Knjiga za plažu
27.05.2014., utorak
Kandidati za ubojstvo
 Mirjana Đurđević: "Leš u fundusu", roman, Laguna, Beograd, 2012. Recimo da u našim krajevima, u regionalnim književnostima, zbog sulude stvarnosti kakva nas prati već desetljećima teško da može postojati ozbiljna i kanonski "propisna" žanrovska književnost. Ali zato, uvjerio sam se to kroz desetke naslova, u našim krajevima nastaju remek-djela koja su, ako im uopće treba definirati književni rod, parodije žanrovske književnosti. Jednom takvom naslovu upravo sam zaklopio zadnju koricu, nakon dvjestopedesetak stranica izuzetnog uživanja, smijuljenja, cerekanja, iznenađivanja obratima i pokušajima detekcije što će sada biti. "Leš u fundusu" je parodični krimić iskusne i nagrađivane spisateljice Mirjane Đurđević, autorice čija se svaka sljedeća knjiga čita pod povećalom i sumnjom hoće li opravdati povjerenje stečeno prethodnim naslovima. O, hoće, itekako! Uspješno skinut "sleng" Ali najprije želim istaknuti nešto u vezi gradivnog tkiva ovog romana, jezika. Kod krimića smo nekako navikli da pripovjedački jezik i jezik likova budu formirani na dva oprečna načina: ili kao kićeni, pompozni i visokoparni govor gospodskih salona, ili kao egzistencijalističkim tonovima obojeni cinični minimalistički govor crnovalnih antijunaka. E, pripovjedački stil i govor likova u ovom romanu, u ovom krimiću, nisu ni jedno ni drugo! Vrlo uspješno autorica je i u pripovijedanju i u dijalozima ovdje "skinula" sleng, i to više njih, kroz govore svakodnevice, ulice, ili pojedinih društvenih ili socijalnih skupina, povrh toga na mnogim mjestima umećući i vlastite jezične domišljatosti, pa dakle ističem: jezik i stil su elementi koji ovome romanu podižu draž, čitljivost i simpatičnost za bar nekoliko razina. Glavna junakinja je bivša policijska inspektorica, a sada vlasnica privatne detektivske agencije, koja dobiva "ponudu koju ne može odbiti", svojevrsni tajni tjelohraniteljski angažman, zapravo, ona mora tek "paziti da se nešto ne dogodi", a usput se nađe i u savjetničkoj ulozi pri pripremi kazališne adaptacije djela svjetski poznatog pisca krimića. Tajni svijet kazališta Detektivka tako ulazi u tajni svijet malog beogradskog kazališta, a osobine tog svijeta, poglavito one tehničke, kao i mnoge likove koji ga "nastanjuju" (laik sigurno ne bi mogao iz rukava nabrojati sva zanimanja i poslove, a kamoli prostorije i opremu, potrebne da bi jedno kazalište moglo funkcionirati) postupno otkrivamo i mi kao čitatelji. Mnoštvo likova - odreda izvrsno izdiferenciranih, lako se među njima snalaziti, osim kad su sličnosti među nekima prenaglašene zbog potrebe zapleta - u tom kazališnom svijetu ima svoje vlastite, privatne živote i sudbine, potrebe i tajne, koji se misteriozno isprepliću s njihovim ulogama i poslovima oko predstave koja se kroz tri četvrtine romana priprema. Paralelno se otvaraju i mnoge mogućnosti zapleta, dok pratimo roman naprosto nam se nameću i nadmeću kandidati za žrtve ubojstva, odnosno za leš iz naslova, kojeg, očekujemo, mora biti, jer inače zašto takav naslov? I naravno da ćemo uvijek biti u zabludi, jer tek što nam se sumnje oko nekog lika ili motiva zgusnu, pojave se nove, jer ipak je to tranzicijski Beograd, i ipak su u priču upleteni i vlast, i politika, i mafija, i policija, i ulica, i javnost - pogotovo ona žuta. Svjetovi glumački, svjetovi politike, mafije i vlasti, svjetovi ruralni i urbani, svjetovi ulice - oni noćni i oni dnevni, oni beskućnika i oni vrlo dobrostojeće gospode, svjetovi tinejdžerski i oni sredovječnih osamljenih žena, svi se oni isprepliću u uzbudljivom i napetom tekstu koji se čita u jednom dahu, s pauzama samo za smijanje, ili barem uz usputno smijuljenje. Ovo je nedvojbeno roman kakav bi Agatha Christie napisala pod pseudonimom, iz čistog zadovoljstva, za gušt sebi i svojim najdražim čitateljima. (Objavljeno u Glasu Istre, 25. kolovoza 2013.) |
