Knjiga za plažu
13.08.2007., ponedjeljak
Žestoko i tužno
  Vlado Bulić: «Putovanje u srce hrvatskog sna», roman; Vlado Bulić/Denis Lalić: «Pušiona», zbirka tekstova s bloga; AGM, Zagreb, 2006. Kad dovoljno ljudi pročita ove dvije njegove knjige, Vlado Bulić, jedan od prvih hrvatskih oknjiženih blogera, steći će zasluženi naslov jednog od najintrigantnijih mladih hrvatskih pisaca. Prva knjiga, «Pušiona», zbirka je tekstova koje je Bulić, pod pseudonimom Denis Lalić, objavljivao u formi bloga, mrežnog dnevnika, (možemo to zvati i kolumnom), na web-portalu index.hr. Ovako u knjizi, ti se zapisi doimaju i kao kratke priče, pisane uglavnom u prvom licu, dakle vezane likom pripovjedača, koji u većini zapisa na uobičajeni kolumnistički način komentira pojave u državi i društvu, ali se u nekim tekstovima i intimnije razotkriva, vraća u zavičaj i djetinjstvo, i izuzetno nadahnutim sličicama dočarava mentalitetne i kulturološke različitosti provincije i metropole te suprotstavljenosti između tradicije i suvremenosti. Roman «Putovanje u srce hrvatskog sna» je korak dalje u razvijanju scenarija tek ocrtanog «Pušionom». U «Putovanju» je autor «Pušione» Denis Lalić postao glavni lik, čije se odrastanje, sazrijevanje, adaptacija i asimilacija razvijaju u uzbudljivu, na trenutke i vrlo potresnu priču, duboku, slojevitu, uvjerljivu, a naposljetku, ovisno o čitateljskom gledištu, i tragičnu. Iako prethodno čitanje «Pušione» donekle pomaže za bolje razumijevanje romana, «Putovanje u srce hrvatskog sna» bi i bez tog svoga drugog knjižnog privjeska ispunilo svrhu. Ovaj roman, zapamtite ovo kad se za godinu dana bude prebrajala domaća prozna produkcija i dijelile godišnje nagrade, je jedan od najboljih, najžešćih, naiskrenijih, najtužnijih i najangažiranijih domaćih proznih uradaka u zadnjih nekoliko godina. Denis Lalić, kojeg smo u «Pušioni» upoznali kao duhovitog zajebanta, u «Putovanju u srce hrvatskog sna» poprima i neke nesimpatične osobine, stečene kroz gorka iskustva u praktičnoj školi života, u onoj sferi postojanja u kojoj treba povremeno nešto i jesti, imati neki krov nad glavom, i nešto s nekim dijeliti. Od dobroćudnog samotnjaka koji svoju slobodu brani malko preintenzivnim dozama lakših opijata, od provincijalca ponosnog na svoj zavičaj i porijeklo (scena kad je Lalić kao dječak pomagao djedu krčiti zemlju za vinograd jedna je od najsnažnijih u romanu), glavni se lik razvija u tipično društveno biće hrvatskog tranzicijskog društva. Da bi se uklopio, Lalić mora naučiti razne vještine s tamne strane, od medijske manipulacije (ipak je on novinar) pa sve do doslovnog gaženja ljudi. Droga više nije dovoljna za bijeg od stvarnosti, pa frustracije prerastaju u žeđ za nasiljem. U prvoj fazi Lalićeva uklapanja u sustav, dok je on još sitni kotačić, pa čak i žrtva uspješnijih od sebe, fizički povrijediti drugoga biva oduškom, ventilom za oslobađanje od stresa. Kasnije, nakon uspona na društvenoj ljestvici, ali i spoznavanja svih mračnih strana tog modernog društva, fizičko nasilje postaje nekom vrstom prava, potvrdom osjećaja moći, Lalić postaje nasilnik zato jer osjeća da to napokon može biti, a takav stav nekažnjeno kulminira u završnoj sceni romana, ostavljajući nas da pomalo preplašeni zamišljamo kakav dalji život može voditi tako čudovišno preobraženi lik. Lalićevim povremenim vraćanjem u zavičaj, radi odmora, ljetnih sezonskih poslova u turizmu, ili pak novinarskih tezgi, u prvih nekoliko poglavlja kontrapunktira se tjeskobnijoj metropolskoj atmosferi Zagreba, no malo-pomalo u rodnom se zavičaju otkrivaju skoro isti međuljudski odnosi koji i «gore» vladaju, samo se manifestiraju na ogoljeniji, tradicionalniji način. Krvno srodstvo pretvorit će neprijatelje iz djetinjstva u odane poslovne partnere nakon ponovnog susreta u odrasloj dobi. Ključna scena u paralelnoj zavičajnoj fabuli ovog romana događa se kroz susret glavnog lika sa simpatijom iz školskih dana. Iskra se budi na obje strane, Lalić se čak uvjerava da bi to mogla biti ona prava, a ni njoj ne bi bilo krivo, ali između dalmatinskog Romea i Julije ispriječio se neprobojni zid patrijarhalne tradicije; već i sam razgovor po život je rizičan za oboje, ako ih netko vidi, a vidio ih je. Potresna pomirljivost sa sudbinom te djevojke, koja je u djetinjstvu čak bila «jedna od tri reperice» u malom gradiću (a Lalić je bio jedan od dvojice pankera), trostruko podcrtava sve od čega je glavni junak pobjegao u veliki grad, ali pobjegao je samo od mjesta, ne od mentaliteta. Nakon čitanja ovog romana, vjerujte mi, vicevi o našim sunarodnjacima dinarskoga mentaliteta više vam neće biti smiješni. (objavljeno u Glasu Istre, 30. prosinca 2006.) |
