Knjiga za plažu
27.05.2014., utorak
Mračno susjedstvo
 Iva Uščumlić Gretić: "Duhovi", roman, EKOmobilis, Strmec Samoborski, 2013. U jednom zagrebačkom susjedstvu, sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, snošljivošću ni većom ni manjom od nužne, potrebne ili uobičajene, živi, komunicira, ili se jedva primjećuje, nekoliko obitelji. Niz je to umnoženih i ukrštenih sudbina: netko nekom dolazi na kavu, nečija se djeca igraju zajedno, netko nečiju djecu čuva, netko nekome pomaže oko auta, a netko je bogami nekome i ljubavnik ili ljubavnica. Neposredno susjedstvo mala je sredina, rekli bismo da svi o svima sve znaju jer su ionako svi svima neprestano pred očima, zna se tko što kupuje i kuha, zna se tko kome dolazi i zašto, vijesti se prenose od uha do uha, a ipak, ipak i u tako maloj zajednici dobro su skrivene neke mračne tajne. Ponekad nisu čak ni skrivene, ali se odbija priznati njihovo postojanje, susjed susjedu uvijek zna što mu može nabiti na nos, a o čemu je bolje da šuti, jer to je njegova ili njihova stvar, interna, koja treba ostati između četiri zida. Sretno društvo Takav suživot s mračnim tajnama dovest će do jedne tragedije u drugom dijelu romana, ali i do niza malih tragedija u prvom dijelu. Tu ćemo se kao čitatelji suočiti s neobičnim logičkim izazovom, s potrebom da se moralno opredijelimo prema uzrocima, počiniteljima i posljedicama, a možda i prema čitavom jednom vremenu, prema njegovom naraštaju, i prema njegovim simbolima. Jer, naime, ovaj roman govori o tome kako se stvarno živjelo u društvu i vremenu koje se smatralo i proglašavalo sretnim, i koje se danas često, kad se s uzdahom zagleda u bližu prošlost, cijeni sretnijim i prosperitetnijim nego ovo društvo i vrijeme današnje. Ovaj roman govori, na neki način, o cijeni koja je plaćena za izgradnju tog naoko sretnog društva, društva koje je bilo sastavljeno (a nema nikakvog dokaza da je danas bitno drugačije) od niza nesretnih pojedinaca. Sjećate li se rečenice iz "Ane Karenjine", o tome da sve sretne obitelji nalikuju jedna na drugu, ali je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način? Čini mi se da je u ovom kvartu, u ovom susjedstvu, upravo kroz zagledavanje među zidove domova obitelji koje su svaka na svoj način nesretne, proniknuto ono stvarno stanje društva koje je tih godina bilo u usponu, koje je isticalo parole o izgradnji "socijalizma s ljudskim likom", radilo prekovremeno u tvornicama i bolnicama, kupovalo na kredit stanove i automobile, priuštilo si bolje školovanje i poneko obiteljsko ljetovanje, ali je s nevjerojatnom upornošću zadržavalo svoju iskonsku primitivnu prirodu. Prirodno nenormalno Ovo je naime i roman o obiteljskom nasilju, o vremenu kad se valjda prirodnim smatralo ono što bi u svakoj epohi prirodno trebalo biti poimano nenormalnim: da muževi tuku žene, da roditelji tuku djecu, da prevareni muževi tuku ljubavnike svojih žena, da se djeca tuku preslikavajući na odnose među sobom ono što vide u svijetu odraslih. Niz ovakvih epizoda čini svakodnevicu tog mirnog zagrebačkog susjedstva, gdje u skoro svakome domu ispod privida teškog ali skladnog života kipti poneko životno nezadovoljstvo i sila koja ga nasiljem obuzdava. To je taj niz malih tragedija, i u takvoj jednoj sredini začinje se uzrok i povod one jedne velike, koja će uslijediti kasnije, tek nakon mnogo godina. Na takvo ozračje, koje kroz niz stranica zapravo kod čitatelja izaziva sve više pitanja, jer nismo sigurni hoće li prilike u tom i takvom susjedstvu eskalirati ili će, posredstvom neke više sile, doći do smirivanja, zbližavanja i postajanja ljudi boljim, kao u američkim božićnim filmovima, dakle na takvu pomalo mučnu svakodnevicu koju gotovo svi likovi (a ima ih dosta) proživljavaju s ponekom većom ili manjom frustracijom, izvrsno se nadovezuje černobilska katastrofa. Baš u to opisano doba, grunulo je tamo negdje u dalekoj Ukrajini, radijske i televizijske vijesti o radioaktivnom oblaku naglo su potakle bližnje na uzajamnu brigu, ali i na propitivanja gdje je i kada u njima nešto puknulo pa stvari nisu krenule kako se u početku željelo, nadalo i očekivalo. Ovo je i roman atmosfere, proza koja obiluje zorno dočaranim i emocijama nabijenim prizorima. Razmjena misli, riječi i osjećaja podvučena je, pojačana, pronicanjem u strukturu materijalnog svijeta, kućanskih predmeta, zidova, drveća, odjeće, vjetra; priča leluja od oslonca do oslonca između materijalnog i nematerijalnog, između misli, riječi i čina, između nade i straha, darujući nas majstorstvom pripovijedanja i oslikavajući nam ne samo gdje se i što nešto zbiva iz pripovijedane fabule, nego i kako se zbiva, što likovi pri tom osjećaju, kako im je, i zašto im je baš tako. Jako je dojmljiv ovaj roman, i zaslužuje svaku preporuku. (Objavljeno u Glasu Istre, 1. rujna 2013.) |
Kandidati za ubojstvo
 Mirjana Đurđević: "Leš u fundusu", roman, Laguna, Beograd, 2012. Recimo da u našim krajevima, u regionalnim književnostima, zbog sulude stvarnosti kakva nas prati već desetljećima teško da može postojati ozbiljna i kanonski "propisna" žanrovska književnost. Ali zato, uvjerio sam se to kroz desetke naslova, u našim krajevima nastaju remek-djela koja su, ako im uopće treba definirati književni rod, parodije žanrovske književnosti. Jednom takvom naslovu upravo sam zaklopio zadnju koricu, nakon dvjestopedesetak stranica izuzetnog uživanja, smijuljenja, cerekanja, iznenađivanja obratima i pokušajima detekcije što će sada biti. "Leš u fundusu" je parodični krimić iskusne i nagrađivane spisateljice Mirjane Đurđević, autorice čija se svaka sljedeća knjiga čita pod povećalom i sumnjom hoće li opravdati povjerenje stečeno prethodnim naslovima. O, hoće, itekako! Uspješno skinut "sleng" Ali najprije želim istaknuti nešto u vezi gradivnog tkiva ovog romana, jezika. Kod krimića smo nekako navikli da pripovjedački jezik i jezik likova budu formirani na dva oprečna načina: ili kao kićeni, pompozni i visokoparni govor gospodskih salona, ili kao egzistencijalističkim tonovima obojeni cinični minimalistički govor crnovalnih antijunaka. E, pripovjedački stil i govor likova u ovom romanu, u ovom krimiću, nisu ni jedno ni drugo! Vrlo uspješno autorica je i u pripovijedanju i u dijalozima ovdje "skinula" sleng, i to više njih, kroz govore svakodnevice, ulice, ili pojedinih društvenih ili socijalnih skupina, povrh toga na mnogim mjestima umećući i vlastite jezične domišljatosti, pa dakle ističem: jezik i stil su elementi koji ovome romanu podižu draž, čitljivost i simpatičnost za bar nekoliko razina. Glavna junakinja je bivša policijska inspektorica, a sada vlasnica privatne detektivske agencije, koja dobiva "ponudu koju ne može odbiti", svojevrsni tajni tjelohraniteljski angažman, zapravo, ona mora tek "paziti da se nešto ne dogodi", a usput se nađe i u savjetničkoj ulozi pri pripremi kazališne adaptacije djela svjetski poznatog pisca krimića. Tajni svijet kazališta Detektivka tako ulazi u tajni svijet malog beogradskog kazališta, a osobine tog svijeta, poglavito one tehničke, kao i mnoge likove koji ga "nastanjuju" (laik sigurno ne bi mogao iz rukava nabrojati sva zanimanja i poslove, a kamoli prostorije i opremu, potrebne da bi jedno kazalište moglo funkcionirati) postupno otkrivamo i mi kao čitatelji. Mnoštvo likova - odreda izvrsno izdiferenciranih, lako se među njima snalaziti, osim kad su sličnosti među nekima prenaglašene zbog potrebe zapleta - u tom kazališnom svijetu ima svoje vlastite, privatne živote i sudbine, potrebe i tajne, koji se misteriozno isprepliću s njihovim ulogama i poslovima oko predstave koja se kroz tri četvrtine romana priprema. Paralelno se otvaraju i mnoge mogućnosti zapleta, dok pratimo roman naprosto nam se nameću i nadmeću kandidati za žrtve ubojstva, odnosno za leš iz naslova, kojeg, očekujemo, mora biti, jer inače zašto takav naslov? I naravno da ćemo uvijek biti u zabludi, jer tek što nam se sumnje oko nekog lika ili motiva zgusnu, pojave se nove, jer ipak je to tranzicijski Beograd, i ipak su u priču upleteni i vlast, i politika, i mafija, i policija, i ulica, i javnost - pogotovo ona žuta. Svjetovi glumački, svjetovi politike, mafije i vlasti, svjetovi ruralni i urbani, svjetovi ulice - oni noćni i oni dnevni, oni beskućnika i oni vrlo dobrostojeće gospode, svjetovi tinejdžerski i oni sredovječnih osamljenih žena, svi se oni isprepliću u uzbudljivom i napetom tekstu koji se čita u jednom dahu, s pauzama samo za smijanje, ili barem uz usputno smijuljenje. Ovo je nedvojbeno roman kakav bi Agatha Christie napisala pod pseudonimom, iz čistog zadovoljstva, za gušt sebi i svojim najdražim čitateljima. (Objavljeno u Glasu Istre, 25. kolovoza 2013.) |
Knjiga za plažu/kauč postala Prozor u prozu
|
Krajem lipnja 2013. godine promjenom uređivačke koncepcije Glasa Istre ukinut je tjedni subotnji prilog ZOOM u kojem je redovito izlazila i Knjiga za plažu (ljeti) odnosno Knjiga za kauč (zimi). Malko je potrajalo dok se za rubriku književnih prikaza u Glasu Istre nije našlo novo mjesto i nova forma, no to je riješeno potkraj kolovoza iste godine, kada je rubrika, s novim imenom Prozor u prozu, smještena u nedjeljni broj Glasa Istre. Posljednja Knjiga za plažu bila je dakle Crno na crno Zorana Janjanina (29. lipnja 2013.), a prvi Prozor u prozu bio je prikaz romana Mirjane Đurđević Leš u fundusu (25. kolovoza 2013.). Nova rubrika je malo drukčije uređivana i plasirana: Prozor u prozu obično zauzima gornju polovicu novinske stranice, tekst je dimenzioniran na 70 redaka i opremljen je međunaslovima a slika naslovnice je veća, dok je ranije Knjiga za plažu bila plasirana u stupcu, bez međunaslova, s 55-60 redaka teksta i malom slikom naslovnice. Ovom blogu sam ipak ostavio njegovo staro ime, Knjiga za plažu. |
Nevjerojatni realizam
 Zoran Janjanin: "Crno na crno", zbirka priča, Sandorf, Zagreb, 2012. Nakon dvije provokativne te socijalno i politički vrlo angažirane knjige, romana Hazmat i zbirke priča Zašto očajavati, mladi karlovački autor Zoran Janjanin svojom novom knjigom, zbirkom priča Crno na crno, nastavlja kreativnim vriskom upozoravati na institucionalne i bazne nepravde, nezakonitosti, nehumanosti i drugovrsne zlouporabe još uvijek mlade hrvatske države i društva. No, u ovoj knjizi zamijetit ćemo i jednu razliku, jedan odmak od dosadašnje Janjaninove kritičke metode: ova je zbirka heterogena, i u njoj se izvodi kreativni looping od alegorijske fantastike do realizma. Taj realizam, otjelotvoren u posljednjih nekoliko priča u zbirci, razložno smještenih baš na sam kraj knjige, koje mahom govore o vremenu rata u Hrvatskoj, nije naravno samo "realizam", a ne spada ni u desetljećima već poznate kategorije "magičnog realizma" ili čak "apsurdnog realizma". Bez nakane da stvaram novu književnoteorijsku kategoriju, nazvao bih taj pripovjedački stil "nevjerojatni realizam", jer je njegova glavna odlika nevjerica (kako likova, tako i čitatelja) da se takvo što moglo događati, usprkos konstruiranoj ili hinjenoj dokumentarnosti, i po tome se, recimo, Janjanin duhom i atmosferom zadnjih nekoliko priča u ovoj zbirci približava načinu na koji piše, recimo, Damir Karakaš. No, početak zbirke je nešto drugo. Početak čitanja ove knjige osladit će nam literarni bombon, groteskna distopijska priča Nije nego, koja se može čitati i kao upozoravajući SF, ali i kao alegorija na u biti ne jako drugačiju stvarnost odnosno današnjicu. Otvaranje zbirke fantastičnom pričom efektno je poslužilo Janjaninu za otvaranje jednog od lajtmotiva kojima odiše cijela knjiga: problema vrijednosti ljudskog života kao temeljnog etičkog problema svakog aktualnog društva ili režima u njegovom aktualnom vremenu. Iz tog odnosa, iz stava prema vrijednosti ljudskog života, proizlazi cjelokupni društveni ustroj, koji u velikom broju svojih nijansi, ako je ta vrijednost imalo i u bilo kom aspektu podcijenjena, ne izdržava ispit povijesti. Naspram 99 posto mogućnosti i varijacija u kojima će vrijednost bilo kojeg ljudskog života doći u pitanje, stoji tek jedan posto pozitivne ocjene, ili u apsolutnim vrijednostima: jedna jedina pozitivna mogućnost, a ta je, nedvojbeno, sadržana u konceptu još nigdje postojećeg društva u kojem svaki, baš svaki život predstavlja vrijednost i nitko, od pojedinca do države ili sustava koji na manje represivan način okuplja i organizira pojedince, nema pravo, ni etičko ali ni zakonsko, sustavno, nečiji život oduzeti ili proglasiti manje vrijednim. Zato je neke od priča koje slijede u ovoj zbirci ponekad i mučno čitati, ali je zato i vrlo poučno upoznati se možda ne s određenim i konkretnim događajima, ali svakako s načinima razmišljanja koji su dovodili do masovnih krvavih zapleta na ovim prostorima u bližoj povijesti, posebno u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. I treba reći, za razliku od prethodnih knjiga u kojoj su na meti najčešće bili moćnici, vođe, političari i ljudi drugih zanimanja i položaja koji su predstavljali vlast, i to takvu vlast koja je aktivno odlučivala o oduzimanju života pripadnika vlastitih nacija, u ovoj se knjizi najčešće problematizira um običnog, malog čovjeka, njegova podatnost za manipulaciju, njegovo pretvaranje u oružje za ubijanje u ime nečeg "većeg", što su u njegovom umu također oblikovali neki "veći" od njega. Neće mnogima biti ugodno nakon čitanja ove knjige, neki će se zateći i posramljeni, ali treba tako, jer dokle god postoji slijepa vjera da je omalovažavanje ičijeg života čin pravednosti, postoji i razlog za ovakvu literaturu. (Objavljeno u Glasu Istre, 29. lipnja 2013.) |
