Knjiga za plažu
29.08.2007., srijeda
Croatie ili kroasan?
 Damir Karakaš: «Kako sam ušao u Europu», roman, Ghetaldus optika, Zagreb, 2004. Ja sam obožavatelj Damira Karakaša. «Kino Lika» jedna je od mojih omiljenih domaćih proza u zadnjih nekoliko godina, a i njegov roman «Kombëtari» spada među originalnija i kvalitetnija domaća štiva. Vijest da je izišao Karakašev novi roman «Kako sam ušao u Europu» razveselila me, ali na knjigu dugo nisam naletio, sve do danas, kad se po knjižarama već prodaje sljedeći njegov uradak, zbirka «Eskimi». Pratio sam međutim svojevrsnu medijsku «propagandu» kojom je Karakaševo sviranje po francuskim gradovima predstavljano kao «kulturni projekt», i to me, moram priznati, nije baš impresioniralo. Više me zanimala knjiga, koja je cijelom projektu kao neki nusprodukt. I, ovo je sad samo izraz mog sitničavog nezadovoljstva, knjiga uvelike i izgleda kao nusprodukt. Blokom ne baš dobrih fotografija na početku, garniranih s programatskim rečenicama, kao da se nastoji opravdati knjigu (ili novce kojima su neke institucije pomogle autorov boravak u Francuskoj); u knjižni blok ubačene su linearne ilustracije, tekst je otisnut plavim slovima, ukratko, po mom mišljenju raznim se grafičkim sredstvima nepotrebno skreće pažnja s teksta samog. A knjiga, to je prije svega tekst. A tekst, to je Damir Karakaš. Ni glazba, ni Francuska, ni harmonika, ni osobna prošlost, ni sve primisli koje iz opisnog i karakternog određenja autora mogu proizaći, neće ni narušiti ni popraviti dojam o Damiru Karakašu kao o vrhunskom piscu. Ali treba se pripremiti, uzimanjem «Europe» u ruke, i na to da će nas predrasude formirane čitanjem prethodnih njegovih knjiga, u ovom slučaju iznevjeriti. Jer naime, «u Europu» je ušao malo drukčiji Damir Karakaš nego što ga znamo iz «Kina Lika». Naime, ovaj je roman navodno autobiografsko-putopisna proza (kažem «navodno», jer bih ga potpuno jednako prihvatio i da je sasvim izmišljen), pa se Karakašev izuzetan smisao za očovječenje bizarnog ovdje isprepliće s «faction» dnevničkim zapisima, te se pomalo i utapa u imperativnom subjektivnom događajnom nizu. Početna zamisao trebala je biti dnevničko praćenje svojevrsne umjetničke avanture, pripovjedačevog odlaska u Francusku, u lučki grad Bordeaux, gdje se nakanio okušati kao ulični svirač. U tom višemjesečnom iskustvu smjenjuju se upoznavanja s ostalim akterima uličnog života, i sviračeve egzistencijalne tegobe. Često ima probleme s novcem, pita se hoće li imati što jesti, kako produžiti pečat na pasošu (a nema love ni za dolazak do granice), kako se u stranoj zemlji, bez zdravstvenog osiguranja, nositi s bolestima i ozljedama. Tako se, ne bez tegoba, polako razvija privremeni život uličnog svirača, koji na harmonici izvodi isključivo lički melos, postaje jako dobar, odbija ponude za sviranje po restoranima, ne želi prodati svoju harmoniku, čak ni šešir, za koje «konkurencija» nudi silne novce, glazbom se suprotstavlja buci građevinskih strojeva, toliko je ulično iskustvo stekao da čak počinje poučavati druge, početnike. Niz smiješnih situacija nastaje iz sviračevih pokušaja da na jeziku, čije osnove tek svladava, pokuša znatiželjnicima objasniti tko je i odakle je on (na spomen riječi «Croatie» mnogi bi pomišljali da ih zapravo žica za kroasan). U tom nastojanju da zadrži i pokaže svoj identitet (zgražajući se pritom nad neukim Evropljanima koji pojma nemaju gdje je Hrvatska), dolazi i do malo prepatetičnih domoljubnih istupa, naš harmonikaš kao da se želi prikazati kulturnim ambasadorom svoje zemlje, što je u priličnoj suprotnosti s generalnim «duhom» ove knjige: problematiziranja prokletstva ali i neminovnosti emigracije. Naime, u brojnim flashbackovima pripovjedač detaljizira svoj negdašnji život u Hrvatskoj. Neka su od tih poglavlja jako «karakaševska», poput primjerice epizode u kojoj se opisuje kratkotrajna karijera pripovjedačeva rada kao dopisnika crne kronike, ili zagrebačkog obiteljskog podstanarstva u uvjetima bijede neshvatljive u današnje doba, ili pak prisjećanja kako je počinjao svirati harmoniku. Iskreno, te su «domaće» epizode bolji dijelovi knjige, a smisleno i sadržajno oni su tu, pretpostavljam, zato da nam zorno prikažu sve od čega je «harmonikaš» pobjegao iz Hrvatske (da, na kraju ova kulturološka avantura ispada kao bijeg od «svega ovoga»), ali ne u «nešto bolje». Tamo mu je jednako neizvjesno i tegobno, i nije nam baš jasno zašto će se, nakon kratkotrajnog povratka u domovinu, on opet tamo vratiti. Razlog može biti i veća kontrola nad svojom sudbinom, ali i naprosto želja da se odaleči od svega što ga «ovdje» pritišće, od svega čega je ovdje – «štuf». Sretno Damire, ali ne zaboravi pisati. |
26.08.2007., nedjelja
Ona koja te oblikuje
 Vlatko Ivandić: «Atelje pod morem», roman, Vuković & Runjić, Zagreb 2007. Često se pitam zašto samo praktikanti vizualnih umjetnosti, slikari i kipari, uzimaju za poziranje žive modele. Opće je mjesto, gotovo stereotip u našim predodžbama o načinu rada umjetnika, prizor umjetnika koji crta skice ili oblikuje prve strukture od gline, dok pred njime stoji živi model. Stereotipni korak dalje u takvoj predodžbi je da model obično biva naga mlada žena. Postoji čak i lijep broj umjetničkih djela koje prikazuju «umjetnika i njegov model». A nikad nisam čuo da bi neki pisac radio sa živim modelom. Recimo, umjetnik riječi naruči preko agencije model iz njihovog kataloga, žena dođe, skine se, i pozira pred piscem, a pisac ju sad opisuje, bilježi dojmove iz prve ruke, križa riječi i umeće druge, prikladnije, sve dok mu Muza ne otprhne kroz otvoreni prozor pa je poziranje gotovo, vidimo se sutra u isto vrijeme… Zašto pisci ne bi tako radili? Zašto se od njih očekuje da stvarne žive ljude, možda iste one koje slikaju slikari i oblikuju kipari, opisuju po sjećanju? Zašto bi oni morali jednom viđenju neke osobe, možda slučajnom, možda jako davnom, u svome tekstu dodavati izmaštane fizičke i karakterne osobine? Zašto se riječ ne smatra istim opisnim i doživljajnim medijem kao i tehnike vizualnih umjetnosti? Takva su mi se, otprilike, pitanja razmotavala dok sam klizio, ugodno i lagodno, kroz roman Vlatka Ivandića «Atelje pod morem». Drugi roman, a treća knjiga ovog pulskog autora zanimljiv je doprinos istarskoj i hrvatskoj književnoj sceni. Na prvi pogled, to je ljubavni roman, ali je ljubavna priča u njemu prejednostavna: dvoje se ljudi stjecajem okolnosti nađe kroz neko vrijeme na istom mjestu i na istom «poslu», i nakon stanovitog razdoblja nećkanja dolazi do neminovnog zbližavanja, takoreći zacrtanog već pri njihovom prvom susretu. Zato međutim Ivandićev tekst nudi mnoštvo drugih nijansi, socijalnih, političkih, estetičkih, pa i zavičajnih, jer ovaj je roman duboko usađen u Istru, zbivajući se uglavnom u okolici Raklja, s kamenom i morem kao najčešćim scenografijama, i s ruralnim ozračjem u pozadini svih zbivanja. Glavni je lik umjetnik, kipar, kojemu međutim već dulje vrijeme ne ide baš dobro: godine su prošle od zadnjeg njegovog djela, a ni po ženskim pitanjima ne stoji baš najbolje. Nenadano dobiva «ponudu koja se ne može odbiti»: novopečeni tajkun, inače obožavatelj njegovih skulptura, masno će mu platiti napravi li mu skulpturu ženskog akta za predvorje nove poslovne zgrade. Iako je to izuzetna prilika, ponuda umjetniku stvara moralni problem: on se dosad bavio samo apstraktnom skulpturom, s figurativnošću on nije imao nikakvog iskustva, ne zna ni je li sposoban ispuniti želju svoga mecene. Posao se ipak sklapa, i počinje potraga za modelom, a tih nekoliko poglavlja stilski su najuspjeliji dio romana. Kao za nekim Svetim Gralom umjetnik traga za ženom koja će se uklopiti u njegovu zamisao naručenoga kipa. Potraga traje dugo, najprije u bližoj pa zatim i u daljoj okolici, mecena mu šalje i nekoliko autobusa agencijskih modela, na tisuće je žena taj naš umjetnik «pogledao» ali, tako završava svako od tih poglavlja posvećenih traganju, «nije vidio ništa». Napokon, «progledao» je tamo gdje se najmanje nadao, idealni model ukazao mu se u ženi iz susjedstva, gluhonijemoj čudakinji o kojoj selo priča kontroverzne priče. Na tom mjestu u roman ulazi nova dimenzija: sudar svjetova. Glavni junak doživljava svojevrsni kulturni šok suočavajući se s viđenjem umjetnosti osobe različite od svih koje je dotad susretao. Hendikepirana žena, kojoj je sasvim dovoljna uloga mogla biti da određeni broj dana posluži kao statični model za unaprijed dogovorenu nadnicu, umjetniku je otvorila i neka nova vrata (ne, ne ona na koja ste pomislili, barem ne dok kip nije bio dovršen), trgnula ga iz nekoliko stvaralačkih zastoja (iz jedne od takvih situacija proistječe i naslov romana) i pomogla mu da ostvari naručeno djelo. On je oblikovao njen kip, a ona je, kako je sam zaključio, oblikovala njega. I zato je ljubav, ostvarena u epilogu romana, iako očekivana, tek nusproizvod dugotrajnije samospoznaje i uzajamne spoznaje dvaju glavnih likova. (objavljeno u Glasu Istre, 25. kolovoza 2007.) |
20.08.2007., ponedjeljak
Jadransku obalu pali sam Sotona
 Mislav Pasini: «Mrtva straža», roman, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2007. Prošle godine razbuktala produkcija domaće horor književnosti izgleda da ni ove godine ne jenjava. Najnovije izdanje jezovite literature roman je «Mrtva straža» autora Mislava Pasinija, koji se u ovome žanru već uspješno okušao, s nekoliko priča objavljenih u SF periodici, i s romanom «Blackout», kojeg se u žanrovskim krugovima opisivalo kao prozu u kojoj se nova žrtva pojavljuje otprilike na svakoj drugoj stranici. «Mrtva straža» je zapravo zbirka priča zamaskirana u roman. Devet epizoda romana devet je fabularno samostalnih priča, iako s vidljivim naznakama njihove veze kroz likove ili motive što se ponavljaju ili provlače kroz više njih. Između priča ubačeno je tekstualno «vezivno tkivo», jeziva kronika o piscu kojemu se te priče ukazuju u noćnim morama, u stanjima nalik na opsjednutost, s poticajima u neobičnim pismima ili tajanstvenim telefonskim pozivima, dok se na kraju sam pisac, u «stvarnom» dijelu radnje, ne «utopi» u sadržaju svojih priča. Tim vezivnim tkivom roman «Mrtva straža» postavljen je u domaće ozračje. Riječ je o hrvatskom piscu, pače dalmatinskom, i kroz njegovu sudbinu, (ne)uspješnost, odnose i kontakte s urednicima u «metropoli», pomalo se karikira i ironizira stanje u domaćoj književnosti i izdavaštvu uopće, pogotovo u njegovu ekonomskom i egzistencijalnom aspektu. Kontrast toj osnovnoj životnoj storiji o piscu koji muku muči pripremajući svoju drugu knjigu je u spomenutih devet priča, koje s početka bivaju smještene u daleke, uglavnom sjevernoameričke krajeve, da bi se pri kraju približile i našem podneblju. Oficir američke vojske koji postaje vukodlak, autobus koji prevozi mrtve duše još nesvjesne smrti svojih tijela, vampirski gradić u američkoj provinciji koji guta grješne namjernike, studentica književnosti koja postaje žrtvom neobične knjige u kojoj su opisani najjezovitiji zločini uključujući i onaj u kome će ona sama skončati, zlokobni lutak koji potiče na zločine članove dotad više-manje bezazlene obitelji, motivi su priča iz prve tri četvrtine knjige u kojima Pasini varira ideje dosta česte u svjetskoj horor produkciji, no najuspjelije su u ovoj knjizi ispale kratke epizode na samom kraju knjige. Tu nas dočekuje vještica koja u stvarnom svijetu slovi kao umjetnica što izrađuje izražajne voštane figure, dok su zapravo njena «umjetnička djela» stvarni ljudi umrli u najiskonskijem strahu. Slijedi minijatura o mesaru koji svojim kupcima prodaje meso vanzemaljaca, a kad njih «ponestane», jednako uspješno nastavlja trgovati ljudskim mesom. Pretposljednja je epizoda vrlo aktualna: njen je junak student koji nalazi ljetni posao protupožarnog osmatrača na Braču, i tu se suočava sa samim Sotonom, koji je naravno krivac za požare na našoj obali, ali vatrenom prijetnjom nastoji i pridobiti nestabilne duše. U zadnjoj epizodi romana spajaju se svjetovi iz piščeva životnog okruženja i iz njegovih priča. Stravična bića i pojave koje je u ranijim pričama stvorio, sada dolaze naplatiti dug. Knjiga mrtvih koja se nenadano nađe u njegovu stanu sada sama ispisuje priču u kojoj je pisac glavni lik, a njegov konačni kraj glavna fabula. Dok užas i ludilo konačno obuzimaju njegovu svijest, on se ipak pita može li lik prevariti priču i iznuditi drukčiji kraj? Ne nužno bolji, ali ipak drukčiji, barem utoliko što će izabrati drukčiju smrt od one koju mu je Knjiga namijenila? Treba reći da je, spisateljski, Mislav Pasini jako dobar u socijalnoj karakterizaciji likova, muško-ženski odnosi čijim se opisima i interpretacijama priprema rasplet radnje dobro bi funkcionirali i u nežanrovskoj literaturi, ali treba reći i da se stilski ovaj autor još treba razvijati, pogotovo njegovati rečenicu, jezik i izričaj. Dobroj literarnoj zamisli dojam pokatkad biva narušen nespretno složenom rečenicom na granici banalnosti, a u tekstu ima i čudnih jezičnih pojava, primjerice gotovo maničnog odvojenog pisanja riječi koje bi se trebale pisati sastavljeno. No, poklonicima književnosti jeze i groze ovo neće puno smetati. (objavljeno u Glasu Istre, 18. kolovoza 2007.) |
19.08.2007., nedjelja
Pogled iz provincije
 Radenko Vadanjel: «Dnevnik besposličara», roman, Profil, Zagreb, 2006. Stanje duha u čestom je nesrazmjeru sa stanjem tijela. Spoznavanju tog nesrazmjera, i odluci što da s njim činite, pomoći će vam priručnici za samopomoć. Ekspresije takvog stanja, osim u neurozama, očituju se i u poeziji. Međutim, tek u umjetničkoj prozi iz individualnog će raskola duševnog i tjelesnog proisteći dobrobit za čovječanstvo. Stvaranjem književnog lika koji je u svom svijetu nemoćan da nešto bitno u svome životu promijeni, napose poboljša, toj i takvoj dakle osobi pisac može dati neograničenu moć opažanja, doživljavanja, komentiranja, nešto rjeđe i komuniciranja, dakle nizom postupaka može slabosti iz stvarnoga života pretvoriti u identifikacijske mogućnosti čitatelja, koji će hvatajući se za detalj, za fragment osobina glavnoga lika, osjetiti blagodat inače mu nedostupne solidarnosti. Eto, netko se u njegovo ime izrazio baš onim osjećajima koji poput neopipljive maglice klize među prstima, netko se odvažio priznati sam sebi ono što čitatelj neće ni da ga pod mukama ispituju. Detalji iz životnog okruženja, poput zemljopisnih pojmova, imenovanih stvarno postojećih mjesta u gradu ili u inozemstvu, naznake nekih stvarnih osoba, proizvodi iz «potrošačke košarice», svakodnevnim proživljavanjima književnih likova podižu vjerodostojnost, i usredotočuju pozornost čitateljevu tamo gdje treba: u nutrinu naših junaka. Glavni lik Vadanjelovog romana baš tako nekako vrluda kroz život: posao, nezaposlenost, ljubav, osamljenost, urbane frustracije, razmišljanja o bolesti i smrti, traume iz djetinjstva, smiraj uz odabranu glazbu, rijetki iznimni doživljaji što najčešće izviru iz putovanja, to je njegova fabularna kronologija, uz česta vraćanja i ponavljanja s varijacijama. No, to što lik radi, u ovom je romanu prilično u drugom planu, jer iz svakog čina njegovog, a pogotovo iz svakog susreta s ljudima i stvarima, njegova se karakterizacija obogaćuje za jedan novi odnos ili stav. Daleko od toga da na kraju od svih tih kockica možemo složiti nekog superheroja, to nikako, ali nekako mu se ipak divimo kad slučajnom namjerniku u svome životu zamjera «elementarni nedostatak gordosti», ili kad tiho postaje svjestan svoje nadmoći spoznavši da kupci u ribarnici žele istu ribu kao i on. Kroz većinu drugih zbivanja u romanu junak kao da traži suosjećanje, ali ne zaslužuje ga lako, znade ga i iznevjeriti u povremenim izljevima sebičnosti, primjerice likujući što je ubrao veći mac šparoga od svoje djevojke, ili što je obrecnuvši se na nju pronašao izgovor zašto ne može pisati. Važna osobina ovog romana je i njegova prostorna protežnost. Doživljaji glavnoga junaka i njegove životne suputnice valjaju se između Pazina, Pule i Zagreba, pa se malo skokne do Njemačke, malo do Venecije, a u tom kontrastu epizoda smještenih u različita okružja povremeno isplivava kritika provincijske samodostatnosti i uskogrudnosti. Takav zaključak ne nameće se ukazivanjem i karikiranjem, već izbjegavanjem; o provincijskome duhu ne govore nam opisivanja tipičnih malomišćanskih likova i odnosa među njima, nego junakovi osjećaji olakšanja što, recimo, seli iz rodnoga u drugi grad i biva zadovoljan ostavljajući mnogo nevrijednoga iza sebe. Povratak zavičaju, u kasnijem vremenu, tako ne priziva loše uspomene, već naprotiv, povećava distancu. Iako je većina «krivnje» za junakova stanja svijesti duboko u njemu, svijet oko njega efektno služi kao ambalaža za njegova stanja, ambalaža koja se troši i time briše lažne vezanosti uz pojmove zavičaja, rodnoga kraja, domovine. «Ovaj je prostor greškom izabran, kao prevelika majica na sniženju», detektira junak na samom kraju romana, i tješi se da su njegov život i mjesto njegova života tek odmorišta, privremena rješenja, kratka stanka na proputovanju «u neke nove krajeve koji obiluju onim čega ovdje nema». I to je, zapravo, optimistički završetak prilično sumornoga romana, a ujedno i najjači čitateljski identifikacijski adut. (objavljeno u Glasu Istre, 11. kolovoza 2007.) |
Duhovnost iz hrpe kamenja
 Igor Grbić: «Tajna Monkodonje», zbirka eseja, Plima, Ulcinj, 2007. Višestruko me obradovala pojava ove nove knjige Igora Grbića. Nakon fenomenalne i čudesne knjige «Istria glagoljušta», bio sam jako radoznao što će ovaj autor sljedeće objaviti. Kad mi je knjiga došla u ruke, začudio sam se, ali ne i iznenadio, činjenicom da je Grbićev talent prepoznat kod malog ali probitačnog nakladnika iz Crne Gore. Jovan Nikolaidis kao izdavač, i Andrej Nikolaidis kao urednik knjige Grbićevih eseja, izvrsna su preporuka onima koji znaju tko je tko u knjiškom svijetu šire regije. Naravno, i ovom Grbićevom knjigom (kao i prethodnom, uostalom) potvrđuje se poslovica da nitko nije prorok u svom selu, odnosno da istarski nakladnici slabo mare za istarske autore, čak i kad je u pitanju vrhunska literatura. I posljednje ugodno iznenađenje glede «Tajne Monkodonje» stiglo mi je nakon čitanja: nekoć sam, sjećate se, pri prvim čitanjima knjiga Stanka Andrića, poželio da netko u Istri tako piše o Istri kao što Andrić piše o Slavoniji. Neću reći da je Grbić istarski Stanko Andrić, ali ću sigurno na sva zvona razglasiti da eto napokon imamo autora koji, u već dvije knjige, o Istri, i o ostatku svijeta ali iz Istre, piše pametno, promišljeno, duhovito, argumentirano, autorski i komentatorski originalno, potkrijepljeno obiljem znanja i sposobnošću maštovite interpretacije toga znanja. Ono što mi je oduvijek falilo kod mnogih drugih «istarskih esejista», bili oni amateri ili akademici, našao sam kod Igora Grbića: lakoća snalaženja i među meridijanima i među stoljećima, dah prošlosti upuhan u maglicu sadašnjosti, stil i pristup suvremeni, a ne retro-post-preporodno-tugaljivi, rečenica osviještena faktografijom i povijesno-duhovnom orijentacijom, ali u tekstu koji naginje visokoj literaturi; sve zajedno u knjizi koja nije samo za jedno čitanje, već za česta vraćanja, osvrtanja, uspoređivanja, pa i polemiziranja. Teme su Grbićevih eseja u ovoj knjizi, šturo i suhoparno rečeno, povijesno-kulturološke i antropološke. Lingvističko znanje autorovo u analizi odabranih je tema duboko utkano, tu je Grbić «doma», i s lakoćom nas vodi u igre riječima, iako će nas rezultat ponekad i zaprepastiti. Primjerice, esej o Božiću vodi nas kroz rekonstrukcije nekih biblijsko-povijesnih i kalendarskih dvojbi, jezičnu nam zamku baca isticanjem etimoloških ali i ideoloških razlika između pojmova blagdan i praznik, da bi na kraju nenadano, ali bez sumnje maštovito, zaokrenuo u pitanja o biti religioznosti. Na sličan način propitivanje religioznosti kroz odjeke simbola i baštine koji se u religijskoj praksi svode gotovo na popularnu kulturu javlja se u esejima «Isusovci», te «Proroci i ptice» u kojem se sasvim neočekivano svjetlo baca na popularni motiv propovijedanja Sv. Franje Asiškoga pticama. Esej vulgarnoga naslova «Pička katolička» (koji nije autorova izmišljotina, već je ta sintagma uzeta iz grafita viđenog u jednom jadranskom gradu) vrlo britko secira zlouporabe vjerskih i nacionalnih motiva u novogovoru primitivnoga domoljublja. Takvim je temama posvećen prvi dio knjige, a u drugom slijedi manje «strašan» ali također uzbudljiv koktel autorovih promišljanja o književnome stvaranju, o odnosu jezika i književnosti, o dvojbi je li radost ili tuga istinskije poetsko nadahnuće, o pisanju kao autoterapiji, ali i kao kulturološkom obilježju vremena. U ovom je dijelu knjige i naslovni esej «Tajna Monkodonje», poetički najbliži «Istriji glagoljušti». Taj esej kroz niz kratkih crtica, podnaslovljenih grčkim slovima, u malo riječi jako duboko zahvaća u vrijeme i prostor, u nizanje, smjenjivanje i uzajamno nasljeđivanje civilizacija koje su ne samo Istri nego i čovječanstvu zacrtale put; nebrojeno mnogo asocijacija iscijedio je Grbić iz te «hrpe kamenja»: eh, kad bi barem desetinu toga uvidjeli kulturni zaštitari i prostorni planeri! «Tajna Monkodonje» je jedan od eseja nakon čijeg čitanja osjećamo prepunjenost dojmovima, ali i nezasitno tražimo još. A treća doza eseja iz ove knjige lagano nas vraća na zemlju, otkrivajući i u svakodnevici današnjeg vremena, u mjestima i navikama kojima posvećujemo laganije sate svojih dana, recepte za traženje smisla, ili barem metodologiju za postavljanje pravih pitanja. (objavljeno u Glasu Istre, 4. kolovoza 2007.) |
18.08.2007., subota
Fotografiranje životnog smisla
 Grupa autora: «Nevidljiva proza», zbirka kratkih priča, Autorska kuća, Zagreb, 2007. Na prvi pogled, «Nevidljiva proza» je knjiga-koncept, knjiga-poruka. Naslov ove zbirke tajanstven je, a naslovnica je ogoljena do ikonografske jednostavnosti. Priče koje se nižu u zbirci nisu potpisane! Tek na kraju, u bilješkama o piscima, navodi se koji je autor koju od priča napisao, pa ostaje u zraku visjeti pitanje kakvo su to zajedništvo htjeli izraziti ti autori, koji, svi odreda, nisu autsajderi, nisu početnici, već su sve to vrlo provjerena i kvalitetom dosadašnjih svojih objavljenih uradaka vrlo potvrđena imena? Naime, svakom knjiškom znalcu i sladokuscu dobre domaće proze itekako će nešto značiti imena kao što su Ana Đokić, Hrvoje Kovačević, Sanja Lovrenčić, Milica Lukšić, Darko Macan, Zoran Pongrašić, Silvija Šesto Stipaničić i Zvonko Todorovski. Neki od njih imaju iza sebe i više od deset objavljenih knjiga, ili više od deset književnih nagrada! Ova knjiga ipak nije prezentirana kao «all stars» zbirka. Istina, nitko od ovdje uvrštenih pisaca nije estradna zvijezda, ne slika se za magazinske glamour rubrike, ne gostuje u red carpet emisijama. Ovom popisu imena međutim unaprijed dajem povjerenje, za razliku od mnogih koji se slikaju. Mnoge su od ovih priča odlične, i više-manje uklapaju se u opuse njihovih autora odnosno u očekivanja čitatelja koji te opuse poznaju. Ana Đokić se u ovoj zbirci predstavlja najprije tjeskobno-ljubavnom pričicom «Otići ću. Jednom. Sasvim sigurno.», svoj omiljeni motiv fotografiranja kao lova na životni smisao dublje razrađuje u priči «Veliki Kosta», dok u priči «Mama» tematizira obiteljske odnose kao branu protjecanju vremena ali i sazrijevanju. Hrvoje Kovačević se u pričama «Južnjačka krv» i «Povratak vuka», radnjom smještenima u daleke ali ne baš egzotične zemlje, bavi kulturološkim i mentalitetnim razlikama, s primjesama crnoga humora i socijalnog propitivanja. Sanja Lovrenčić u «Izletu» kroz znanstvenofantastičnu konstrukciju progovara o konzumerističkim otuđenostima, u istom duhu u fantastičnoj minijaturi «Prodor» razvija dvojbu o smislu umjetnosti, u priči «Bazen» poigrava se sa strahom od vode i susretom sa smrću, a njena malo dulja priča «Pogled izvana», jedna od najboljih u cijeloj zbirci, pripovijeda o očekivanjima, nadanjima i razočaranjima. Milica Lukšić u priči «Bzou i Crvenka Pica» parodira popularnu bajku, izvrće je apsurdnim dijalozima i skretanjima radnje, u priči «Nofretete Ugrabljena» poigrava se s obrascima nacionalne epike, a podulja njena priča «Valentinovo – dan zaljubljenih» je horor-komedija koja se okomljuje na profesionalno iskorištavanje praznovjerja. Darko Macan u priči «Pad» iznosi dramu razočaranog tinejdžera, «Najružniji čovjek u kraljevstvu» je priča-poslovica o ljudskim vrijednostima, a «Ima Boga!» jako je duhovita pričica o ispunjenju najvećeg sna svakog SF pisca. Zoran Pongrašić u priči «Što Svetlana zamišlja dok se ševimo» govori o opterećenosti detaljima i krivom čitanju bezazlenih poruka, u «Malom čovjeku» se bavi predmetima, riječima i pojavama kao simbolima kojima priprosti duh gradi svoj mali život, dok se u izvrsnoj priči «Komarci sa škrgama» pita je li umjetnost komunikacijski medij ili isključivi individualni čin. Silvija Šesto Stipaničić u diptihu minijatura «Dvije kratke za zagrijavanje» u maniri slapsticka kratko ali jezgrovito ilustrira nemoć komunikacije, njena priča duhovitog naslova «Ester i bageri» malomišćanska je kronika isprazne svakodnevice u kojoj su lascivni detalji vrlo tražena roba, dok priča «Samo teški govnar može zaslužiti rak debelog crijeva» kombinira motive moći, umišljenosti i prolaznosti. Zvonko Todorovski u ovoj zbirci ima podulju priču «Polazak», koja poprilično odudara od ostalih, naime smještena je na Hektorovićev Hvar. Kroz djetinje oči i riječi spoznajemo kakvo je ozračje, kakvo društvo, kakvi su ljudi, kuće, brodovi, jela i igre, postojali u vrijeme onog čuvenog Ribanja… Da rezimiram: puno različitih priča, različitih ugođaja, stilova, pristupa, poruka, ali većina je ovih priča doista antologijske vrijednosti i ova proza nipošto ne zaslužuje biti nevidljiva. (objavljeno u Glasu Istre, 28. srpnja 2007.) |
Hrvatski Bonnie i Clyde
 Ivan Vidić: «Gangabanga», roman, AGM, Zagreb, 2006. Dokle može stići gnjev pojedinca koji je državi i društvu, narodu i domovini, dao sve od sebe, a zauzvrat nije dobio ništa? Dodajmo tome da dotični nije baš raspamećeni pitiespiovac (iako je, za svaki slučaj, zadržao oružje iz rata), obrazovan je, voli čitati, nije ni bez smisla za humor, ali je nekako naprosto razočaran. Njegov je gnjev više ciničan nego agresivan (liječio se, kaže uspješno), on pronicljivo zapaža kvarne točke, uviđa kako u velikom globalnom stroju i ovaj nagriženi prirepak od naše domovine vrti svoje kotačiće, štoviše, kako se sve, i u prošlosti i u današnjici, vrti za račun nekih nevidljivih ubirača vrhnja. E nećeš, kazao je u jednom trenutku junak ovoga romana. Takvoj državi i društvu, takvome svijetu, takvim njegovim tvorcima i slugama on će se osvetiti vraćajući milo za drago, on će ih – sve njih – opljačkati. Satirički crnohumorni socijalnopolitički kriminalistički i groteskno-parodijski roman «Gangabanga» Ivana Vidića pravo je ljetno štivo za sve razočarane. Iz istog razloga iz kojeg mase čitaju crnu kroniku, naime da vide kako ima ljudi kojima je gore nego njima, čitanje «Gangabange» moglo bi se preporučiti onima koji svakodnevno, izlazeći s posla, osjete poriv da šutnu nogom najbližu kantu za smeće. Iako u romanu skoro da i nema nasilja, osim nešto malo u završnoj akcijskoj sceni, glavni junak, čini se, jako pati zbog nasilja kojim se čovječanstvo i civilizacija već stoljećima uspinju, naoko ka savršenstvu i blagostanju, a zapravo ka društvima totalne dominacije. Potrošačko društvo i sve njegove nuspojave glavni junak ovog romana ne sagledava samo kao zgrtačko oruđe krupnog kapitala, nego i, što je mnogo gore, kao oblikovatelja psihologije milijardi malih života, koji utopljeni u manipulaciju svojevoljno hrle uklopiti se, ukalupiti se u tražene modele ponašanja. Neprijatelja treba upoznati iznutra da bi ga se moglo pobijediti, pa se tako glavni junak zapošljava u jednom mamutskom trgovačkom centru, koji je poput svih sličnih biznisa tijesno povezan s kriminalom i vlastima (uostalom, koja je razlika), i malo pomalo planira pljačku. Iako želi ostati distanciran, on postupno upoznaje živopisnu galeriju likova, zaposlenika u trgovačkom centru, od prodavačica i blagajnica do skladištara, poslovođa, manjih i većih šefova, manjih ili većih kotačića u stroju za uzimanje novca od mnoštva što u predbožićno vrijeme bezumno kupuje, kupuje, kupuje. Kroz flashbackove šturo izvire junakova prošlost, njegova obitelj, posebno lik oca liječnika, a epizode iz negdašnjice, s dosta političkih, kulturnopovijesnih i filozofskih opservacija, uspješno podcrtavaju junakova nihilistička uvjerenja. Osobno, najviše mi se svidjelo razmatranje o nasljeđu carske obitelji na ovaj naš dio propale carevine: ironija je u ovom odlomku razvijena do vrhunca, i čitatelj gotovo da može zamisliti razne careve, kraljeve i nadvojvode kako isisavaju svoje podanike da bi tamo gore, gdje nemaju ničeg svog spomena vrijednog, gradili svoje dekadentne dvorčiće. U svojoj nakani i u toj privremenoj ulozi pripadnika radničke klase u koju se uživio dok istražuje kako će provesti svoj naum, glavni junak nenadano dobiva i partnericu, no suprotno očekivanjima, ona ne postaje njegova savjest, njegov dobroćudni alter ego, već mu se u zamisli o pljački oduševljeno pridružuje. Do završne akcije par glavnih junaka nalijetat će na profesionalne narikače, zaljubljene Kineze, crkvenu agenciju za spajanje usamljenih srdaca, poželjet će kućicu iz snova u Dupeslavcima, pomoći izlječenje narkomanske ovisnosti jedne od simpatičnijih kolegica s posla, pokazati i izraziti nekoliko sasvim ljudskih osobina. Prvi Bonnie i Clyde hrvatske književnosti u trilerskom će maniru prohujati kroz finale romana, no formiranje para negdje nakon prve trećine romana unekoliko mijenja osnovnu motivaciju. Zločin protiv zločinaca sada ne priprema gnjevni usamljeni vuk (iako, i ta nas slutnja pomalo ljuti, on ne radi samo za svoj račun), već to čini mala ljudska zajednica koja planira budućnost. (objavljeno u Glasu Istre, 21. srpnja 2007.) |
17.08.2007., petak
Vrhunska oholost visine
 Predrag Raos: «Vertikala», SF roman, Izvori, Zagreb, 2006. Istinski ljubitelji znanstvene fantastike s velikom znatiželjom očekuju svaki novi znanstvenofantastični roman Predraga Raosa. Još od 1979. godine kada je objavio svoj prvi SF roman, monumentalni «Brodolom kod Thule», Raos se afirmirao kao jedan od najvažnijih hrvatskih žanrovskih romanopisaca, a s vremenom je postao i najproduktivniji, jer su nakon tog i danas hvaljenog i cijenjenog prvenca uslijedili njegovi SF romani «Mnogo vike ni za što» (1985.), «Nul effort» (1990.) i «Mayerling» (1996.) te SF roman za djecu «Od rata do zvijezda» (1996.). Uz te romane, Raos je u žanru znanstvene fantastike objavio i desetke kratkih priča, i ako itko od danas živućih hrvatskih SF pisaca zaslužuje titulu doajena ovog žanra, onda je to on. Kad je, prošle godine, izašao ponovno monumentalan (366 stranica!) roman «Vertikala», autor je sam izjavljivao da je to «nešto najbolje što je u SF-u ikada napisao». Je li tomu doista tako? Znanost i tehnologija bitna su potka ovoga romana. U bliskoj budućnosti, možda za pedesetak godina, znanost je uvidjela da raketni pogon nije perspektivan za osvajanje svemira. Glavni lik romana izumitelj je prekretničke tehnologije koja pojednostavljuje ali i jako pojeftinjuje penjanje s površine Zemlje u njenu orbitu. Kompleksni uređaj koji to omogućuje nazvan je Stratodrom, a najvažniji mu je dio četrdeset kilometara visoka građevina u obliku stupa, «most između neba i zemlje». Nizom drugih uređaja, letjelice koje se tim stupom uspnu do stratosfere bivaju «katapultirane» na dalja svoje odredišta, do orbitalnih stanica, do već uvelike koloniziranog Mjeseca, čak i u duboki svemir. U svojoj stotinu i drugoj godini (medicinska znanost je uvelike produljila životni vijek), tvorac tog golemog sustava dolazi posljednji put pogledati svoje djelo. Čitav roman gotovo i nema fabule: stotinama stranica izumitelj Stratodroma (likovi koji ga prepoznaju obraćaju mu se jednostavno s «profesore») putuje iz svoga zemaljskog doma prema amazonskoj prašumi (gdje je stup Stratodroma izgrađen), a zatim se uspinje do njegova vrha, zadržavajući se povremeno na prelaznim terminalima, i pratećim objektima cijelog kompleksa: u muzeju, restoranu, hotelu. Putovanje koje bi u fizičkom smislu trajalo možda nekoliko sati, ispresijecano je brojnim misaonim meandrima, prisjećanjima glavnoga junaka na vlastiti životni put, ponajviše na razvijanje i ostvarenje njegove zamisli, ali i na odnose s njegovim najbližima, s obitelji. U tim epizodama, glavni nam se lik razotkriva kao prilično nesimpatična osoba. U svojoj suvremenosti, on je mrzovoljni starčić koji običnim ljudima oko sebe, prostim suputnicima u prometalima u kojima se slučajem s njima našao, mišlju, riječju i djelom jako zamjera na prostodušnosti i gluposti, omalovažavajući svjetinu koja se njegovim djelom služi, a da ni ne zna kako je mukotrpno to djelo nastajalo i koje je sve prepreke moralo savladati. U svojoj životnoj prošlosti, Profesor se pak razotkriva kao znanstveni fanatik, zbog čije su karijere patili i ljubav i obitelj, zbog koje je u obitelji dolazilo čak i do tragedija, no on se i na njih na neki način ljuti, jer su više voljeli njega nego njegovo djelo; jer Stratodrom je njemu pak bio sve. U epizodama koje postupno otkrivaju Profesorov životopis, a paralelno i razvitak zamisli te naposljetku i gradnju samog Stratodroma (i pokusnih «objekata» koji su mu prethodili), čitatelj je malo prezasut informacijama i teorijama znanstvene i tehničke naravi, no još su češća zastranjenja od glavnog pripovjednog toka u kojima glavni junak svoje djelo, svoj život, pa i sudbinu čovječanstva na koju je utjecao, propituje s filozofskog i religijskog motrišta. Profesorov Stratodrom tako postupno postaje sredstvo izumiteljeva dijaloga ili izravne veze s Bogom, pa središnje pitanje, koje se kroz roman razvija potiho, iz raznih prikrajaka, zapravo postaje je li čovjekovo osvajanje svemira stvar vrhunske mudrosti i približavanja Bogu, ili je to tek izraz vrhunske oholosti i negacije Boga. «Vertikala» je za čitanje malo komplicirana, ali vrijedi truda želimo li spoznati tajnu izazova znanstvene fantastike, a možda čak i tajnu znanosti kojom čovjek želi natkriliti vlastiti planet. (objavljeno u Glasu Istre, 7. srpnja 2007.) |
Muška knjiga za žensku publiku
 Damir Markulj: «PMS ili Prava Muška Spika», zbirka eseja, Vuković & Runjić, Zagreb, 2006. U blogerskom svijetu, Damir Markulj poznatiji je pod nadimkom NoisyD, a blog kojim se već poodavno afirmirao kako komentator muško-ženskih odnosa (to je najčešća kategorija tzv. publicističkih blogova, onih koji nisu ni literarni ni osobno-dnevnički) nazvan je zagonetno-neutralno «D & neka druga slova». Biti «zapaženi bloger» često znači biti pozvan za kolumnista u nekom od popularnih časopisa za žene, ili muškarce, ili «mlade i sve koji se takvima osjećaju», a Markulj je tako kolumnirao u «Exclusive magazinu». I tekstovi s bloga i kolumne iz tog časopisa sabrane su te objavljene u knjizi enigmatskog naslova: «PMS ili Prava Muška Spika». Markuljeva je knjiga kolumni/eseja/tekstova s bloga svojevrsni «muški» pandan izvrsnoj i na sličan način nastaloj «ženskoj» knjizi Zrinke Pavlić «Svijet & Praktična žena». Iako na prvi pogled knjiga «PMS» donosi macho pogled na svijet, što je više čitamo, uvjerit ćemo se da je stvar upravo suprotna. Markulj vrlo umješno niže stereotipe o muškarcima i jednog po jednog karikira do još neviđenog, ali i neviđeno duhovitog, jedinstveno muškog – samoismijavanja. Zato će se ova «muška» knjiga jako svidjeti – ženama, pogotovo onima koje kod sebe doma imaju egzemplar čije je mnoge osobine autor vrlo podrobno opisao, zahvaćajući ne samo ispod kože, nego i u podsvijest. U naslovu knjige sadržan je i njen moto: «Prava muška spika» je osebujan muški kôd, niz životnih situacija, gesta, verbalnih i neverbalnih šifri, modela ponašanja i uopće načina razmišljanja, koje među sobom dijele isključivo muškarci kao rod. «Mi dečki se jednostavno kužimo», zaključuje Markulj odmah na početku, a arhetipski odnos uzajamnog muškog razumijevanja uspostavljen je već na samom početku svega, u odnosu između Boga i Adama. U tri tematske cjeline, simpatično i u skladu s naslovom knjige nazvane «Prava Muška Psiha», «Pravi Muški Libido» i «Pravi Muški Trend», s epilogom u zaključnom eseju «Prava Muška Stvar», postupno se gradi slika modernog muškarca koji je određene muške kodove zadržao još od prapovijesti. Ti su kodovi jedinstveni za sve kulture, sve socijalne skupine, naprosto za cijeli muški rod. Jedna od polaznih teza glasi: muška psiha je vrlo jednostavna, ona djeluje kao lista za kupovinu. Zatim, muškarcima neprestano trebaju podsjetnici na njihovu muškost, treba im samopotvrđivanje u muškom okruženju. U tom samopotvrđivanju pokleknut će ili od njega odustati vrlo rijetko, uglavnom pred jednim od najmoćnijih ženskih oružja – uskraćivanjem seksa. Muški ego ima jednu jedinu i to prilično debelu žicu, koju je vrlo lako «pogoditi», za razliku od žena kojima je slijedom iste prispodobe ego poput harfe kojoj će muškarci u pravilu uvijek trznuti pogrešnu žicu. Žena je ipak muškarcima najveća «samopotvrda», a legendarna «muška prijateljstva», otkriva autor ove knjige, «postoje samo zato da bi muškarci prikratili vrijeme dok ne nađu ženu». Seks je objašnjenje za sve što muškarci rade, čak i zašto toliko vole nogomet («Cilj je isti – ugurati loptu u gol»). Odnos prema seksu kod muškaraca i žena bitno je različit, što će Markulj ilustrirati primjerom da je žena smislila «Vaginine monologe», dok se u duhu «Prave Muške Spike» vode «penisni dijalozi». Pornići, masturbacija, zavođenje, razlozi za raskid, kupovanje darova za žene, žensko preodgajanje muževa, papučarstvo, kuhanje, metroseksualci, seks prije braka i seks u braku, automobili, mobiteli, bavljenje sportom (aktivno i pasivno – ovo drugo se odnosi na navijanje, stadionsko ili pred televizorom) još su neka od iskušenja koje je pred muškarca današnjice postavio autor «Prave Muške Spike». Ovu knjigu možemo čitati i kao popis osobina kojima se muškarci (svejedno da li s razlogom ili bezrazložno) ponose, ali i kao popis isprika i opravdanja zašto su muškarci takvi kakvi jesu. Oba su pristupa vrlo zabavna. (objavljeno u Glasu Istre, 30. lipnja 2007.) |
Ljubav prošla i još prošlija
 Hrvoje Šalković: »Zec na mjesecu«, roman, VBZ, Zagreb, 2007. Kome se svidio Šalkovićev prethodni roman Pravi se da ovo nisi vidio (koji je pobijedio i bio nagrađen sa 100.000 kuna na VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman), Zecom na mjesecu možda će biti malčice razočaran. Onome pak kome se prethodni roman nije svidio (a većina kritičara ga je manje ili više ošpotala) ovaj bi se mogao dopasti. Zašto? Zato što je Pravi se da ovo nisi vidio dinamična, atraktivna i smiješna bajka, dok potonji roman puno čvršće stoji na zemlji, životniji je i vjerojatniji. I dok njegov prethodnik nosi niz generacijskih poruka i simbolika, Zec na mjesecu puno je jednoznačniji, emotivniji, »ljubavniji«, rekli bismo. No on ne samo da predstavlja svoga autora u stilski i pripovjedački bitno drukčijem svjetlu. Veze tih dvaju romana postoje u pripovjedačkoj frenetičnosti pojedinih dinamičnijih epizoda, u ponašanju i tipičnim replikama nekih likova, a u jednoj se simpatičnoj epizodici, na svega pola stranice, u novom romanu pojavljuju likovi iz prethodnog. I ovdje ima puno cinizma i gorkog humora prema društvenoj stvarnosti, i tu se događaji izmjenjuju strelovitom brzinom s ponekom smirenijom epizodom, uz puno reminiscencija na vrijeme Novog vala. Međutim, kontekst je drukčiji. Glavni je lik mladi pisac, najbolji student komparativne književnosti u svojoj generaciji, koji je cijelo jedno desetljeće svoga života zabrazdio u građevinskom poduzetništvu. Radnja romana počinje u vrijeme kad on prodaje svoju uspješnu i godinama izgrađivanu firmu te odlučuje pokušati živjeti od pisanja. No, to mu se događa u jeku završnih priprema za vjenčanje. Za razliku od prethodnog romana, gdje glavni lik »pukne« i prekida učmali život krećući u avanturu, u Zecu na mjesecu glavni je lik sasvim blizu životne odluke da prekine sve svoje avanture i prepusti se učmalom bračnom životarenju. No, prije sudbonosnog dana zamislio si je priuštiti još dvije nepodopštine: otići na nekoliko dana u New York, kako bi iz malo dalje perspektive sredio misli i zamisli o svome »romanu o Zagrebu«, radi čijeg je pisanja i prodao firmu, a nakon toga planirana je razularena momačka večer s najbližim prijateljima - u Londonu. To su, zapravo, i razine radnje čijim ispreplitanjem Šalković gradi kompoziciju romana. Naizmjence pratimo epizode koje se zbivaju tri tjedna prije vjenčanja u Zagrebu i tijekom divlje momačke večeri u Londonu, s još ponekim fabularnim skretanjem ili flash backom. Jedno od tih »skretanja« je duhovito: glavni lik povremeno sjeda za kompjuter i piše odlomke svog »romana o Zagrebu«, zatim tekst isprinta i pročita, i naposljetku tekst iz računala izbriše, a print iscijepa na komadiće i baci u smeće. Ti su odlomci ironična, čak groteskna nabrajanja zašto »pisac« voli Zagreb, ili zašto se, u posljednjem takvom pokušaju, od njega oprašta. Iz kutaka junakove svijesti povremeno izvire nevjerojatno tužno sjećanje na ljubav koja je nekoć buktala, ali je nepovratno prošla, iako želja za njenim održanjem postoji, pa i za brakom. Iza junaka je još jedna izgubljena ljubav, još davnija i žešća, i još nepovratnije izgubljena... u Lisabonu. Autor tu junakovu dilemu rješava tek u posljednjem poglavlju, i to tako neočekivano i vješto, da ćemo pomalo ljutito, ali istovremeno i oduševljeno, shvatiti kako nas je dobru polovicu romana vukao za nos. Naslov romana Zec na mjesecu objašnjen je u uvodnoj bilješci potresnom drevnom legendom, ali je umijeće viđenja zeca na Mjesecu glavnom junaku i ključ zaključivanja o prolaznosti i zaboravu, test za osobe u čiju je sposobnost da povremeno budu djetinjaste i romantične počeo sumnjati. (objavljeno u Glasu Istre, 23. lipnja 2007.) |
16.08.2007., četvrtak
Puška je opalila!
 Nada Gašić: «Mirna ulica, drvored», roman, Algoritam, Zagreb, 2007. Ne bih rekao, kako je pobrzala zaključiti većina naših knjigoprikazivača, da je prvijenac Nade Gašić «Mirna ulica, drvored» zapravo krimić. Prije bih ga nazvao crnohumornom dramom «češkog» tipa, pučkim trilerom, kvartovskim romanom, urbanom ili gradskom prozom, djelom koje jako širi dobne, socijalne i mentalitetne okvire skupine likova koji u sličnim literarnim ostvarenjima proživljavaju nešto zajedno, na ograničenom prostoru i u definiranom vremenu. Ovo nije krimić, po mom skromnom mišljenju, zato jer u prvom planu nije ni istraga ni istražitelj, a zločini i tajanstvene smrti u svijesti većine likova žele biti prije zataškani i zaboravljeni nego otkriveni i razjašnjeni. Zato onu drugu karakterizaciju romana Nade Gašić, pojam «crnohumorna drama», shvatite kao kompliment. U jednoj zagrebačkoj ulici, mirnoj i tihoj, obitava šaroliki spektar međusobno nekompatibilnih karaktera. Njihove se netrpeljivosti kroz roman graduiraju gestama, replikama, ogovaranjima, koje međutim ostaju u uskim obzorima došaptavanja ili razgovora uz kavicu. Na ulici, pri slučajnom susretu, ili pri, našim ljudima vrlo svojstvenom, voajerskom okupljanju oko nekog nezgodnog događanja koje se probilo izvan kućnih zidova, svi su stanari Mirne ulice jednako radoznala publika, uzajamno ljubazna i kurtoazna. Novi trač donosi prestiž, stvara junake dana kojima će se susjedi obraćati nisu li možda još nešto novoga čuli. Iako se zločini događaju kroz cijeli roman, već od samog početka (a neću vam reći koliko na koncu ima mrtvih!), dobrim dijelom radnje vođeni smo logičkim stranputicama, i tajanstvene smrti ne smještamo odmah u kontekst odnosa među stanarima. Još poodavno je autorima i čitateljima napete književnosti postavljeno pravilo (koje se, zapravo, možda odnosilo i na kazalište) da puška obješena o klin negdje u prvom činu, negdje pri kraju radnje mora i opaliti. Tu simboličnu «pušku», iako nam se razmotava u nekoliko navrata na više mjesta u romanu, u početku ne primjećujemo i ne uzimamo u obzir kao mogući ključ događaja koji uznemiruju Mirnu ulicu. Tek na samom kraju, kad je većina ključnih događaja već prošla, jedan od glavnih likova u napadu prosvjetljenja odgonetava još odavno ponuđeno «rješenje šifre». Njemu je to muka, jer potpuno uništava njegov dotadašnji odnos prema drugom glavnom liku, ali čitatelju će to, spoznaja da je «puška opalila», biti najveće zadovoljstvo pri dovršetku romana, bit će mu možda i razlog da se vrati nekoliko desetaka stranica unatrag, dovoljno za priznavanje spisateljske genijalnosti i originalnosti autorici. Pripovjedački jezik Nade Gašić potpuno je neupadljiv i nenametljiv, i u tome je savršenstvo stila, kad ga ne vidimo. Postupno ubrzavanje radnje ili smjene epizoda, vjerodostojno baratanje dijalektima i slengom u skladu s porijeklom, socijalnim statusom ili drugim osobinama likova, efektno «ufuravanje» pripovjedača u mušku ili žensku, grublju ili nježniju perspektivu, ovisno već o tome kojeg se lika prati, još su neke kvalitete ovog romana. Živahnosti teksta doprinosi i poigravanje s pripovjednim formama, budući da se «normalno» pripovijedanje isprepliće s dnevničkim zapisima, s policijskim zapisnicima, s opisima snova, s dijelovima radnje napisanim u vidu igrokaza, i raznim drugim improvizacijama. Vidi se, kroz svih 290 stranica ovog romana, da je djelo napisano pomno, da je brižno dotjerivano, da je pripušteno pred publiku vjerojatno tek onda kad su i autorica i njen urednik uz zasluženo zadovoljni uzdah mogli uskliknuti «It's alive!». A ovome treba dodati da je Nadi Gašić ovo prvi roman, no međutim njeno iskustvo u prevođenju i uređivanju tuđih knjiga vrlo je respektabilno. Romanu «Mirna ulica, drvored» pripisuje se još jedna «povijesna» značajka: to je, naime, prva knjiga u novopokrenutoj biblioteci «Kalibar», odnosno prva domaća proza koju je Kruno Lokotar uredio nakon prelaska na novi posao, iz AGM-a u Algoritam. Taj je novi početak, za njih oboje, izuzetno dobar. (objavljeno u Glasu Istre, 9. lipnja 2007.) |
Pupoljak Marka Pola
 Snežana Bukal: «Milion, Libar Marka Pola», roman, Meandar, Zagreb, 2006. Dražesno, nevjerojatno slatko, začudno, prava književna poslastica – u nedostatku boljih, ovo su epiteti kojima pred svima vama želim podariti roman Snežane Bukal «Milion, Libar Marka Pola». Krasna je to pripovijest o djetinjstvu na jadranskom otoku proživljenom u doba koje mi danas ni na koji zorni način ne možemo sebi predočiti, jer kategorije životnih vrijednosti toliko su se promijenile, a svakodnevica obiluje predmetnim i materijalnim banalnostima (poput, recimo, vodovoda, javne rasvjete ili medija) bez kojih bi se današnji čovjek osjećao kao bez ruke ili vida. Imenom znamenitog putnika i istraživača Marka Pola autorica se poslužila možda baš zato da nam razbije tu nevjericu prema kompetentnosti dočaravanja svakodnevice trinaestog stoljeća u gradu Korčuli, na otoku Korčuli. Marku Polu ćemo više vjerovati nego nekom njegovom bezimenom suvremeniku. Još jedno sredstvo skretanja pažnje je jezik kojim je roman pisan: nježan, melodiozan, arhaičan, ritmičan, a opet prilično razumljiv korčulanski dijalekt, za koji međutim nemamo garancije da se doista govorio prije 700 godina na Korčuli, možda je to govor otprije stotinu godina, ili možda današnji dijalekt toga kraja, no to nam nimalo ne smeta da se i preko jezika uživimo u to davno, davno doba. Mali Marko Polo nije običan ni prosječan dječak. Njegova posebna emocionalna stanja determinira to što je rano ostao bez majke, a kako je otac dugo odsutan, malo je tko siguran je li uopće živ. Za razliku od većine svojih vršnjaka, Marko je pismen (u doba kad čak ni njegov otac trgovac ne zna pisati), i piše dnevnik – na glagoljici, što je opet nešto sasvim iznimno u doba kad je u općoj uporabi «latinsko pismo». Kroz dvije razine pripovijedanja – Markove dnevničke zapise, ili njegova staračka kazivanja radoznalom unuku Florijanu – postupno saznajemo sve što bi bilo koji normalno radoznao čovjek volio znati, ali ne o dalekim Markovim azijskim putovanjima – nekoliko usputnih opisa na početku romana tu je samo da bi kontrapunktiralo otočkome ugođaju – nego o tajnama djetinjega života na rodnome otoku. Taj je otok ujedno i čitav poznati svijet, za ono izvan zna se samo iz priča mornara, ribara i putnika namjernika, koji često vole pretjerivati. I vodit će nas tako pripovjedač Marko kroz topografiju rodnoga grada razlučenu na mjesta koja je djeci dopušteno ili zabranjeno pohoditi, upoznavat će nas najprije s likovima važnima za dječji svijet, kao što su ukućani, mjesni župnik, očevi i sestre njegovih prijatelja, a zatim i s onima manje bitnima, poput zapovjednika straže, kneza, liječnika koga zovu «Smrt». Najdetaljniju karakterizaciju dobit će, naravno, junakovi najbliži prijatelji, posvećeno društvance koje se od ostalih vršnjaka izdvaja po pravu igranja neobične igre sakrivanja kamenih oblutaka. Ta se igra, ne znamo zašto, zove «milion», i kamenčići s kojima se ona igra zovu se «milioni», a kako mi, stariji od maloga Marka, danas znamo da pojam «milion» u njegovu životu ima još neka značenja (za koja on tada nije mogao znati), u tome, eto, otkrivamo još jedan genijalni potez autorice. Milion je Marku Polu nešto kao rosebud! Djeca znaju mnoge tajne, otkrivaju da su neka mjesta zabranjena zato jer se na njima odrasli bave nedopuštenim stvarima. Djetinju pažnju privlače neuobičajeni i nesvakidašnji događaji, a kad ti događaji ni starijima nisu baš svakidašnji, djetinje pero to bilježi kao spektakl, kao primjerice nasukavanje kita na korčulansku plažu. I prvi osjećaju ljubavi i naklonosti prema suprotnome spolu u korčulanskoga dječaka trinaestog stoljeća dolaze kroz nesvakidašnji događaj koji je malo pomutio učmali život na otoku, kad je naime mletački trgovac morao u gradu ostaviti bolesnu kćer. Uz kroniku događanja što prate njegovo djetinjstvo, Marko bilježi i mnoge životne mudrosti koje je čuo od starijih, ili je sam do njih došao, u fikciji Snežane Bukal on gradi sliku svoga vremena i djetinjega svijeta, kao da nagovješćuje da će domalo, kad mu se otac vrati i povede ga u svijet, isto to činiti s puno, puno širim prostranstvom. Ipak, kad se kao starac vrati doma, u srcu će najviše prostora zauzimati upravo svijet što ga je kao dječak morao napustiti. (objavljeno u Glasu Istre, 26. svibnja 2007.) |
Veli Jože i Godzila, i poneki klon
 »Trinaesti krug bezdana«, zbirka SF priča, SFera-Mentor, Zagreb, 2007. Produkcija godišnjih zbirki domaćih znanstvenofantastičnih, fantasy i horor priča koje se objavljuju u povodu zagrebačke SF konvencije Sferakon (zato te knjige od milja zovemo »sferakonske zbirke«) već je dosegla trinaesto izdanje. Netko od toga broja zazire, no u ovom slučaju to ispada kao mali jubilej i prigoda za igru brojkama: u trinaestoj sferakonskoj zbirci trinaest je priča trinaestorice autora. Vjerojatno kao odjek prošle godine, kada je među domaćim SF piscima bujao horor, i u ovoj zbirci prevladavaju grozovitiji motivi, no ima i drugačijih, šarolikost je dovoljna da zabavi i pouči čak i sitničavijeg čitatelja. Zbirku otvara jedna istarska priča istarskog autora. Robi Selan je u priči Veli Jože protiv Godzile legendarnog Nazorovog diva probudio nakon nekoliko stoljeća sna i skrivanja po Motovunskoj šumi, i poslao ga u daleki Japan. Priča je duhovita, maštovita i originalna, a Veli Jože je kod Selana dobio vrlo detaljnu karakterizaciju, s potencijalima iskoristivima u čitavoj seriji slično koncipiranih priča. Jedna od najboljih priča u zbirci je Labuđi cjelov Darka Macana (i uzgred, jedina koja je radnjom smještena u svemir). Sukob zemaljskih kolonizatora nekog dalekog planeta s izvanzemaljcima kojima je taj planet (zapravo, mjesec ogromnog planeta prekrivenog vodom) tradicionalno mjesto opraštanja s pokojnicima izvrsno je isprepleten s univerzalnom pričom o primitivizmu i nasilju. Damir Janković u priči A onda su došle srne originalno razrađuje motiv klimatske kataklizme: ni hladnoća ni vrućina, nego vlaga i njome potaknute gljive u mahnitom rastu preplavit će Zemlju i zaprijetiti uništenjem čovječanstva. Klimatskim promjenama, ali u pravcu globalnog zahlađenja, pozabavio se i Alen Kapidžić u Sjekiri, podmetnuvši u taj setting i prilično tjeskobnu viziju obiteljskih i bračnih odnosa. Kako umjetna inteligencija iz dosade postaje obijesna i tvrdoglava, pa odbija poslušnost dok joj ne nađu neko dovoljno zanimljivo ljudsko biće, duhovito je u priči Divine opisala Tanja Radović. Nedžib Smajlović je pak u priči Đavolja posla vrlo crnohumorno razradio faustovski motiv na bosanski način. Čardak ni na nebu ni na zemlji Darija Rukavine poigrava se motivima militarističkog SF-a iz balkanske perspektive, dok Zoran Janjanin u priči Nije kraj svijeta opisuje posljednje dane jedne prepoznatljivo prosječne domaće obitelji uoči globalne kataklizme. Danilo Brozović ovaj se put nije predstavio uobičajenom cyberpunk pričom, već varijacijom o neuspješnim eksperimentima oholih znanstvenika, naslovljenom Besmrtna Dijana, ali prepoznatljivi narativni stil ovog autora i njegova naklonost klasičnoj mitologiji dolaze do izražaja i u drukčijem fabularnom ozračju. David Kelečić se u Poboljšanima pozabavio kloniranjem i genetskim inženjeringom, a sličnog je motiva, iako potpuno drukčijeg raspleta, i priča Izbor za boga Ernieja Gigantea Deškovića. Minijatura Danijela Bogdanovića Feed the need priča je sa zamkom: portret glavnoga lika postupno se dopunjuje sve detaljnijim opisima njegove opsjednutosti požudom, da bi se na kraju pokazalo nešto sasvim drugo, uz neizbježni krvavi svršetak. I minijatura Tatjane Jambrišak Nadzornik, koja zaključuje zbirku, ima zamku: nakon romantičnog početka, proizlazi da preobrazba glavnog lika ima sasvim drugačije pobude. Čini se da se trendovi u domaćoj znanstvenoj fantastici opet mijenjaju, barem kod autora kraćih formi, što je bilo osjetno i u ovogodišnjoj istrakonskoj, a razvidno je i u ovoj sferakonskoj zbirci. Svemir je skoro potpuno nestao kao motiv, većina autora se bavi Zemljom u nekoj skoroj budućnosti i problematizira opasnosti od zloporabe znanosti i znanja, sve do mogućnosti propasti svijeta i čovječanstva, ili potpunog i krajnjeg otuđenja. (objavljeno u Glasu Istre, 12. svibnja 2007.) |
Sjekirom i sačmaricom
 Zoran Krušvar: «Izvršitelji nauma Gospodnjeg», roman, Mentor, Zagreb, 2007. Još nijedna knjiga iz produkcije domaće znanstvene fantastike nije dosad bila toliko reklamirana kao ovaj novi roman mladog, talentiranog i vrlo produktivnog riječkog pisca Zorana Krušvara. Dobrih pola godine prije nego se knjiga pojavila, krenula je najprije medijska pompa, a zatim su uslijedile i multimedijske prezentacije s prikazivanjem trailera i glazbenih video-spotova koje su mladi domaći bandovi (među njima ima i istarskih) snimili posebno za ovu knjigu. Sada, kad se knjiga na zagrebačkoj konvenciji Sferakon napokon pojavila, sav taj video-materijal priložen je uz nju na DVD-u. I, zapitat ćete se, ispunjavaju li «Izvršitelji nauma Gospodnjeg» očekivanja izazvana takvom marketinškom kampanjom? Poznavatelji (i obožavatelji) lika i djela Zorana Krušvara bit će, s knjigom u ruci, oduševljeni što napokon na jednome mjestu imaju ono o čemu se toliko dugo priča, i iz čega su se u minulih godinu dana ponegdje mogli čitati samo fragmenti. Naime, iako se predstavlja kao roman, a tako unutar istih korica i funkcionira, «Izvršitelji nauma Gospodnjeg» su nastali stapanjem priča koje su ranije objavljivane zasebno, u različitim žanrovskim publikacijama. Poredane logičkim i kronološkim slijedom, i dopunjene solidnom količinom novoga, ranije neviđenoga materijala, Krušvarove priče u ovome obliku pripovijedaju dvotisućljetnu povijest borbe dobra i zla, vjere i bezvjerstva, nebesa i podzemlja, kroz čitke i popularne žanrovske obrasce koje bismo, u ovome slučaju, mogli svesti na zajednički nazivnik horor-fantasy. Roman počinje u vrijeme posljednjih ratova Rimljana i Histra odnosno opsade Nezakcija, kada je očajni kralj Epulon posljednju priliku za spas svoga naroda od mača okrutnoga osvajača potražio u paktu s mračnim silama, ali je umjesto preokreta doživio osudu i izopćenje od vlastitog naroda, unatoč opasnosti istrebljenja. Kroz naredna stoljeća, u epizodama smještenim u mračno srednjovjekovno ozračje, postupno saznajemo da postoji posebna kasta ili red Izvršitelja nauma Gospodnjeg, svećenika-vitezova koji nisu odgovorni više-manje nikome drugome do Bogu, a zadaća im je trijebiti zemaljska utjelovljenja nečistih sila. I oni to čine, više sjekirom nego križem, vodeći se načelom da je bolje da stotine nevinih pogine nego da jedan kriv preživi. Odavno dokazan kao maštovit i originalan pisac, a s ovim romanom potvrđen i kao majstor jeze i groze, Krušvar će razviti šaroliku lepezu negativaca (u jednom slučaju to je čak potomak izvanzemaljca i uboge seljanke, ne nedostaje ni vampira), no negativci su, iz vizure Izvršitelja kao pozitivnih likova, do kraja crni. Prava drama odvija se u umovima Izvršitelja, koje često muče moralne dvojbe o njihovim zadacima, pogotovo o neizbježnim kolateralnim žrtvama njihovih «krvavih ali pravednih» pohoda. Nakon prve trećine romana dočekuje nas vremenski skok: iz mračnog srednjovjekovlja prelazimo u moderno doba, a Izvršitelji svoj negdašnji zaštitni znak, bojnu sjekiru urešenu tajnim znamenjem, zamjenjuju «modificiranom sačmaricom s mogućnošću automatske paljbe». Od negdašnjih vitezova postaju moderni komandosi, specijalci, ali misija im je ostala ista, a dvojbe također. I u moderno doba, kao i tisućljeće prije, njihova zaštitnička i higijeničarska funkcija u nesuglasju je s globalnim političkim interesima. Suludi rasplet romana slijedi kada se «iskra upaljena prije više od dvije tisuće godina pretvori u požar a noć dobije očnjake i kandže». Izvršitelji tada postaju posljednja nada čovječanstva, napokon postaju superheroji, jer umjesto pojedinačnih otjelotvorenja više ili manje sposobnih demona koje su ranijih stoljeća proganjali, sada imaju posla sa globalnim zlom. A to zlo dolazi iz – povampirene Hrvatske. Nedvojbeno je da će ovaj za poklonike žanrova horora i znanstvene fantastike prekrasan roman, nekome manje upućenom izgledati kao provokacija prema «svemu što je sveto». U tome je i njegova draž: možda smo s «Izvršiteljima nauma Gospodnjeg» dobili zgodan test iz pismenosti i razumijevanja umjetnosti uopće. Možda će ovaj roman netko čitati kao kroniku negdašnjeg, a možda i budućeg vremena. Stvarnu ili alegoričnu, sasvim svejedno. (objavljeno u Glasu Istre, 28. travnja 2007.) |
Književni ili turistički vodič? Ma samo vi pišite…
 "U mislima čupam borove - Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca", uredila Alida Bremer, Vuković&Runjić, Zagreb, 2005. Sajam knjiga u Puli, od milja zvan "Sa(n)jam knjige u Istri", nakon lanjske inovacije uvođenjem nagrade "Kiklop", ove je godine učinio korak dalje upustivši se i u književnu produkciju. Dva su izvorno sajamska projekta predstavljena na ovogodišnjem Sajmu: knjiga "Utorkaši: Naši preci?" tiskana je kao raritetno bibliofilsko izdanje u samo sto primjeraka, a u njoj su objavljeni ekskluzivni zapisi devetorice autora iz dalmatinske "literarne reprezentacije", medijski već prilično razglašenog neformalnog kružoka iz splitske konobe "Hvaranin". Drugi je projekt nešto ambiciozniji, opsežniji, tiražniji, i skuplji, a začet je još na lanjskom sajmu, kada je o trošku Turističke zajednice Istarske županije nekolicina inozemnih pisaca boravila po tjedan dana u Istri uoči pulskog Sajma, obilazeći s dodijeljenim vodičem štogod ih je zanimalo, pritom pišući o tome; dok je istodobno desetak domaćih autora dobilo domaću zadaću da napiše tri putopisne kartice o Istri. Dotad napisani tekstovi predstavljeni su na dvije književne večeri tijekom lanjskog Sajma, i već tada dalo se naslutiti da projekt knjige putopisa kroz istarsku Arkadiju ne ide baš kako su inicijatori zamislili. Večer sa stranim piscima bila se izrodila u multimedijski performans: nekima je od njih bilo zanimljivije montirati zvučne izvatke iz Titovih govora, radio-reportaže s Brijuna, i ispovjedi zatvorenika s Golog otoka; no rezultat toga nije bio tekst, nego radio-drama. Večer s domaćim piscima bila je još čudnija, jer se, ponajprije, pojam "tri kartice" pokazao kao vrlo, vrlo rastezljiv, a tekstovi su se kretali od sociološko-povijesnih eseja do prilično dosadnih snoviđenja. Dok su pisci čitali svoje uratke, za "komandnim stolom" vidno se mrštila Milana Vuković-Runjić, jer se već onda najavljivalo da bi ona sve to trebala i objaviti. Na ovogodišnjem Sajmu dobili smo napokon i knjigu, podugačkog naslova: "U mislima čupam borove - Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca". Priređivači su sada i javno priznali da se projekt baš i nije ponio prema njihovim očekivanjima. Urednica Alida Bremer u predgovoru knjige priznaje: "Bile smo podsvjesno neiskrene - htjele smo dobiti književni vodič bolji od svakog turističkog vodiča, htjele smo da pozvani suvremeni pisci napišu ono što su propustili napisati Thomas Mann i James Joyce. Htjeli smo da im se sama objasni i ukaže terra incognita...". Međutim, ispostavilo se da pogotovo strane pisce više zanima politika nego ljepota krajolika, mističnost ambijenta i povijesnog nasljeđa, gastronomije i vina; da su oni Istru doživljavali kao vrata Hrvatske, novonastale države koja je nedavno vodila rat, koja se u svjetskim medijima spominje u vrlo kontroverznim kontekstima, iz koje su ljudi bježali, čije građane traži sud u Haagu, i koja nosi taloge prošlosti nekolicine propalih država. Većina tekstova, računajući tu i priloge domaćih autora, ispala je antituristička, što naravno nije u književnom smislu ni po čemu negativno, osim, naravno, bojazni što će na sve to reći sponzor. Urednica u predgovoru kaže da je od nekih autora morala tekstove čekati i punih godinu dana, no valja primijetiti i da popis autora čiji su prilozi objavljeni u knjizi nije jednak popisu autora koje se prije godinu dana najavljivalo da će sudjelovati u projektu. Jedna je od tih "prinova" (pokazalo se: vrlo dobrodošla) Ivana Sajko, čijim se tekstom knjiga otvara, a iz njega je posuđen i naslov cijele zbirke. Njezin je tekst, zapravo, primjer kako je cijela knjiga mogla izgledati da su autori bili discipliniraniji: uz dosljednost vlastitim temama i stilu, koje čitatelji već poznaju, gotovo neprimjetno pisati i o Istri. Primjer suprotan Ivani Sajko je prilog Renata Baretića, koji se u tekstu samodefinirao kao "liječeni lijenčina i znatiželjni neznalica". Nastojeći biti duhovit, Baretić je svoj prilog "Istarska toponimija i onomastika - istine i zablude" zamislio kao putopis po - zemljopisnoj karti (neizliječeni lijenčina!), i napisao trokartičnu odu nazivima istarskih mjesta. No, lijeni je autor sa zemljopisne karte "pokupio" samo nazive tiskane većim slovima, pa se, što je usred Pule i Istre ispalo pomalo smiješno, divio zvučnosti i skladu imena, primjerice, Roča, Premanture, Medulina, Ližnjana, Ćićarije, Pićna, Karojbe, i time zakinuo čitatelje izvan Istre za jezično-zvučno-značenjske bravuroze koje se kriju u imenima manjih (i na karti slabije vidljivih!) istarskih mjesta kao što su Picupari, Manjadvorci, Cunj, Rakotule, Filipana, Čabrunići, Golji, Krkuš, Mutvoran, Kumpanj, itd., te moj osobni favorit, selo možda najljepšeg imena u cijeloj Istri - Hajnožići. Kad se sve zbroji, dosljedni sebi, i pišući ponajviše o sebi u vrtlogu istarskih novodobnih događanja koja su i njihova osobna, u objavljenim su se tekstovima pokazali Milan Rakovac, Daša Drndić, Dragan Velikić i Mirko Kovač, fascinacijama sasvim drukčijim od onih kakve se očekivalo predstavili su se Tony White i Gyoergy Dalosz, prilično klasične putopisne priloge ostavili su Magdalena Platzova, Erica Fischer i Vlatko Ivandić, originalnima i uspjelima ocijenio bih tekstove Ivane Sajko, Aljoše Pužara, Josefa Haslingera, Marice Bodrožić i Drage Orlića, a promašenima se doimaju prilozi Renata Baretića, Irene Lukšić, Abd Allataefa Blfllaha i Božice Jelušić. Tako je to kad se piše po narudžbi: pisca je teško ukrotiti, ali rezultat je počesto puno bolji kad ga se krotiti niti ne pokušava. Knjiga je, i to se mora reći, morala proći malo strože uredničko-lektorsko čitanje, jer je netko morao znati da se ne kaže "u Beramu" nego "u Bermu", da u vodnjanskoj crkvi nije mumija sv. Ivana Oline nego Olinija, da je Čvrljak a ne Čuljak prezime kipara koji je napravio Joyceov spomenik u Puli, itd. Na kraju, ovaj projekt, i sve slične u budućnosti, bezrezervno bih, unatoč rečenim zamjerkama, pohvalio. Jer, dobili smo knjigu prema kojoj možemo imati itekako aktivan čitateljski i kritičarski odnos, putopisnu knjigu koja manje poučava, a više provocira, knjigu u kojoj je jednako važno i ono napisano - i ono nenapisano. (objavljeno u Vijencu br. 307, 2006.) |
Svijet i pametna žena
 Zrinka Pavlić: «Svijet & praktična žena», zbirka eseja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006. Zrinka Pavlić je u prvom redu blogerica, a zatim kolumnistica. Drugi atribut ne poništava prvi: nakon što se odista proslavila tekstovima na svome blogu «Zrinsko pismo», pozvali su je da piše kolumne za Cosmopolitan i Graziju. U zbirci «Svijet & praktična žena» (ako nekome na ovaj naslov «zvoni zvono» - točno je, naslov su nadahnule nekad popularne ženske revije) su tako okupljeni i tekstovi s bloga «Zrinsko pismo», i kolumne iz spomenuta dva lista. Zrinkin blog i dalje živi, i dalje se puni tekstovima koji ovoj autorici dodatno utvrđuju status jedne od najduhovitijih, najpametnijih, najkreativnijih i najmaštovitijih komentatorica na domaćoj književnoj sceni. Zašto sam napisao «književnoj», a ne medijskoj, budući da je riječ o tekstovima s bloga i iz ženskih časopisa? Zato što su tekstovi Zrinke Pavlić odlična literatura, zato što osobe iz stvarnog života u njenim tekstovima, združeni s bezimenim poznanicima, susjedima ili rođacima, postaju likovi u priči koja se raspliće kao niz asocijacija što se pretaču jedna u drugu, lake teme kroz samo dva pasusa postaju životno i sudbinski važne, a konkretne pojavnosti iz stvarnoga svijeta bivaju Zrinkinim tekstom izmodelirane u simbole nečeg sasvim drugog. Važno je naglasiti da je ova knjiga nevjerojatno duhovita, izuzetno pametna i jako neposredno iskrena. I kad zapaža nešto nevjerojatno loše ili iritirajuće, autorica ne cmizdri i ne lamentira, već to loše izruguje tako učinkovito da se naprosto poželimo pridružiti tom verbalnom cipelarenju. Autoričine uspomene dijeli generacija koja je odrastala i spoznavala svijet tamo negdje sedamdesetih i osamdesetih godina, u to doba formirala ključeve za vrednovanje mnogočega što se događalo kasnije. Glazba, književnost, filmovi i popularna kultura toga doba okvirni su smjerokaz odabira i načina komentiranja tema u Zrinkinim tekstovima/kolumnama/pričama, ali bez većih problema shvatit će ih i puno mlađi čitatelj s imalo zdravog razuma i smisla za humor. Ovo potonje, smisao za humor, nužan je preduvjet za čitanje knjige «Svijet & praktična žena» i za njeno doživljavanje kao nevjerojatno zabavne knjige, kao štiva za intenzivno duševno opuštanje. Neizbježno cerekanje pri čitanju svakako će pospješiti i tjelesno zdravlje te kondiciju. A sad na tekstove. Oni su, u knjizi, podijeljeni da dvije veće cjeline (koje su, pogađate, naslovljene «Svijet» i «Praktična žena», a svaka od tih većih cjelina podijeljena je na tri manje, o kojima puno govore njihovi naslovi: «Od ideala do budala», «Preko hollywoodskih zvijezda do Trnja», «Dva spola, šest milijardi nevolja», «Sport. Glazba, zemljopis i nostalgija», te «Survival kit ili – na što se stvari svedu». Dodatak knjizi je, ne biste vjerovali, horoskop, i jedan recept, kojeg nipošto nemojte iskušavati kod kuće, ali uživat ćete čitajući ga. Pravi šećer za kraj. U dijelu tekstova u ovoj knjizi malo je snažnije naglašen ženski pogled na stvari. Međutim, u tako intoniranim tekstovima nipošto nećemo naići na pametovanje. No zato ćemo, ako nas zanima, mnogošto naučiti, primjerice, kakva je povijesna pozadina Dana žena, Valentinova, legalizacije pobačaja, ili pak tretmana ženskog pitanja u medijima i umjetnosti. Lijepo pripovijedanje o backgroundu nekog fenomena današnjice odjednom će se sudariti s autoričinim mišljenjem odnosno stavom o tom fenomenu, ili nekom drugom koji iz njega proizlazi. I tu je najveća draž tekstova Zrinke Pavlić: stav, ma koliko oštar ili manjinski bio, ono je što osvaja čitatelja, takav način pisanja je uostalom priskrbio ogromnu popularnost i njenom blogu, jer je čitatelje, u početku pretežno kolege blogere, više od faktografije zanimalo što Zrinka o tome misli. I vrijedi pročitati što Zrinka misli, jer svijet naprosto postaje drukčiji nakon što ga sagleda i kroz žrvanj svojih ekspresivnih potencijala propusti pametna žena. Zato je ova knjiga, jesam li već rekao, nevjerojatno zabavna. (objavljeno u Glasu Istre, 14. travnja 2007.) |
15.08.2007., srijeda
Iz velegradskog podzemlja
 Alen Bović: «Metastaze», roman, Konzor, Zagreb, 2006. Roman «Metastaze» je jedna od domaćih knjiga koja je tijekom prošle godine imala jednu od najboljih marketinških promocija ikad. Najprije, treba reći podatak koji je možda manje poznat, ovo je prva knjiga ikada u Hrvatskoj nastala angažmanom jedne književne agencije. U ovom slučaju to je agencija «Kapa», zasad jedina takva u državi, osnovana sa svrhom da na svoja leđa preuzima teret prvog čitanja autorskih rukopisa, a sljedeći razlog postojanja joj je da se umjesto autora bavi «obijanjem pragova» izdavača i pokušava ih nagovoriti da objave tekst koji je kod njih već prošao filter kvalitete. «Kapa» je dakle Alenu Boviću pronašla izdavača u nakladničkoj kući «Konzor», no tada je nastupio drugi dio slučajne ili smišljene marketinške strategije. Razglašeno je, naime, da je «Alen Bović» - pseudonim, i to autora koji nipošto ne želi otkriti svoj identitet. Zaredale su medijske špekulacije o tome tko bi mogao biti tajanstveni autor «Metastaza», a to je iz tjedna u tjedan podizalo popularnost knjizi, koja se počela pojavljivati na top-listama, pa čak i u konkurencijama za književne nagrade. Napokon, kad se publika zaželjela javnih promocija knjige i upoznavanja njenog pravog autora, razotkriven je njegov identitet: to je Ivo Balenović, liječnik iz Zagreba, pače ginekolog, koji dosad nije objavio niti jednu knjigu. Milje o kome, svi se slažu, izvrsno piše u romanu, kao autor poznaje jedino iz svog profesionalnog rada, ili iz susjedstva odnosno gradske svakodnevice. U autorovim izjavama pod pravim identitetom često se citirala ona da nikad u životu nije probao drogu. Postavlja se pitanje: je li vrijedila tolika mistifikacija oko ovog romana? Moj je odgovor: vrijedila je, jer bi inače ovaj jako dobar roman prošao možda i nezapaženo. O čemu se radi u «Metastazama», i zašto baš «Metastaze» kao naslov? Ukratko, roman predstavlja zagrebački kriminalni milje, polusvijet, dio postratne generacije koji tijekom dana pokušava ići u školu, studirati ili čak i nešto raditi, dok se s večeri ili kroz noć pretvara u neugodnog fantoma zagrebačkih ulica, a vikendom i nogometnih stadiona. Roman je strukturiran tako da pojedina poglavlja pripovijedaju različiti likovi. Različiti su po dobi, u «ekipi» imaju različite uloge, neki su vođe, neki samo sljedbenici, neki tek ravnodušni sudionici koji ne žele zaostati za društvom. Većina pripada istom «plemenu», iako ne žele svi zauvijek u njemu biti. Droga i glazba glavnim su likovima sredstva za bježanje od stvarnosti, a snaga, agresivnost i sasvim konkretno nasilje sredstva su za opstanak, za zadržavanje ugleda u «ekipi» i u odnosu na druga urbana «plemena». Veći dio romana pisan je u zagrebačkom urbanom slengu, osim posljednjeg poglavlja gdje oficirskim jezikom progovaraju roditelji jednog od likova, što je zgodan simbolički kontrapunkt cijelom dotadašnjem tijeku radnje. Jedan od likova se, učestalošću njegovih pripovjedačkih «nastupa», kroz roman postupno filtrira kao glavni, i jednako tako postupno upoznajemo ga kao «disidenta» u odnosu na prevladavajući plemenski mentalitet. Iako on svjedoči brutalnim prizorima kojima su vinovnici njegovi «suplemenici», i u sebi se gnuša takvoga ponašanja, nije baš odlučan u suprotstavljanju bezrazložnome nasilju, radije će i od takve stvarnosti potražiti bijeg. U kategorijama starima stotinjak godina, ovaj bismo roman mogli predstaviti i kao naturalistički. Velegradsko podzemlje kao scenografija, likovi s društvenog dna kao vinovnici, i tranzicijska Hrvatska kao vremensko, socijalno i političko ozračje radnje romana, to su okviri u koje su smješten ovaj roman, međutim vrijednosti su takve literature svevremenske, upravo zato jer od konkretne situacije, konkretnog primjera, širi poruku prema cjelokupnom vremenskom i prostornom postojanju čovječanstva o vlastitim «metastazama»: neprimjetnim, pritajenim, svjesno ili nesvjesno njegovanim i poticanim, a kad se razbuktaju, onda je najčešće prekasno. (objavljeno u Glasu Istre, 31. ožujka 2007.) |
Zagrebački san
 Ivica Prtenjača: «Dobro je, lijepo je», roman, Profil, Zagreb, 2006. Zaklapajući zadnju stranicu nakon čitanja ovog romana, vjerujem da ćete se složiti da je roman isti takav kao što mu i samo ime kaže – dobar i lijep. Roman je to u kome nema gotovo ni zrnca depresije, tako nakaradno potencirane u većini novije domaće proze. Naprosto odiše, ovaj roman, mirnoćom, ljepotom, dobrotom. «Dobro je, lijepo je» se lako i ugodno čita, i u tren oka upadamo u svijet glavnoga junaka koji tražeći egzistenciju u svijetu knjiga napušta rodni grad i dolazi u metropolu, hladnu i odbojnu, u kojoj postupno stvara svoju oazu topline i ljudskosti. Kao oslonac za samospoznavanje, kao radnju i težnju suprotnu gubljenju identiteta i otuđenju, služi mu ono što mu je pri ruci: susjedi, kolege na poslu, prvoupamćeni gradski toponimi, knjige oko njega i, naravno, sjećanja. Povremeni flash-backovi u pripovjedačevo djetinjstvo dražesne su i humoristične epizode, a kroz simbole i ambleme povezane su s aktualnim vremenom. Tako je pizzeria «Tuga i Buga» u susjedstvu junakova iznajmljenog stana prizvala sjećanje na školsku simpatiju Bugu, i na komični eksces sa sata vjeronauka, a ova epizoda, smještena na pravo mjesto, pravovremeno će čitatelju razbiti dojam o glavnome junaku kao nekakvome freaku, knjiškome moljcu. Naprotiv, kako napreduje junakova adaptacija na Zagreb, na novi posao i na nove ljude, sve nam je simpatičniji taj momak, sve pametniji, suosjećajan je prema ljudima i pogotovo kolegicama na poslu, obuzima nas osjećaj da bismo tako rado svratili u knjižaru u kojoj radi i pozvali ga na pivo. Lik biva gotovo dovršen kroz dvije znakovite epizode iz knjižare: u prvoj on hvata lopova koji u knjižari krade knjige, dok u drugoj do besvijesti zajebava skinsa koji je došao kupiti Hitlerov «Mein Kampf», a da potonji toga nije ni svjestan. «Kako ste rekli, Hitler? Kako se to piše, nemam ga u kompjutoru… a kako je ime autoru?», i sve u tom stilu, s očekivanim završetkom: «Žao mi je, nemamo tu knjigu», i bijesnim odlaskom nezadovoljnog skinsa. Kad glavnog junaka, dakle, upoznamo do tančina njegova karaktera, nakon što nam se, štoviše, razotkrije i kao pjesnik, e, tada nam upada u oči drugi sloj njegova suočavanja s velikim gradom: usamljenost. Junak ovoga romana nema partnericu, ali se osim povremenih izleta u voajerizam i ekstremnija maštanja, doima emocionalno sasvim stabilnim. Nakon dobre dvije trećine romana pomislit ćemo: pa taj čovjek zaslužuje ljubav! I ona dolazi, iako potpuno neočekivano, u liku susjede, srednjoškolke, emocionalno i fizički vrlo sazrele, ali ipak srednjoškolke, gotovo djeteta. I u četiri zida njegove sobe razvija se tako «zagrebački san», s neizbježnim buđenjem koje dolazi baš na vrijeme, u pretposljednjem poglavlju. Čitajući «Dobro je, lijepo je», nametala mi se usporedba s druge dvije izvrsne domaće knjige, obje poput Prtenjačina romana daleko izvan prevladavajućih tijekova «grube» moderne hrvatske proze. Prva je zbirka pripovijedaka «Antikvarijat» Darka Desnice, u kojoj iz priče u priču glavni lik prosuđuje ljude koji mu dolaze u antikvarijat prema tome kakve knjige traže. Desničinu glavnom liku to je ne samo dominantna, nego i jedina karakterna crta, dok Prtenjačin lik takvu sposobnost, prosuđivanja ljudi prema knjigama koje čitaju, nosi kao jednu od svojih sporednih, ali vrlo karakterističnih osobina. Druga usporedba ide u pravcu romana «Ljubav je sve» Krešimira Pintarića: ako iz te urbane idile u kojoj se ništa drugo ne događa osim ostvarenja ljubavi u svakoj svakodnevnoj sitnici odstranimo jednog partnera, dobit ćemo atmosferu koja se provlači kroz cijeli roman «Dobro je, lijepo je». Dobit ćemo izvadak iz života jednog dobrog, pametnog i normalnog čovjeka, toliko rijetkog među književnim likovima, ali toliko čestog među – čitateljima. (objavljeno u Glasu Istre, 24. ožujka 2007.) |
Pozitivne priče
 Dario Rukavina: «Buddha u supermarketu», zbirka priča, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Sudbinska dilema o tome što je bilo prije, kokoš ili jaje, u slučaju ove knjige Darija Rukavine malo je složenija. Naime, postoji njegova priča koja se zove «Buddha u supermarketu». Zatim, postoji blog koji se zove «Buddha u supermarketu». Istoimena knjiga treći je element sudbinske dileme, i ako je za prva dva, priču i blog, povijest možda i zamutila činjenicu što je po čemu nazvano, za knjigu je sasvim izvjesno da je posljednji u kronološkom nizu korisnika istog naslova. U ovoj su zbirci dakle objavljene najbolje priče koje je Dario Rukavina, u blogerskom svijetu poznatiji kao Porto, objavljivao na svome blogu, i s tim istim pričama u zadnje dvije-tri godine poharao većinu hrvatskih književnih natječaja. Na istoimenom blogu može se naći puno više priča nego što ih prenosi knjiga, a za izvrsnu knjižnu selekciju ovih priča s bloga zaslužan je urednik Edo Popović. Rukavina je naime, iako relativno mlad pisac, stvorio nekoliko opsežnih tematskih opusa koji možda čak imaju i različitu publiku, pa je izbor za ovu knjigu, slučajno ili namjerno, dobio i tematsku dimenziju. U zbirci «Buddha u supermarketu» naime prevladavaju priče o parovima. Iako je pripovjedač jedan od partnera, često se pripovijeda u ime i iz rakursa njih oboje, zamjenica «mi» najčešći je nositelj radnje, stanja ili zbivanja. Na prvi pogled to su ljubavne priče, iako od žanrovskog koda ljubića u njima nema ni traga. Parove naime najčešće zatičemo u već razrađenoj i uhodanoj vezi, nema tu snubljenja i osvajačke romantike. Ima, međutim, u skoro svakoj od ovih priča dojmljivih i domišljatih detalja koji vezu, ljubav, partnerstvo, odanost, i svakodnevne sitne mušice koje neminovno takva stanja prate, zaokružuju u bajkovitu začudnost normalnog života, života bipolarnog bića koje se sastoji od muškarca i žene. U njihovo životno i ljubavno trajanje ulaze «gosti»: rodbina, susjedi, prijatelji, poznanici iz djetinjstva, posao koji to bipolarno biće ljubavi može samo zemljopisno razdvojiti, pa tada i detalji iz života sporednih likova i samostalna opažanja partnera upotpunjuju karakterizaciju jednog ili drugog, ili oboje kao para. Svaka je priča, naravno, drukčijeg konteksta, likovi su drukčiji i različito se zovu, no iz većine njih sluti se koncept: postojanje ima smisla samo (ili pretežno) u dvoje, a različitost svjetova u ljubavlju združenim glavama toliko je veći doprinos skladu i sreći što se više uzajamno uvažava. Zato partneri u svakoj priči u kojoj dolazi do bilo koje vrste nesuglasja konflikt preokreću u obostrano oplemenjujuće iskustvo. Čitatelji ove zbirke će, vjerujem, fascinirano upijati poruke o tome kakva se dobrobit može izvući, recimo, iz zajedničkog svjedočenja umiranju kućnih ljubimaca (priča «Wish you were here»), iz prepuštanja maniji shoppinga («Buddha u supermarketu»), iz obiteljskih roštiljanja vikendom («Stric Atif»), iz pravovremenog predviđanja želje za slatkim («Munchmallow!»), ili kakva se opasnost može izroditi iz, recimo, nepromišljenog komentiranja kvaliteta ženinih prijateljica («O akvarijskim ribicama»), ili iz djetinjeg nerazumijevanja govora odraslih («Bang Bang»). Jedna od najboljih priča u zbirci je «Godine u kojima smo zakapali lonce pod lijeske», o nevidljivim ali nepremostivim religijskim i ideološkim preprekama zamalo idealne ljubavi. Nisu, naravno, sve priče o parovima, zatekne se tu i krasnih solističkih minijatura u kojima dnevnu muku ili frustraciju glavnog lika u povoljan ishod ili pozitivan životni stav preokreće najčešće banalna sitnica: osmijeh, gesta, atmosferska pojava, slučajan usputni događaj. «Buddha u supermarketu» je krajnje pozitivistička zbirka, priče u ovoj knjizi odvest će glavne likove u svakojaka, ponekad i turobna razmišljanja, ali nikad u depresiju, očaj, nasilje ili zločin. U najgorem slučaju zadesit će ih sjeta ili tuga što neka davno doživljena ljepota nije potrajala. (objavljeno u Glasu Istre, 17. ožujka 2007.) |
Mali i veliki vampiri
 Robert Naprta: «Vampirica Castelli», roman, Profil, Zagreb, 2006. Prošla je godina bila dobra godina za vampire, barem u hrvatskoj književnosti: nikad dosad nije u godini dana izašlo toliko «vampirskih» romana, zbirki priča, tematskih blokova u časopisima, a rado bismo tu poplavu vampirskih literarnih posveta protumačili i vidnom medijskom i kulturološkom pažnjom što ju je u posljednje vrijeme privukao istarski vampir Jure Grando. Posljednja knjiga o vampirima, objelodanjena tek tjedan dana prije Nove godine, nema veze s vampirom iz Kringe, ali vjerojatno ima veze s pojačanim autorskim i čitateljskim zanimanjem za ovaj književni žanr. «Vampirica Castelli» autora Roberta Naprte zapravo je treći roman u nizu krimića kojima je glavni junak zagrebački policijski inspektor dalmatinskih korijena Marko Prilika zvani Čens. Serijal je začet još prije šest-sedam godina, no dovršenje napola gotove «Vampirice Castelli» na neko je vrijeme prekinuto, kako je autor sam kazao za nedavnog gostovanja u Kringi, njegovim scenarističkim angažmanom na sapunici «Villa Maria». Kad je taj unosni posao okončan, autor se mogao vratiti trećem dijelu avantura svog kod publike već etabliranog glavnog junaka i njegovom susretu s vampirima koji je, dakle, koncipiran prije nego što je u zadnjih godinu-dvije u nas nastupila vampirska euforija. Kao književni lik, Marko Prilika zvani Čens izuzetno je simpatično ocrtan. U zrelim godinama, dapače malo mu fali do penzije, zanimanjem je na strani pravde, no nipošto nije režimlija. Autoritete ne podnosi i često im se suprotstavlja, no osobni mu je život u rasulu. Ljudski poroci ne samo da mu nisu strani već su mu i način života, gotovo pa dio imidža, ali svoj posao radi dobro, izvrsno, uvijek vođen osjećajem pravednosti, čak i kad ga taj osjećaj povede putem osvete ne baš zakonitim sredstvima. Kriminalci pred njegovom pojavom baš ne drhte, ali uvažavaju ga kao ozbiljnog protivnika, jer za razliku od svojih šefova, Čens je nepotkupljiv, ne zarezuje ga puno čak ni kad «odozgo» stižu direktive koga se iz podzemlja smije a koga ne smije dirati. Iako mašta o povratku u svoj dalmatinski dio raja na zemlji, njegova umreženost u podzemni život Zagreba neraskidiva je, mnoge stvari koje Čens zna i može, ne zna i ne može nitko drugi u cijeloj hrvatskoj policiji. Roman prati dvije paralelne radnje, koje se na trenutke isprepliću. Na prvi pogled važnija radnja slijedi postupni razvitak sukoba između dvije mafijaške bande, kojeg Čens uočava kao priliku da se konačno stane na kraj i jednima i drugima. Unatoč kočnicama svojih pretpostavljenih, za koje se ispostavi da su s mafijašima povezani čak i tješnje nego sami mafijaši međusobno, Čens provodi istragu, no kad mu jedna od bandi stane na žulj brutalno povrijedivši blisku mu osobu, ništa ga više ne može zaustaviti, a bogme ni njegove metke. Druga linija radnje prati Čensovu istragu neobičnih zagrebačkih noćnih pojava, u kojima pregrizenih vratova stradaju jedna krava i jedan pas. Pronicljivo povezujući konce, Čens postupno spoznaje da ima posla s ni manje ni više nego vampirom, iako u središnjem dijelu istrage taj vampirizam biva tumačen kao medicinski fenomen, kao bolest. No, neobičan rasplet vampirskog slučaja poprima i nadnaravne konotacije, potvrđene kad se u priču umiješa crkvena tajna organizacija (inkvizicija ili Opus dei, nešto slično), čiji su članovi i njegovi šefovi iz policije. Jedno «vampirsko biće» u pravom trilerskom raspletu romana strada, no jedno biva «spašeno», i to upravo Čensovom zaslugom. Čitajući ovaj dinamičan i uzbudljiv roman postupno spoznajemo da su vampiri ovdje izvrsna alegorija, što nije nimalo neobično za spoj kriminalističko-političke i žanrovsko-vampirske proze. I sam inspektor Čens, istražujući mafiju isprepletenu s vlašću i politikom istovremeno s «pravim» vampirom, postavlja sebi pitanje: koji su zapravo «pravi» vampiri, mali jadnici pogođeni ratnim traumama i životnim gubicima, ili oni «veliki», koji nemilosrdno drmaju sudbinom ne samo običnih ljudi, nego i cijele države. Pouka je jasna, a spoznaja prave istine pomoći će Čensu da ostane ono što je bio. (objavljeno u Glasu Istre, 3. ožujka 2007.) |
Spremačica u svemiru
 «Blog-sf», zbirka kratkih priča, uredila Irena Rašeta, Mentor, Zagreb, 2006. Potkraj prošle godine među književnu publiku lansirano je sedam-osam knjiga s tekstovima (prozom ili esejima) koje su njihovi autori prethodno objavljivali na svojim blogovima. Toj medijski prilično zapaženoj oluji blogerskih oknjiženja za nekoliko je mjeseci prethodila zbirka «Blog-sf» koja se, povijesne istine radi, treba zabilježiti kao najprvo objavljivanje blogerskih uradaka na papiru u Hrvatskoj. Od dvanaest priča uvrštenih u ovu zbirku, odabranih natječajem, dvije su (prva i zadnja) genijalne, antologijske vrijednosti, samo zbog njih vrijedilo bi imati ovu knjigu (koja se, uzgred, za samo 15 kuna može naručiti preko bloga http://sferakon.blog.hr/). Autor prve je Dario Rukavina – Porto, naslov joj je «Ima li piljaka tamo gore, na jugu», a smještena je u – Istru, u apokaliptično ozračje budućnosti, u doba kada crta razgraničenja interesnih sfera između Albanaca i Kineza prolazi između Umaga i Novigrada. Ovaj je autor inače poznat po pričama u kojima spaja tradicijsko duhovno nasljeđe Istre s fantastičnim i futurističkim motivima, a u ovoj gorko-romantičnoj priči glavna se junakinja, divovska djevojčica nastala genetskim inžinjeringom, našla biti žrtvom perverznog političara-pedofila. Priča ima odličnu atmosferu, s mnoštvom sitnih ali zamjetnih aluzija na stvarni svijet i njegove moguće buduće sudbine, a njena temeljna znanstvenofantastična potka izvrsno je razrađena, pravi mali biser. Na kraju zbirke čeka nas još jedan biser, priča «Budna među zvijezdama» Tatjane Jambrišak, već afirmirane žanrovske autorice. U kastinskom društvu daleke budućnosti, nemaju svi jednake šanse, pa se glavna junakinja ove priče ostvarenju svojih snova o putovanju ka zvijezdama približava najbliže što može s obzirom na svoj društveni status: zaposlivši se kao spremačica u Institutu za fiziku, što joj uskoro, mješavinom pukog slučaja i dugogodišnjeg marljivog prikupljanja znanja, daje šansu da postane i spremačica na – međuzvjezdanom brodu. Motivski neobična, ugođajem vrlo bliska početnim poglavljima negdašnjih pomorskih romana za mlade, ova priča iz dosad neuobičajenog kuta zahvaća u znanstvenoj fantastici dosta rijetku socijalnu tematiku. Između ove dvije vrhunske priče, deset je uradaka vrlo širokog tematskog spektra. Andrea Kovač u priči «Sam svoj… vlasnik» problematizira pitanje osobnosti i prava umjetno stvorenih bića. Blaženko Karešin u priči «Moj dragi NLO» sličnu temu podiže na razinu prava inteligentnih strojeva, ali iz izvanzemaljske perspektive. Irena Bettzüge u priči «Nova Zemlja» zemaljske kolonizatore dalekih planeta ogoljuje od humanih osobina i time ih zapravo vraća korijenima društva koje su uništili odnosno iz njega pobjegli. Priča «Nepredviđena situacija» Ariane Meleš Miljević bavi se identitetom svjesnih bića na razmeđi organskog, kibernetskog i astralnog obličja. Pavle Ćosić u priči «Ponekad stavim ruku na čelo i kažem sebi: Leposava, prava si seljanka» gradi humoresku oko motiva izuma spravice za lakše snalaženje u prenapučenom i do krajnosti tehnologiziranom, ali i dehumaniziranom velegradu. Vlado Gašperov u ovoj zbirci ima dvije priče: «Željeni zaborav» o svjesnom odbacivanju dugovječnosti što ga omogućuje tehnologija budućnosti, i «Putovanje» o turističkim vremenskim putovanjima u «čišću» prošlost ljudi iz postapokaličnog 26. stoljeća. Autor pod pseudonimom Wall u «Kasandri» razvija crnohumornu krimi-priču smještenu u skoro pa današnje vrijeme, a Maja Ribarić, inače Buzećanka, u priči «Martin B. (73)» kroz sudbinu ostarjelog političara daje sliku moguće totalitarne budućnosti izraslog iz «sasvim normalne» demokracije. I naposljetku, Dalibor Kezele u minijaturi «Zelenooka» ljude 20. stoljeća smješta u eksperimentalni rezervat tehnološki razvijenije, ali prilično neodgovorne civilizacije budućnosti. (objavljeno u Glasu Istre, 17. veljače 2007.) |
14.08.2007., utorak
Knjiga straha i nade
 Renato Baretić: «Pričaj mi o njoj», roman, AGM, Zagreb, 2006. Svaka priča o ratu dojmljiva je, potresna i antiratna ponajviše kada govori o individualnoj sudbini, istrgnutoj iz bilo kakvog povijesnog, političkog, nacionalnog ili vjerskog konteksta. Tanka granica između propagande i literature izvire baš tamo gdje žrtva dobiva auru univerzalnosti. Stvarne okolnosti o nekom točno određenom ratu i nekim određenim društvenim grupama kojima pripadaju zločinci ili žrtve u dobrog su pripovjedača dekor, tijesto od kojeg se mijesi pogača atmosfere. Prava priča je ona intimna, ona u ljudima i između ljudi, i njena su značenja jednaka od antike do znanstvene fantastike. Unutar bića čovjekovog razlučuje se poimanje dobra i zla, motivacijom postupaka pojedinca oslikava se povijesni proces, a osobna emocionalna drama simbolički zamjenjuje sukobe vojski. I još treba reći: najbolja (anti)ratna proza je ona koja uopće, fabularno, ne govori o ratu, nego o njegovim posljedicama. Renato Baretić je pred desetke tisuća čitatelja svog prvog romana, «Osmog povjerenika», ovjenčanog s pet nacionalnih književnih nagrada, postavio vrlo visoka očekivanja uprta na njegovu sljedeću knjigu. Očekivanja su, tvrdim, i više nego ispunjena. Nismo (ali bezobrazno bi bilo da smo to očekivali) dobili remek-djelo koje bi nadmašilo prvijenac, ali smo dobili izvrstan roman koji je sasvim, ali sasvim drukčiji od «Povjerenika». Iz svake stranice romana «Pričaj mi o njoj» izviru sati kreativnog truda i vještine pretvaranja riječi u priču, zamišljanja i nizanja asocijativnih krugova, namještanja motiva koji ukazuju na moguće pravce raspleta, sitničave pozornosti da se bude dovoljno stvaran a istodobno dovoljno neaktualan. Recimo, mobiteli koje koriste likovi u ovom romanu su oni prvi, veliki, glomazni i teški, i s takvim «napravama» u rukama likova, odmah stječemo vremenski odmak prema povijesnom dobu u kojem se radnja događa, iako je od naše stvarnosti ona udaljena možda tek deset-petnaest godina. Filigransko pletivo radnje, emocija, dijaloga i preokreta postupno nam otkriva dvije velike kvalitete ovoga romana: dramu i likove. Drama ili dramatičnost zapleta postavljena je vrlo originalno. Glavni muški lik je Tomo, Slavonac, odvjetnik, ratni stradalnik koji je u okupaciji rodnog slavonskog gradića u domovinskom ratu izgubio ženu, ali postoji slutnja da je ona možda ipak živa negdje u nekom zarobljeničkom logoru u Srbiji. Tomo i njegova kćer Tea žive u Splitu, često viđaju ženine roditelje s kojima dijele tugu i nadu, a on na sudu uglavnom zastupa Srbe i oficire koji su u ratnoj euforiji ostali bez stanova, što okolina ne shvaća očekujući od njega suprotan stav s obzirom na njegovu ratnu sudbinu. Tomina žena Ivana bila je legendarna ratna reporterka, nešto poput ženske verzije Siniše Glavaševića. Tomino poznanstvo s Anitom, glavnim ženskim likom, novinarkom crne kronike, kroz postupno zbližavanje prerasta u ljubav, ali zbog svih okolnosti iz njihova okruženja, oni svoju ljubav moraju tajiti. Skrivaju se, poput Ine i Jastreba iz «Kapelskih kresova», strahujući o posljedicama otkrivanja njihove veze ne samo zbog javnosti i rodbine, nego i zbog još uvijek neodbačene mogućnosti da je Ivana, Tomina žena, živa, i da bi se mogla vratiti. Među nekolicinom izvrsno kreiranih sporednih likova najupečatljivija je Tomina kćer Tea, čiji su dnevnički zapisi, umetnuti u tijek pripovijedanja, dražesni djetinji tumači zbivanja u svijetu odraslih. Postupno građeni i pomno umetnuti u osobnost svih važnijih likova, osjećaji straha i nade razbuktavaju se kada se nenadano pojavi dokument o mjestu gdje je navodno zatočena navodno još uvijek živa Ivana, a novinarski zadatak da istraži slučaj dobiva upravo Anita. Tajni svijet koji je ionako stajao na krhkim nogama sada se nenadano ruši, a uvjerenje da se ispravno postupa likove zbog pogrešnih pretpostavki odvodi u sasvim pogrešnim pravcima. Drama, do daske. (objavljeno u Glasu Istre, 3. veljače 2007.) |
Punk je definitivno mrtav
 Gordan Nuhanović: «Posljednji dani panka», roman, Profil, Zagreb, 2006. Depresijom shrvanog novinara jednog zagrebačkog tabloida opsjeda želja za bijegom. Ni na poslu ni kod kuće nije baš kako bi on htio, pa mašta o odlasku u – Azerbejdžan. Do ovog potencijalno «boratovskog» zapleta međutim ne dolazi, ali duševni spas na kratke staze protagonistu ovog romana dolazi s povratkom u rodni slavonski gradić. U tom je gradu glavni junak, prije nego je i sanjao da će postati novinar, bio jedan od živahnijih aktera lokalne punk scene. Nakana njegovih negdašnjih punkerskih suboraca da «obnove scenu», da gradu i svijetu pokažu kako punk nije mrtav, i entuzijazam kojim su ga dočekali vjerujući kako će im u tome pomoći, junaku ulijeva dašak optimizma. Ne samo što će imati prilike ponovno osjetiti vatru starih, odavno zamrlih ideala, nego mu se, eto, usred dugotrajne malodušnosti odjednom ukazala Tema, prilika da serijom reportaža ponovno stekne Ime, a time i naklonost Urednika, koji ga već dulje vrijeme drži lijenom i beskorisnom ništarijom. Stvari međutim kreću tijekom sasvim suprotnim od očekivanja glavnog junaka. Umjesto nostalgične rock'n'roll bajke, Nuhanović razvija roman kafkijanske tjeskobe, uvlači junaka u niz apsurdnih ali fizički vrlo stvarnih i bolnih sukoba, nameće mu pitanja o smislu ne ovoga kroz što sada prolazi, nego onoga čemu je nekad, u mladosti, pripadao, a što su svi, pa i oni koji se predstavljaju kao njegovi prijatelji, već odavno napustili. Mukotrpno održavanje na životu negdašnjeg omiljenog pankerskog kafića, vjerovanje da će sa stejdža ponovno zagrmiti pankerski riffovi samo ako žena dopusti negdašnjem frontmenu da se opet aktivira, nada da će revival punka oživjeti i učmali, ratom opustošeni gradić, dakle sve ono što je privuklo glavnoga junaka u rodno mjesto, na kraju ispadaju neiskrene tlapnje domorodaca. Novinar dovoljno dugo nije bio doma pa je sada dobrodošlo žrtveno janje za izazivanje privida da se snovi mogu ostvariti. I on sam u to vjeruje, ne uspijeva «pročitati» nakane svojih bivših prijatelja koji ga žele iskoristiti, podmetnuti mu da napravi nešto umjesto njih. A po junakovim unutrašnjim proživljavanjima vidi se da su baš pravog lika našli za takvu misiju. No, da ne bi sve bilo tako crno, Nuhanović ovaj put kroz maglu uspješno razbija iskricama crnoga humora, pravog alanfordovskog, među kojima je opravi biser epizoda u kojoj kombijem lutaju po usnulom gradiću tražeći bilo kojeg pankera kao potvrdu da «nisu sami». Važan čimbenik ugođaja u ovom romanu je scenografija. Na otvorenom, skoro svi prizori zbivaju se na pustim, sumračnim i u maglu zavijenim ulicama, podcrtavajući tako štih provincijalizma. Interijeri pak u koje junaci zalaze u pravilu su prizemni ili podrumski prostori, kafići ili zalogajnice u koje se ulazi stepenicama prema dolje. Iz mraka u još veći mrak, iz bezizglednosti u propast. Ne, u Vinkovcima (svaki Nuhanovićev literarni grad, pa tako i bezimeni gradić iz ovog romana, je kulisa za Vinkovce) je punk definitivno mrtav, iako se još sluša i obilno citira. Ponovno okupljanje oko duha zamrlog prije dva desetljeća nema nikakve šanse, svatko gleda svoje posle, a animatori i motivatori nepoželjni su, pogotovo kad su konkurencija čuvarima balkanskoga duha, u romanu otjelovljenima u nasilnim polumafijašima i dilerima koji su dobro unovčili svoje ratne «karijere». Kako roman napreduje, tako je sve očitije da misija glavnoga junaka neminovno propada, iako se ponekad, na neku iznenadnu iskricu, ponadamo da bi stari bend možda ipak mogao zasvirati, ali ne, ne udici je samo varalica. Međutim, što biva s junakom, koji je od propalog buđenja rodnog grada očekivao i osobni preporod? Njegovi brodovi tonu, žena ga ostavlja preko telefona, a i kod urednika je u sve većoj nemilosti jer ne šalje obećane reportaže. Izmožden, dotučen, izubijan, vraća se u Zagreb, i u stanju u kojem bi lik nekog drugog pisca možda skočio s nebodera ili Savskog mosta, glavni junak romana «Posljednji dani panka» jednu od najnezgodnijih epizoda svoga posustaloga života okončava iznenadnim bljeskom sreće, pače, ispunjenjem jednog drugog sna, privremeno gurnutog u stranu dok se radilo na snu bivših prijatelja pankera. (objavljeno u Glasu Istre, 27. siječnja 2007.) |
Promatranjem do ljepote
 Olja Savičević Ivančević: «Nasmijati psa», zbirka priča, AGM, Zagreb, 2006. Dobro i znalačko promatranje osnovna je značajka kratkih proza iz ove zbirke. Fino nijansiranje likova, vješta interpolacija paralelnih doživljavanja ili radnji, efektno skretanje pažnje, iznenađujući preokreti, duhovita zastranjenja u fantastiku, to su još neki komplimenti pripovjedačkom umijeću ove autorice, inače nagrađene na godišnjem natječaju izdavačke kuće AGM i novina za kulturu Vijenac, čega je rezultat i ova knjiga. No povrh svih «tehničkih» komplimenata Oljinoj prozi, najviše bi trebalo pohvaliti to što priče odišu veseljem, toplinom, razumijevanjem, što opet proizlazi iz umijeća promatranja. Priče su u ovoj zbirci optimistične čak i kad su tragične, kada recimo govore o bolesti ili smrti, zato jer, za razliku od tolikih drugih autora koje privlači negativna ekscentričnost i nasilnost otuđene svakodnevnice današnjice, ova autorica forsira ljepotu i pozitivu, nadu i smiraj duha, radoznalost i traganje za trenutkom. Nad duhovitim ćemo se njenim pričama s guštom cerekati, nad nostalogičnim ćemo se sjetno zagledati preko ruba stranice, nad okrutnima ćemo se sažaliti, ali ne i razbjesniti. Vrckavu atmosferu autorica uvodi već i samim naslovima. Primjerice, iza naslova «Moglo bi se reći da je ovo priča» slijedi paralelni razvoj dviju radnji: tinejdžerski intonirano proživljavanje prvih ljubavi i vremenski odmaknuti posjet istome mjestu radnje, sa zajedničkim bajkovito-fantastičnim raspletom. «Djetinjstvo režisera filmova ceste» je izvrsna pričica o ozbiljnom pokušaju ostvarenja djetinjeg sna i želje za avanturom dostupnom samo u pričama i filmovima. «Cesta, paviljon» ima malo starije ali još uvijek neodrasle likove, koji se ljubavi više nadaju nego što je doista pokušavaju doseći. «Jedno popodne s Lucijom Barbarić» je malo potresna, ali vrlo topla priča o pamćenju i oživljavanju u ranijoj mladosti spoznatih vrijednosti i ljudskih kvaliteta. Već iz ovih nekoliko priča izvire prividni koncept pripovijedanja životne kronologije, iz priče u priču likovi postaju malo stariji, iskusniji, više pamte i imaju se čega sjećati, svijet je djelomice upoznat i spoznat pa sada, znajući gdje si, treba malo poraditi i na sebi. Likovi, naravno, nisu isti, iz priče u priču su čak i drastično različiti, ne bi se podnosili da su u istoj priči, ali svaki od njih, kako čitanje knjige napreduje, donosi jednu malu novu spoznaju u mozaik lagane lepršave mediteranske atmosfere, koja ponekad izaziva da priča skrene i u fantastičnom pravcu, a ponekad opet vapi za ostankom u pastoralnom primorskom ugođaju nenarušenom grubom stvarnošću. «Vreli snjegovi kolovoza» je jedna od emotivno žešćih priča o spoznavanju i prihvaćanju smrtonosne bolesti, priča «Rob» se prilično karikaturalno poigrava sa zagonetkom muško-ženskih odnosa, a «Lijepa glad» se uvlači u introvertni mikrosvijet mladih anoreksičarki. Zateći ćemo u ovoj zbirki i poneki krimić, poneku nadrealističku sličicu iz zimskog staračkog života jadranskog otoka, crnu socijalnu priču o gradskim ridikulima, priču o mladom homoseksualnom paru čija veza u zatucanoj tradicionalističkoj sredini može imati samo tragičan ishod, crnohumornu priču o policijskog istrazi slučaja profesionalnog pisca ljubavnih pisama, poneka parodija na superherojske teme, a kako se knjiga primiče kraju, priče se pripovjedački razvijaju sve više introspektivno, unatoč nekoj formalnoj radnji prava priča zbiva se u unutrašnjem svijetu lika, ishodi i zaključci postaju dublji, obuhvatniji, svevremenskiji i, to u Oljinom slučaju nipošto nije kontradikcija – duhovitiji, ležerniji i neozbiljniji. «Nasmijati psa» je prekrasna zbirka priča kroz koju ćemo ponovno moći naučiti cijeniti Pisca. Možemo, mi i on, Pisac, proći istom ulicom u isto vrijeme u istom stanju tijela i duha, ali mi ćemo tom ulicom samo proći. Pisci poput Olje Savičević Ivančević će u tom prolasku, pomnim promatranjem, upiti taj trenutak u postojanju tog dijela svijeta, prepoznati što je tom trenutku moglo prethoditi i što bi moglo biti nakon, i pretočiti taj doživljaj u nisku tekstova kojemu se moramo pokloniti kao izvrsnoj literaturi. (objavljeno u Glasu Istre, 20. siječnja 2007.) |
Kad ispadne stakleno oko
 Igor Kokoruš Lebowski: «Muškarci su iz birtije, žene su s placa», zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2006. Igor Kokoruš, poznatiji na hrvatskoj blogerskoj sceni kao dr. Lebowski, za prijatelje Leb, je kroz dvije godine pisanja na blogu «Plodovi zemlje», izvanrednim automarketingom stekao reputaciju «stručnjaka za muško-ženske odnose», zbog čega su ga čak počeli pozivati u televizijske show-emisije. Ležernim i blagovulgarnim stilom izgradio je imidž ciničnog macho-komentatora, a svojim je pričama vrlo brzo postao najpopularniji pisac među blogerima. Među prvim je blogerima koji su objavili knjigu, a naslov zbirke dodatno je podcrtao Lebov dotadašnji imidž. Između šarenih korica i ispod intrigantnog naslova, kupci međutim neće dobiti Lebowskog koji odgovara javnoj slici što ju je sam o sebi stvorio. Naprotiv, dobit će fenomenalnu zbirku izvrsnih i jako pametnih priča, proznu kolekciju koju vrijedi ne samo čitati nego i imati, a kako je jeftina, nazire joj se sudbina i kao vrlo prigodnog poklona. Čak i za osmi mart. Leb kao pisac, naime, uopće nije macho, a još manje je stručnjak za muško-ženske odnose. U njegovim pričama dominiraju izuzetna osjećajnost, dubinska psihologija, čežnja za nedostupnom ili neostvarivom ljubavi, žaljenje za propuštenim i izgubljenim, i suočavanje s neizbježnim životnim prokletstvima. Da, sudbinama njegovih likova fali životnog optimizma, ali to se čitatelju nadomješta obilatim dozama humora, počesto i crnog. Glavni likovi priča nisu samo muški, ima i ženskih, i njima je autor izvrsno ušao pod kožu, i odreda su to likovi na čijem mjestu ne bismo željeli biti, ali svejedno bude naše suosjećanje. Nakon što smo im se iz dubine trbuha nasmijali, žalimo ih i nadamo se da će u nekoj drugoj epizodi ipak proći bolje. Držeći se načela da obično i prosječno nije zanimljivo, Lebowski bira najgrotesknije moguće situacije u malim i više-manje promašenim životima svojih likova. No umjesto tjeskobe, koja bi se kao ugođajni rezultat nametnula u tekstu nekog manje vrckavog pisca, u ovim pričama nakon kulminacije nastupa pomirenje i prosvjetljenje, spoznaja da je, eto, i to život. Evo nekoliko primjera autorovih izbora literarno inspirativnih životnih situacija. Priča «Ljubavno pismo konobara Janka» kroz duhovito prikazan odnos konobara i stalne gošće njegove birtije govori o prevladavanju komunikacijskih problema i o blokadama u iskazivanju osjećaja. U «Inspiraciji» se čitatelju postavlja jedna od Lebovih karakterističnih zamki: nakon dvije vrlo emotivne epizode raspredene od imena na nadgrobnim spomenicima, u epilogu se nenadano razjašnjava da su to rutinski uradci novinskog kolumnista. «Prava istina o jednom ukrasu» vrlo grubo suočava stvarni život sa svijetom književnosti, a «Ledena kraljica», opet prilično grubo, postavlja barijere između tjelesne i emotivne privlačnosti. «Jedne jeseni volio sam Mirjanu Balenović» jedna je od tipičnih Lebovih priča u kojima se prepliću sjećanja na odrastanje i sazrijevanje, ironični prikaz «društvenog konteksta», i groteskna osobna proživljavanja seksualnih (ne)iskustava glavnoga lika s poantom u ispadanju jednog staklenog oka. Sličan ugođaj, s nešto više humora, nosi «Ljubavna priča za Cosmo», u kojoj je «društveni kontekst» podebljan uplitanjem vojske u fabulu. Priča «Čovjek koji je znao sve» otvara nov pogled na psihoanalizu, a «Horvat se vraća u igru» glavnog junaka suočava s birokratskom nemani, ali i onom koja ga svakog dana čeka doma. Vrhunac zbirke su priče «Gdje si vidio brkat pušit» i «Poštar Rudolf», priče-zamke u kojima se logičan tijek priče na kraju prometne u najgroteskniji mogući obrat, kakav možda i nije za svačiji želudac. Tako bi se redom iz svake Lebove priče mogao izvući poneki motiv bitan za razumijevanje života i svijeta oko nas, pogotovo njegovih nevidljivijih sfera, onih «okidača» koji će čovjeka u pravom ili potpuno krivom trenutku pokrenuti ili zakočiti i tako mu odrediti sudbinu. Igor Kokoruš pisac je koji razumije život i od kojeg ćemo, nakon ovog proznog prvijenca, doživjeti još mnogo dobre literature. (objavljeno u Glasu Istre, 13. siječnja 2007.) |
Zastrašujuće mogući svijet
 Veselin Gatalo: Geto, roman, AGM, Zagreb, 2006. Mostarski pisac Veselin Gatalo je na hrvatsku književnu scenu izašao preko Pazina, gdje je prije četiri godine pobijedio na natječaju Istrakona za kratku znanstvenofantastičnu priču. Njegova tadašnja pobjednička priča zvala se «Vuk», i u njoj je Gatalo ovlaš orisao fascinantan ali i zastrašujući svijet poznatih nam prostora u jednoj od mogućih bliskih budućnosti. Ideja svijeta iz te priče vabila je za detaljnijom razradom, i evo te razrade u četrdeset puta duljoj formi, romanu «Geto» što ga je prije nekoliko tjedana objavio zagrebački AGM. Vuk iz istoimene istrakonske priče ostao je glavni lik i u romanu «Geto», no društvo mu obogaćuje paleta živopisnih i intrigantnih likova, svijet mu je u romanu mnogo dotjeraniji i definiraniji, a osim pukog preživljavanja u neprijateljski nastrojenom okružju, što je bio osnovni motiv u priči, on sada ima i životne ciljeve, ima misiju, ima sudbinu. Roman «Geto» mogli bismo svrstati u postapokaliptički podžanr znanstvene fantastike, no apokalipsa ovdje nije globalni atomski rat, udar meteora, ekološko samouništenje civilizacije ili neki sličan u svjetskoj književnosti često eksploatiran motiv. U «Getu» je apokalipsa ograničenih razmjera, i nije prouzročena činom nego propustom. Naime, uslijed nesposobnosti balkanskih naroda da se opamete, «dogovore» i žive u miru, svjetska je zajednica ovaj dio kopna (ima u tekstu aluzija da bi to mogao biti teritorij Bosne i Hercegovine, ali bi mogao biti i znatno širi od nje) ogradila visokim neprelazivim zidom, i ostavila neuračunljive narode unutra, nek' se međusobno istrijebe ako im je gušt. Međutim, tom Getu, tom prostoru ograđenom zidom, nije namijenjena samo uloga rezervata za primitivna ratoborna plemena. Geto je dobio i ulogu rezervata za sav ološ ovoga svijeta, ulogu najvećeg i jedinog svjetskog zatvora. U njega se može ući, iz njega se ne može izaći. Iz stranice u stranicu svijet stvoren samo za ovaj roman postaje zastrašujuće poznat, a odnosi u njemu nevjerojatno mogući i upozoravajući. Izvornim plemenima ili bandama koje u krvavoj borbi za opstanak dijele prostor Geta povijest je zaboravila stvarna imena, ali su ostali zapamćeni po svojim simbolima, i u vremenu u kojemu se događa radnja romana te se skupine nazivaju Kockasti, Mjesečasti i Orlasti. Naravno da zvuči poznato! Kriminalci koje međunarodna zajednica šalje u Geto na doživotni boravak, a ima ih u rasponu od latinskoameričkih narko-kartela do ruske mafije, pridružuju se nekoj od postojećih skupina, u njima mogu čak osvojiti i vodeće položaje, no skupna imena što nose tjeskobno breme prošlosti i dalje traju, i dalje se nastoje međusobno satrti. Uz ove tri glavne, postoje i još jeke inferiorne skupine, ali i nezavisni pojedinci. Vuk, glavni lik romana, jedan je od tih nezavisnjaka, a svakodnevni ritam njegova preživljavanja u atmosferi vrlo nalik onoj iz legendarnog Hermannovog stripa «Džeremaja», nenadano biva narušen susretom s uljezom iz vanjskog svijeta, Novinarom, koji je iskoristio tehnološku slabost u energetskim štitovima iznad Geta i upustio se u avanturu života, jureći za ekskluzivnom temom koju nikad prije nitko nije obradio i prikazao u medijima «normalnog» svijeta. Uz Vuka kao glavnog, i Novinara kao glavnog sporednog lika, Gatalo je izgradio i nekoliko vrlo upečatljivih epizodnih likova, među kojima se ističe franjevac-psihopat Dumo, a kao i u drugim Gatalovim prozama, i ovdje vrlo važnu ulogu ima pas kao čovjekov pouzdani partner, prijatelj, zaštitnik i suborac. S odmjerenim dozama apokaliptičnog futurizma i tehnologije budućnosti (uključujući i putovanje kroz vrijeme bez kojeg Vukova priča ne bi mogla biti ispričana), ovo je u osnovi akcijski roman na koncepcijskim zasadama westerna ili detektivskog krimića, u kojima apatični otpadnici uslijed urođenog osjećaja časti i čovječnosti postaju heroji, i svojom žrtvom zadužuju slučajne namjernike u svojim životima. (objavljeno u Glasu Istre, 2. prosinca 2006.) |
Kada Dylan pjeva samo za tebe
 Hrvoje Šalković: «Pravi se da ovo nisi vidio», roman, VBZ, Zagreb, 2006. Hrvoje Šalković ima sto tisuća razloga za zadovoljstvo uspjehom ovog svog romana. Toliko je, naime, kuna dobio pobijedivši na već tradicionalnom natječaju VBZ-a za neobjavljeni roman. Prvi kritičari koji su ga pročitali već su također tradicionalno graknuli da pobjednički roman i nije nešto, te da je konkurencija vjerojatno bila prilično jadna kada je takav tekst proglašen najboljim. Varaju se, roman je izvrstan, ako na vrijeme prevladamo svoju čitateljsku razmaženost i ako očekivanja uskladimo s okolnostima u kakvima se takva izdanja rađaju. Šalkovićev roman već su definirali kao «roman ceste» što je imalo neko značenje prije pedeset godina, no danas je percepcijsko značenje takvog pojma sasvim drukčije. U vrijeme svoga nastanka, takva je literatura bila odraz generacijskog bunta, nagle liberalizacije i hirovitog oslobađanja «izgubljenog» mladog čovjeka u postratnom ozračju kada su sve institucije države i društva same sebe kompromitirale i kada je nestajalo povjerenje u sposobnost tih institucija da zaštite život. Mladi su literarni junaci tada kretali na neka daleka besciljna putovanja, u škole života pod vedrim nebom, s prekomjernim dozama alkohola, opijata, seksa i rock'n'rolla kao obaveznim nastavnim kolegijima. Iako su nakon desetaka godina skoro svi tadašnji bitnici i hipici, oni koji su preživjeli, stekli diplome, navukli odijela i objesili kravate, roman ceste nije umro. Osamdesete su ga donijele i u prozu ovih naših krajeva, recimo kultnim romanom Milana Oklopdžića «Ca. Blues». U svakom nastupajućem naraštaju našlo se dovoljno poklonika glazbe i duha šezdesetih, pa je duh bitnika i hipika pretočen u suvremenu literaturu opstajao u vrsti književnosti koju bismo, ne budimo sitničavi, najljepše opisali kao utopijsku socijalnu bajku. To je dakle Šalkovićev roman koji je prije nekoliko tjedana nagrađen sa sto tisuća kuna: nostalgična bajka o polasku na putovanje s nekim maglovitim ciljem (piće s Bukowskim, koncert Boba Dylana) koji samo formalno treba opravdati razlog putovanja. Nema razloga, putuje se radi putovanja samog, putovanje je i traganje i samoizgrađivanje u isti mah, polazak na putovanje je bijeg od stvarnosti, usamljenosti, besperspektivnosti, iako ne nudi ni izlaz ni rješenje. Putovanjem se postaje čovjek, uvjerenje je sada ne više generacije nego generacijskih otpadnika, koje biva dobrodošlom moralnom zamjenom dogmi da se čovjekom postaje u vojsci ili u ratu. Šalkovićev junak Domagoj Krugman je odrasli sin hrvatskih iseljenika koji u Australiji živi učmalim životom taksista dok ga nenadana pojava putnika zvanog Charlie ne povede na urnebesno putovanje najprije preko cijelog australijskog kontinenta, pa preko jugozapadne Azije do Turske, odakle put vodi na Balkan, obuhvaćajući i Beograd i Zagreb, zatim dalje do Londona gdje nastupa predah od nekoliko mjeseci tijekom kojih je «prava ljubav» zamalo prekinula junakov put, i napokon do Amerike, gdje on ostvaruje svoj san i susreće se sa svojim idolom Bobom Dylanom, iako kasni na njegov koncert. S Bukowskim piće nije popio, jer je dotični već neko vrijeme mrtav. Ovaj vrlo dinamičan roman povest će nostalgičare «duha šezdesetih» na živopisno i egzotično putovanje oko Zemljine kugle, s kratkotrajnim navraćanjem i u ratnim traumama još bremenit junakov zavičaj. Domagoju Krugmanu i njegovom pratiocima (osim izvrsno ocrtanog lika Charliea tu je još nekoliko vrlo snažnih sporednih likova) u romanu sve dobro ide, na granicama neće imati problema s putovnicom i carinicima, uvijek će imati novaca, uvijek će naići na neki otvoreni dućan s pićem i automat s hranom koji radi. Od rizičnih situacija, među koje spada i spetljavanje s pogrešnim ženama, protagonist će se spašavati padanjem u nesvijest (često uz pomoć alkohola i opijata), ali iz oblaka će pregršt po pregršt hvatati dijelove svoga sna i njima puniti džepove, sve do smiraja uz svoga idola koji će pjevati samo za njega. Sve je to logično i očekivano, a pri čitanju i vrlo zabavno, jer ovaj je roman, upozorili smo, bajka, a ne nekakva frustrirajuća stvarnosna proza. (Objavljeno u Glasu Istre 16. prosinca 2006.) |
13.08.2007., ponedjeljak
Žestoko i tužno
  Vlado Bulić: «Putovanje u srce hrvatskog sna», roman; Vlado Bulić/Denis Lalić: «Pušiona», zbirka tekstova s bloga; AGM, Zagreb, 2006. Kad dovoljno ljudi pročita ove dvije njegove knjige, Vlado Bulić, jedan od prvih hrvatskih oknjiženih blogera, steći će zasluženi naslov jednog od najintrigantnijih mladih hrvatskih pisaca. Prva knjiga, «Pušiona», zbirka je tekstova koje je Bulić, pod pseudonimom Denis Lalić, objavljivao u formi bloga, mrežnog dnevnika, (možemo to zvati i kolumnom), na web-portalu index.hr. Ovako u knjizi, ti se zapisi doimaju i kao kratke priče, pisane uglavnom u prvom licu, dakle vezane likom pripovjedača, koji u većini zapisa na uobičajeni kolumnistički način komentira pojave u državi i društvu, ali se u nekim tekstovima i intimnije razotkriva, vraća u zavičaj i djetinjstvo, i izuzetno nadahnutim sličicama dočarava mentalitetne i kulturološke različitosti provincije i metropole te suprotstavljenosti između tradicije i suvremenosti. Roman «Putovanje u srce hrvatskog sna» je korak dalje u razvijanju scenarija tek ocrtanog «Pušionom». U «Putovanju» je autor «Pušione» Denis Lalić postao glavni lik, čije se odrastanje, sazrijevanje, adaptacija i asimilacija razvijaju u uzbudljivu, na trenutke i vrlo potresnu priču, duboku, slojevitu, uvjerljivu, a naposljetku, ovisno o čitateljskom gledištu, i tragičnu. Iako prethodno čitanje «Pušione» donekle pomaže za bolje razumijevanje romana, «Putovanje u srce hrvatskog sna» bi i bez tog svoga drugog knjižnog privjeska ispunilo svrhu. Ovaj roman, zapamtite ovo kad se za godinu dana bude prebrajala domaća prozna produkcija i dijelile godišnje nagrade, je jedan od najboljih, najžešćih, naiskrenijih, najtužnijih i najangažiranijih domaćih proznih uradaka u zadnjih nekoliko godina. Denis Lalić, kojeg smo u «Pušioni» upoznali kao duhovitog zajebanta, u «Putovanju u srce hrvatskog sna» poprima i neke nesimpatične osobine, stečene kroz gorka iskustva u praktičnoj školi života, u onoj sferi postojanja u kojoj treba povremeno nešto i jesti, imati neki krov nad glavom, i nešto s nekim dijeliti. Od dobroćudnog samotnjaka koji svoju slobodu brani malko preintenzivnim dozama lakših opijata, od provincijalca ponosnog na svoj zavičaj i porijeklo (scena kad je Lalić kao dječak pomagao djedu krčiti zemlju za vinograd jedna je od najsnažnijih u romanu), glavni se lik razvija u tipično društveno biće hrvatskog tranzicijskog društva. Da bi se uklopio, Lalić mora naučiti razne vještine s tamne strane, od medijske manipulacije (ipak je on novinar) pa sve do doslovnog gaženja ljudi. Droga više nije dovoljna za bijeg od stvarnosti, pa frustracije prerastaju u žeđ za nasiljem. U prvoj fazi Lalićeva uklapanja u sustav, dok je on još sitni kotačić, pa čak i žrtva uspješnijih od sebe, fizički povrijediti drugoga biva oduškom, ventilom za oslobađanje od stresa. Kasnije, nakon uspona na društvenoj ljestvici, ali i spoznavanja svih mračnih strana tog modernog društva, fizičko nasilje postaje nekom vrstom prava, potvrdom osjećaja moći, Lalić postaje nasilnik zato jer osjeća da to napokon može biti, a takav stav nekažnjeno kulminira u završnoj sceni romana, ostavljajući nas da pomalo preplašeni zamišljamo kakav dalji život može voditi tako čudovišno preobraženi lik. Lalićevim povremenim vraćanjem u zavičaj, radi odmora, ljetnih sezonskih poslova u turizmu, ili pak novinarskih tezgi, u prvih nekoliko poglavlja kontrapunktira se tjeskobnijoj metropolskoj atmosferi Zagreba, no malo-pomalo u rodnom se zavičaju otkrivaju skoro isti međuljudski odnosi koji i «gore» vladaju, samo se manifestiraju na ogoljeniji, tradicionalniji način. Krvno srodstvo pretvorit će neprijatelje iz djetinjstva u odane poslovne partnere nakon ponovnog susreta u odrasloj dobi. Ključna scena u paralelnoj zavičajnoj fabuli ovog romana događa se kroz susret glavnog lika sa simpatijom iz školskih dana. Iskra se budi na obje strane, Lalić se čak uvjerava da bi to mogla biti ona prava, a ni njoj ne bi bilo krivo, ali između dalmatinskog Romea i Julije ispriječio se neprobojni zid patrijarhalne tradicije; već i sam razgovor po život je rizičan za oboje, ako ih netko vidi, a vidio ih je. Potresna pomirljivost sa sudbinom te djevojke, koja je u djetinjstvu čak bila «jedna od tri reperice» u malom gradiću (a Lalić je bio jedan od dvojice pankera), trostruko podcrtava sve od čega je glavni junak pobjegao u veliki grad, ali pobjegao je samo od mjesta, ne od mentaliteta. Nakon čitanja ovog romana, vjerujte mi, vicevi o našim sunarodnjacima dinarskoga mentaliteta više vam neće biti smiješni. (objavljeno u Glasu Istre, 30. prosinca 2006.) |
Istarski vampir Jure Grando kupuje stan u Zagrebu
 Boris Perić: «Vampir», roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Intrigantni roman «Vampir» Borisa Perića, zagrebačkog pisca i prevoditelja s njemačkog, za Istru je višestruko zanimljiv, štoviše, slobodno bi se mogao uvrstiti i u korpus zavičajne književnosti. Roman transponira motive legende o Juri Grandu, istarskom vampiru iz 17. stoljeća, u suvremenost, i to na više načina. Radnja je smještena u današnjicu, u kojoj se osjećaju višestruki odjeci egzistencijalnih tjeskoba političkog, socijalnog, kulturološkog i moralnog predznaka, a k tome, iako izvire iz drevne legende, ovaj roman želi slijediti žanrovski razvoj literature jeze i groze koja i u svijetu i u ponekih naših autora biva sve učestalijom, a kod publike sve popularnijom. Vampiri u literaturi, pa i na filmu, već odavno više nisu jednoznačni i karakterno jednobojni krvopije, u njihovoj se modernijoj karakterizaciji prelamaju aktualne društvene negativnosti kojima su takvi likovi ili neposredni akteri, ili pak prezrivi promatrači koji će pogodnosti epohe umjeti okrenuti u svoju korist. Glavni lik romana ocrtan je kao tipični gubitnik. Neuspješni urednik u izdavačkoj kući pritisnut je «psihološkim vampirima» koji mu isisavaju životnu energiju sa svih strana: odozgo, u vidu nemilosrdnih mediokritetskih šefova, i odozdo, u obličju neuračunljivih umišljenih klijenata s kompleksima veće vrijednosti, ali i u «horizontali», u likovima rezigniranih kolega i kvaziprijatelja kojima su «bližnji» potrebni tek za samorealizaciju, za održavanje ega u stanju napuhanosti unatoč svim životnim promašajima. Ni u ljubavi glavni akter nije bolje sreće, iako s napredovanjem fabule taj osjećaj na razini njegovih vrijednosti raste, naravno, obrnuto proporcionalno s mogućnošću njegove realizacije. U tako zbrkani život još veću zbrku unose misteriozne pojave iz kojih se polako, s laganom gradacijom spoznajne jeze, razbistruje mogućnost da vampirizam ne pripada samo sferama mitologije ili medicine, već da je na djelu nešto mnogo strašnije, čega se s razlogom treba bojati i protiv čega nema poznatog ni oružja ni lijeka. Glavni lik je nehotice uvučen u plan svojih ambicioznih kvaziprijatelja o rasvjetljavanju u Zagrebu sve učestalijih slučajeva kliničkog vampirizma (medicinski objašnjivih i objašnjenih poriva za uživanje vlastite, životinjske ili tuđe ljudske krvi), dok se paralelno u hrvatskoj metropoli događa niz krvavih zločina. Praćenje tragova i indicija glavnog lika iz Zagreba dovodi u Pazin i Kringu, gdje suočavanje s legendom o vampiru Juri Grandu (koja se baš u to vrijeme počinje i «turistički eksploatirati») izaziva nekoliko za junaka vrlo jezovitih iskustava, ali ga dovodi i do otkrića da «netko» tko se predstavlja kao Jure Grando preko pokornih i tajnovitih posrednika kupuje stan u Zagrebu. Krije li se u drevnoj legendi neumrlo iskonsko zlo, koje povremeno nalazi prolaz u stvarni svijet koristeći slabosti društva u određenim povijesnim trenucima? Seli li se to zlo tamo gdje potencijala za njegovo postvarenje ima najviše? Dolazi li u Zagreb onaj pravi Jure Grando, a ne netko tko se slučajno tako zove? Odgovori na sve ove dvojbe u romanu dolaze kroz prilično krvavi rasplet, ali mnoga pitanja ostaju otvorena i nakon njega. Iskusan u literaturi groze i jeze (iza njega je odlična zbirka horor pripovijedaka «Groblje bezimenih»), autor Boris Perić u ovom romanu niz žanrovskih odrednica vrlo uspješno spaja sa suvremenim književnim temama. K tome, uslijed potrebe da čitatelj ne ostane neuk u percipiranju osnovnih postavki zapleta, kroz roman se prepliće i povijesni pregled kako medicinskog fenomena vampirizma, tako i povijesti pučkih praznovjerica, predaja i legendi, te razvitka osobnosti vampira kao književnog i filmskog lika od viktorijanskog doba do današnjice. Sasvim odgovarajući književnim zahtjevima publike hrvatske današnjice, sadržavajući u odmjerenim dozama elemente akcije, politike, povijesti, znanosti, etnografije, erotike, nasilja, krvi, trilerske napetosti, humora, parodije i izrugivanja umjetnim ili malograđanskim društvenim vrijednostima, dovoljno blizu žanra ali i dovoljno daleko od njega, roman «Vampir» potencijalni je bestseler, a činjenica da se u njemu književno afirmira motiv što izvire iz istarskog nasljeđa u ovom mu slučaju daje i nesvakidašnji prestiž. (objavljeno u Glasu Istre, 2. lipnja 2006.) |
Intro: novi život "Knjige za plažu"
|
Ideja "Knjige za plažu" začeta je 2003. godine kada je, u lipnju, pod tim nadnaslovom u mojim matičnim novinama, Glasu Istre, počela izlaziti tjedna književna rubrika s prikazima novih naslova domaće proze. Tjedni ritam pisanja zahtijevao je i jako pojačani ritam čitanja, ali nije mi krivo: zaronivši u duboko more novije domaće proze, otkrivao sam biserje koje je, to mi je kasnije ponekad bilo i razoračanje, godinama ostajalo privilegija koju su samo rijetki dijelili među sobom. I dandanas imam dojam da neke od tih knjiga nije pročitao nitko osim mene, ali nasuprot tome, bilo je slučaja kada je baš iz moje rubrike knjiga lansirana među malobrojne, ali zato strastvene čitatelje naklonjene domaćoj prozi, pa su i kolege koji se smatraju književnim kritičarima iskricom odaslanom "Knjigom za plažu" potpalili svoj kritičarski plamen i pripomogli da se knjiga zamijeti i drugdje. Tu moram naglasiti; ja se ne smatram književnim kritičarem, i "Knjigu za plažu" ne smatram književnom kritikom, ovu vrstu tekstova primjerenije je nazvati književnim prikazima, kojima je osnovna svrha popularizacija čitanja, i to posebno domaće proze, koja je često nezasluženo zapostavljena. Dakle, prva "Knjiga za plažu" bila je roman Dejana Šoraka "Ja i Kalisto", a objavljena je u subotnjem prilogu "ZOOM" Glasa Istre 14. lipnja 2003. godine. Rubrika je u novinama, u nepomućenom dnevnom ritmu, trajala sve do rujna 2005. godine, kada ju je tadašnje uredništvo Glasa Istre, iz meni sasvim neshvatljivih razloga ukinulo, ponudivši apsurdno objašnjenje da "Glas Istre previše piše o knjigama". Kako ukidanje rubrike u novinama meni nije bilo razlog da prestanem čitati domaću prozu i o njoj pisati, prikaze knjiga nastavio sam objavljivati u Vijencu, no bilo ih je svega nekoliko, četiri-pet. Ondašnje uredništvo Glasa Istre je (iz sasvim drugih razloga, naravno), odfrknulo, a novi su mi urednici vratili "Knjigu za plažu", međutim u dvotjednom ritmu, sve do prije mjesec dana kada je opet uhvaćen tjedni ritam. Dakle, "Knjiga za plažu" je ponovno redovita tjedna književna rubrika u Glasu Istre, na zadovoljstvo moje, a nadam se i vaše. E sad, kako je Glas Istre ipak provincijska novina, mnogi koje je zanimalo što ja mislim o nekim knjigama, uključujući i autore, urednike i nakladnike tih izdanja, nisu mogli do mojih tekstova, pa sam, kad se objavljenih prikaza već nakupio neki malo veći broj, otvorio web stranicu Knjiga za plažu, i na nju počeo prenositi tekstove objavljivane u novinama. Tada još nisu postojali blogovi. U početku sam stranicu punio redovito, kasnije sam sve rjeđe ubacivao veće pakete novih tekstova, da bih stao na prikazu hrvatske SF antologije Ad Astra, koji je lani bio objavljen u Vijencu. Ukupno je na tu web stranicu prenijeto 85 mojih prikaza novije domaće proze, no u međuvremenu sam ih u novinama objavio još barem tridesetak. Kako mi je postalo prekomplicirano u web-editoru slagati svaki put novu kompletnu web-stranicu za svaki novi prikaz, pa bi kasnije to onda bilo različito vidljivo u različitim browserima, poremetili bi se fontovi u gornjem i donjem dijelu stranice, odlučio sam se web-izdanje Knjige za plažu preseliti na blog. Bit će u svakom slučaju brže, efikasnije i tehnički jednostavnije raditi tako nego onako, a za razliku od obične web-stranice, ovdje ću, nadam se, moći dobivati i neki feed back od drugih ljudi koji su čitali iste knjige. Na staroj web-stranici eventualno ću ažurirati samo naslovnicu s popisom svih objavljenih prikaza, no linkovi će voditi na tekstove koji će se objavljivati ovdje. Svakako ću ovdje najprije prenijeti prikaze koji su već objavljeni u novinama, ali nisu još bili prenijeti na web, a zatim će u, nadam se, redovitijem ritmu ovdje biti prenošeni tekstovi odmah nakon što se pojave u novinama. No, u blog-izdanju Knjige za plažu bit će i tekstova koji se nikad neće naći u novinama, i to o dvije vrste knjiga. Prvo, moji novinski urednici žele prikaze samo vrlo svježe objavljenih knjiga, ne starijih od godine dana, a kako ja mislim da se knjigu ne smije zaboraviti ukoliko se godinu dana o njoj nije stiglo nešto napisati, ovdje će biti i prikaza starijih knjiga. Drugo, kako sam u posljednjih nekoliko godina i sam počeo uređivati knjige domaće proze, pogotovo znanstvenofantastične, a njih vam također želim preporučivati, ovdje ću prenositi moje predgovore ili pogovore iz tih knjiga, nadajući se da će se prikazima i kritikama pozabaviti netko kompetentan. I još jedan "info": moj matični blog je Bookaleta, ali kako taj blog služi u neke druge svrhe, odlučio sam prikaze knjiga ipak staviti posebno. Eto, nadam se da ćemo se čitati, i da će "Knjiga za plažu", kome promakne Glas Istre, i u ovoj formi poslužiti za informaciju, pouku i zabavu. |
