u naše dane,
izliječi naše rane",
pa okreće glavu na drugu stranu,
jer ponavljam uvijek isto.
Mlada šljiva je otežala,
sva se svija,
do zemlje pruža grane.
Treba li ju obrat?
Je li vrijeme?
Gdje su mi bake!
sad kad ih trebam,
njihove godine,
njihova sjećanja!
da plodovima udahnu dušu!
usade mi hrabrost
i pruže ruku.
I zašto kasnim,
zašto su nam se linije razdvojile!
...prije nego što sam otežala
i pružila grane do zemlje?
Trebala bih znati što se događa,
što mi je činiti,
i kamo sve to vodi,
a ne mogu,
i ne želim,
i neću voditi.
Ne mogu biti starac bez sluha,
koji misli da nitko ne želi umrijeti,
ni starac što ne podnosi ljude,
umotan u spiralu crnih misli,
koji je uvijek u pravu
i sve zna.
Jer nisam u pravu,
i nisam ona koja zna.
I neću uvjeravati svijet
i one koji mi ne mogu pobjeći,
da dolazeće godine nisu u vijestima,
nisu u gustoj prošlosti,
u strepnjama i strahovima,
nego u zemlji!
i granama što je ljube!
... u šljivama,
i tišini što nalegne,
dok je nebo boje šlaga
nisko,
sve niže,
do prvih kapi kiše.
Dobila ja od tetke, pardon, pra!tetke iz Petrinje.
Infetati?
Korteđant?
Odlažem stvari u kuhinji.
Zdjela šljiva,
na njemu grožđe,
košara jabuka i krušaka,
posuda divljih kupina.
Jabuke i kruške su brane sa zemlje,
natučene i polu trule,
za kompot.
Šljive sam dala mami,
za knedle,
a grožđe otužno,
viče mi
Ne sudi mi izgledom!
znaju stršljeni
gdje je kolovoz spremio slatkoću.
Kupine.
Ah, kupine su moje,
samo moje!
Izbodeni prsti položeni na oltar prirodi,
pohlepa obuzdana,
nedostupne ostavljene pticama.
Kupine su moje,
njih perem,
cijedim,
i spremam u duboko.
Za štrudlu,
za džem,
za dušu,
za "kad ću imati više vremena".
Vani je pala noć.
Dolazi mi uplakanih očiju,
bolne grimase,
a tek se ustala.
Odlažem knjigu,
primam ju u naručje.
- Što je bilo?
- Ružno sam sanjala.
- Hoćeš mi ispričati? Mama dobro tumači snove.
Odmahuje glavom.
- Onda ćemo ga zaboraviti.
Grlim ju i ljubim dok nestaju slike.
- Znaš li da si ljubljena?,
gledam joj plave oči.
- Znaš li da si ljubljena?,
ponavljam.
- Mama te voli,
i tata te voli,
i baka i didi,
i druga baka i dida.
Ljubljena si.
Važno je znati da si ljubljen.
Opet uzimam knjigu,
čitam joj naglas,
predavanja Pabla Nerude iz 1954.
Spominju se španjolska i čileanska imena,
smrti,
politika,
ubojstva,
poezija.
- Razumiješ li što mama čita?
Klima glavom.
Razumije duh ljubavi
što struji tonom mog glasa,
riječi su tu nevažne.
Pročitam stihove iz Sveopćeg spjeva,
i zastanem.
- Ovdje ćemo stati.
sa' će sedam.
Odi piškiti i operi zube,
a mama će ti napraviti kakao.
Parkiram auto na bočni šumski put.
Izlazim u mrak.
Vjetar šumi kroz krošnje.
Piškim kraj auta.
Provjeravam da li traktor može proći,
da li sam zaključala auto,
jesam li sve uzela.
Idućih sto metar hodam kroz šumu,
nastojim gaziti po utabanom suhom putu,
izbjegavati lišće,
i granje što naglo izranja iz crnila.
Preda mnom se otvara hektar pokošene trave.
Zastajem prije izlaska na otvoreno,
nebo je samo nijansu svjetlije,
tek toliko da linija razgraničenja bude prepoznatljiva.
Provjeravam da li je divljač već vani,
ali u tom mraku i ako je ja ju ne vidim,
niti ona vidi mene.
Idućih sto metara hodam uz žbunje koje nekom znači među.
Povremeno zastajkujem,
osluškujem,
vjetar se poigrava mojim osjetilima.
Penjem se na čeku,
u tišini odlažem stvari,
oblačim flis vestu,
jer kolovoz pred zoru spava.
Odahnem,
nalaktim se na ogradu.
Prijeđem pogledom po polju,
sve je mirno.
Naslonim glavu s pogledom u smjeru gdje divljač obično izlazi,
i tu je,
kud prije!
Tamna mrlja već je metrima usred polja.
Zagrljaj.
Ko ofurena vrućom vodom,
stisnem se i čekam da prođe.
Kažem si pusti,
dopusti,
to je lijek,
treba ti.
Ko fizikalna terapija nakon polomljenih nogu.
Učim hodati.
Dugo je samo sjedio u blizini.
Jako dugo.
Oprezan.
Zna da ima posla sa ranjenom životinjom.
Sada sjedi bliže.
Nisam ga ugrizla.
Navikavam se na muške ruke.
Hrapave i pomalo grube.
Navikama se na riječi
- Imaš tako mekanu kožu.
Navikavam se na osjećaj sigurnosti.
Oslanjanja na drugog.
One plave oči još me prate.
Sad im se pridružilo još pet pari.
Plavih, smeđih, velikih, uplakanih...
Krš i lom.
Nepovjerljiva,
sitna,
krhka,
stisnuta masa.
Zgurena u ćošku.
Jedno tijelo,
pet pari očiju.
Spuštam se,
oči u oči,
na istoj razini.
Čini se kao vječnost.
I tu negdje,
pomalo,
dok se vozimo,
povjerenje otvara vrata.
I odjednom dok čekamo preglede,
igramo se lišćem,
proučavamo uskolisni i širokolisni trputac,
drobimo suho lišće uz uho,
i čudimo se čudesnom zvuku,
ona voli paradajze s vrhnjem,
on radi zvijezdu,
ona špagu,
on se otvara zadnji,
ona mi radi ukras od lišća za kosu,
(koji skinem satima kasnije u wc-u dječjeg doma).
Mala svjetalca koja ne znaju za bolje,
a ipak nešto u njima tako brzo stvara vezu sa nekim
potpuno nepoznatim ženama koje su im upale u kuću,
i negdje u svemu tome osjećaju, nadaju se da zaslužuju bolje.
I lomim se...
Je li to bila ispravna odluka?
Zar nema boljih mehanizama?
Zar sustav nije uspio stoljećima pronaći neko bolje rješenje?
Jer ja se ne zavaravam.
Ja sam ta koja je ušla nekome u kuću i uzela mu djecu.
Zakon to ljepše opisuje,
zaštita prava i interesa djeteta,
procjena ugroženosti,
žurno izdvajanje...
U stvarnosti?
Tko ima želudac za stvarnost?
Tko je spreman pogledati joj u oči?
Čija stvarnost uopće?
Moja?
Stvarnost te djece?
Ili onih koje kasnije susrećem na cesti?
Kako žustro poskakuju i bježe od kiše,
dok joj ja pružam lice u nadi da me opere?
Pričao mi je otac kako bi ostao u čudu kad bi s prve linije došao u unutrašnjost,
i vidio ljude kako piju kavu na suncu, kao da rata nema.
Kako mu se sve činilo nestvarnim, kao san,
u kojem je on uljez, i kvari ga samom svojom pojavom.
Na nedjeljnoj kavi kod prijatelja,
iznosimo što nedostaje našem gradu,
ubacujem se i kažem:
- Dječji dom.
U početku im nije jasno na što mislim.
Objašnjavam kako su kapaciteti puni, kako su domovi daleko...
- Dobro, ali govorimo sada o onome što treba običnim sugrađanima.
- Ta djeca jesu naši sugrađani.
Pogledao me bistrije.
Shvatio je.
< | kolovoz, 2022 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kockavica mala,
na vjetru zaplesala,
otrovna i lijepa,
glavicom mahala,
poljupcima šarala,
cin cin cin
don don don,
čujte njezin zvon.
:)
Imam drugi blog, tamo sam na rubu pameti (Dnevnik toka misli), ovdje sam skočila preko ruba i još uvijek padam.... :)))