Knjiga za plažu
25.10.2007., četvrtak
Svetac na Golom otoku
 Ludwig Bauer: »Zapisi i vremena Nikice Slavića«, roman, Fraktura, Zagreb, 2007. Sam je autor, ugledni hrvatski pisac Ludwig Bauer, svoj novi roman Zapisi i vremena Nikice Slavića podnaslovio hagiografija, dakle životopis sveca. Nikica Slavić, glavni lik romana, nije svetac. Štoviše, Nikica Slavić nije niti vjernik. On je komunist. Onaj predratni. Ne po partijskom članstvu ili stažu, nego po uvjerenju. Nije pokretao revolucije, ali ga je revolucija, poput mnoge druge svoje djece, pojela, ispljunuvši ga na Goli otok. Ipak je poživio dovoljno dugo da promatra raspad pretposljednje i nastanak posljednje države, i da ga na sebi svojstven način, pišući, komentira. Do kraja života Nikica Slavić nije se preobratio, nije prihvatio vjeru. Zašto ga se onda smatra svecem, zašto mu se piše svetopis? Od djetinjstva glavni junak ovoga romana živi život bez ijedne moralne mrlje. Iako je sin jednog od najbogatijih trgovaca u Kninu i široj okolici, Slavić razvija osobni osjećaj za pravdu i pravednost, socijalna osjetljivost razlikuje ga, a kroz dalji život i udaljava od društvenog sloja kojemu pripada njegova obitelj. U karakterizaciji mladog Slavića autor u nekoliko navrata izvrsno ilustrira stanje svijesti svoga junaka izazivajući u njemu napadaje fizičkog gađenja, doslovce povraćanja i proljeva, pri suočavanju s manifestacijama socijalne nepravde, a ključna takva epizoda je smrt prosjaka kojeg su bogatuni za jedne pijanke namamili darovima sa svoje trpeze, samo ako prije pojede muholovku. Kritičko mišljenje Slavića ne vodi u revolucionarni zanos, nego u akcije prosvjećivanja. Kao kulturni i skautski aktivist, u prijeratnom »građanskom« Kninu organizira predavanja i debate, migoljeći državnim cenzorima, namjerno suprotstavljajući desničare i ljevičare. Pritom u svakoj prilici pomaže ljudima, siromašnima i neukima, a izbijanjem rata, logično, postaje partizan, iako vlastitim izborom ne nosi oružje. Prijeratne i ratne zasluge donose mu, poslije rata, državnu službu, ali skanjuje se privilegija na koje samo elita ima pravo. Odbijanje privilegija sumnjivo je, a budući da je Slavić bio prijeratni komunist koji nije ušao u Partiju ni poslije rata, budući da je bio partizan od prvog dana, a nikad nije podnio zahtjev za Spomenicu - režim koji ne trpi drugačije i »ispravnije« od sebe smješta mu lažnu optužbu i šalje ga na Goli otok. Robijanje na Golom katarzični je, najopsežniji i najvažniji dio romana, prava mala enciklopedija pakosti i gadosti koje čovjek može prirediti drugom čovjeku, ali Slavića, iako neizrecivo fizički pati i stradava, ne uspijevaju preobratiti na »pravi put Partije«. On odolijeva, i preživljava. Štoviše, daleko nadživljuje mnoge svoje mučitelje, ostajući dosljedan načelima čovječnosti i poštenja. Dovoljno za svetost? Još ne. Nikica Slavić je portretiran kao intelektualac, spreman u svakoj prilici srljati na ratište ideja. Sila, nasilje, ubojstvo, mučenje, ta legitimna oruđa ljudskog političkog djelovanja u njegovu svjetonazoru ne postoje. Predratni noćni batinaši i ubojice iz potaje, fašistički ratni zločinci koji za odmazdu ubijaju cijele obitelji dalmatinskih partizana, golootočki »starješine« kao kreatori neljudskog sustava fizičkog i psihičkog uništenja sveljudskog dostojanstva, to su za Slavića nepojmljivi i sramotni izdanci ljudske vrste, bez obzira na režim i ideologiju kojima služe. Takvima se ponosan, dostojan, etičan čovjek ne može pokoriti, ni klimoglavom, ni formalnim pristankom na bilo što što oni nameću. Na Golom otoku dali su mu posprdan nadimak Gandhi, a u svojim zapisima često se dotiče sv. Franje, pogotovo parabola o propovijedanju pticama i ribama, ali i Marxa, koji ovo što se događa na Otoku naprosto »ne bi shvatio«. Cijeli svoj život Slavić zapisuje, interpretira i reinterpretira, stvara golemi opus koji nije namijenjen objavljivanju, ali nalazi ga, uobličuje i objavljuje pripovjedač, »priređivač« ovog romana, Slavićev »hagiograf«. I tek iz svih tih zapisanih sumnji i misaonih kušnji, iz pouka prošlih i poruka mogućim budućim žrtvama, izrasta svetačka osobnost čovjeka, za života u biti prilično nezamjetnog, koji je mnogima bio smetnja zato što im nije htio biti sjena. (objavljeno u Glasu Istre, 20. listopada 2007.) |
13.10.2007., subota
Zabranjena seoska povijest
 Drago Orlić: «Štorije od žalosti», zbirka priča, Istarski ogranak DHK, Pula, 2007. Kontesa kojoj je konj odgrizao dojku, župnikova sestra nimfomanka, ladro koji pljačka svoga kuma ali mu spasi život upozoravajući ga da se pritaji, istarski regrut u talijanskoj vojsci zaljubljen u bludnicu, psihopat u fašističkoj uniformi, isti takav ali kao partizanski komesar, obitelj gluhonijemih esula, sadist koji muči lastavice, nespretni bjegunac koji umjesto u Italiju dovesla prvi put tek do Novigrada a drugi put do Umaga, tek su neki od šarolike lepeze likova iz Orlićeve zbirke «Štorije od žalosti». Dogodilo se, eto, da tek dvadeseta objavljena knjiga Drage Orlića između korica ima umjetničku prozu, ali nek' je i dvadeseta – odlična je. Prekrasna je to knjiga, dirljiva, šokantna, tužna, na neki način i prekretnička, i za istarsku i za hrvatsku književnosti. Zbirka je to izuzetno kratkih, no izuzetno kondenziranih priča o gubitnicima, o žrtvama, o izdajama i patnjama, o iznevjerenim nadama, o lažnim ponosima, o najvećim životnim darovima, o zemlji i ženi, o obitelji i prijateljstvu, o ideologiji i ratovima, o krvi i smrtima, ali i o običnim, neprimjetnim likovima iz susjedstva. Neke su priče ispričane i u prvom ženskom licu, a nađe se i poneka autobiografska zgoda, poput one o neuspjelom krštenju. Događaji i likovi lokalizirani su u bližoj istarskoj prošlosti, od kraja 19. stoljeća preko Prvog svjetskog rata kao prve žešće događajne postaje, zatim kroz razdoblje fašističke vlasti u Istri, dosta ih je smješteno u katarzično vrijeme Drugog svjetskog rata, i apokaliptičnog neposrednog poraća. Junaci su Orlićevih priča sirote, pijanci, bogalji, mentalno zaostali, kurve, pokvarenjaci, zlice, karijeristi, preljubnici, osvetnici, ladri, šetebandjere, policajci i lopovi, silom vojnici, komunisti i fašisti, čudaci i ridikuli, svi naši preci koje želimo zaboraviti i o kojima nećemo zboriti iznoseći obiteljsko stablo uglednome gostu. Epizode koje ti likovi proživljavaju ili (ne) preživljavaju također spadaju u zabranjenu obiteljsku ili seosku povijest. Sve su to priče koje će nam ispričati netko drugi, pokazujući krišom prstom na nekog od četvrtokoljenskih potomaka obitelji na koju se štorija odnosi, štoviše, to su priče koje su mnogi od nas i čuli kad bi nam se sugovornici otvorili i počeli govoriti o traumama zajednice u kojoj su odrasli, pripovijesti su to koje se pretresaju taman jednu bukaletu prije prelaska na štorice o štrigama. I Orlić nam te priče pripovijeda hrabro, otvoreno, često čak i drsko, ne prikrivajući lascivne detalje i vulgarne epitete kojima su aktere tih priča okrstili još njihovi suvremenici. Svaka je od tih priča pravi mali sinopsis za čitav roman, tu su skicirani i istarski Đuka Begović, i Ivica Kičmanović, i Breza i Svoga tela gospodar. Orlić će vješto kliznuti kroz uvodnu postavu scene i tek naznačiti likove, odmah će ih gurnuti u krizu, nakon raspleta u epilogu će neke i zatući ili im zagubiti trag na dalekim frontama ili bjegovima preko granica, ili njihove dalje sudbine ostaviti u zraku, jer epizoda o kojoj je riječ dovoljno ih je označila za pamćenje budućih generacija. Na prvi pogled, vremena i teme kojima se Orlić u ovim pričama bavi nagovještavale bi dosadnu i patetičnu literaturu. Ali, ništa od toga! Unatoč Orlićevim godinama, priče su nevjerojatno svježe, originalne kompozicijom i naracijom, kratke su to kronike mnogih tužnih sudbina s mnogo crnohumornih detalja. Umjesto navijačkog ili sažalnog tona, u tim ćemo sudbinama prije osjetiti notu pakosti i prkosa, umjesto etiketa kakvima su te iste likove klasificirali režimi u kojima su živjeli nazrijet ćemo u njima nekad zrnca a nekad i planine čovječnosti, ali će nas i prevariti poneka od tih priča, zavući nas da povjerujemo prvom pogledu, i zaprepastimo se preokretom. Iskonsko zlo i iskonsko dobro ne trebaju uvijek superheroje i ultranegativce, poučeni ovim pričama prepoznat ćemo ih i samo se osvrnuvši preko ramena, ili provirivši kroz poluzatvorene škure. (objavljeno u Glasu Istre, 13. listopada 2007.) |
07.10.2007., nedjelja
Industrijska proizvodnja senzacija
 Lada Žigo: »Ljudi i novinari«, zbirka novela, Sysprint, Zagreb, 2007. Nama novinarima moglo bi biti izuzetno zabavno čitati zbirku novela Ljudi i novinari. Osim samokritično-duhovitog naslova (i autorica je dosta toga prošla u novinarstvu), glavni ili sporedni likovi su novinari, iako su neki u taj posao zalutali silom prilika, a k tome, svijet novinarstva prikazan u pričama Lade Žigo karikiran je i začinjen detaljima kakve samo poznavatelji dubokih tajni ovoga posla mogu prihvatiti s dobrohotnim kimanjem i razumijevanjem. Ostalim će čitateljima ova zbirka, osim što jamči dobru zabavu, čak i malo demistificirati novinarstvo. I novinari su ljudi, proizaći će, suprotno naslovu, pomisao u svijesti čitatelja; pomnijem čitatelju postat će jasno da su novinari teški šljakeri, fizikalci koji svoj posao rade uz puno muka, dok su za zao glas medija, koji se u ovoj knjizi vrlo duhovito i bespoštedno kritizira, zaslužni novinski urednici i vlasnici medija. Koji nisu isto što i novinari. No nije ova knjiga ni apologija ni napad na novinarsku profesiju. Njena prava tema je društvo, tranzicijsko, tajkunizirano društvo u kojem se lakomost za senzacijama vrlo bjelodano dijagnosticira kao lakomost za profitom, za zaradom, za izvorom lagodnoga života i epikurejskih užitaka, bez obzira na žrtve. I među novinarima, i među njihovim »temama«. Tri novele u ovoj zbirci zamišljene su kao interpretacije, čak i kritike, novinarskog i uredničkog postupanja s tri, uvjetno rečeno, novinarske forme. U prvoj noveli Pedofil, podnaslovljenoj O novinskoj senzaciji, na dojavu sumnjičave susjede, urednik šalje mladu novinarku u izvid je li izvjesni starac iz toga kvarta pedofil. Novinarka na licu mjesta osmatra, čak stupa u kontakt s »osumnjičenim«, o viđenom izvještava urednika, koji, nestrpljiv, naređuje da se osuđujuća priča napiše i pošalje što prije, jer »rokovi« su iznad bilo kakvih zakona. Suočena s indicijama koje bi doista mogle potvrditi optužbu, ali i s opravdanim sumnjama da se hajka usmjerava na nevinog čovjeka, novinarka podliježe pritisku šefa i plasira vijest - »Kriv je!«. Vrlo brzo otkriva da je bila prealjkava i da za sve sumnje postoji razumno objašnjenje, ali greška je već počinjena, vijest je poslana, »bilo je kasno, ali svijet je svejedno ostao isti«. Druga novela, Oholost ili O novinskoj kritici, prikazuje kako se novinarskom površnošću preko noći mogu stvarati medijske zvijezde, kako se beznačajnicima može uliti osjećaj veće vrijednosti bez stvarnoga pokrića, i kako »žrtve« nestručnih i neopravdanih pohvala mogu zabludjeti slijedeći ne svoj, nego umišljeni životni put koji proizlazi iz trenutne slave, a ne iz dugotrajnog rada. Osvješćivanje na kraju dolazi kao neugodan šok, jer poslovičnih petnaest minuta slave puno dulje traje u umu »proslavljenog«, nego u pamćenju medija, a pogotovo publike. O novinskoj reportaži govori treća novela, naslovljena Duh. U malom primorskom mjestu iz stare kuće u kojoj se iznajmljuju turistički apartmani goste već nakon prve noći tjeraju čudne pojave, zvukovi, pomicanja predmeta, pravi »poltergeist«. Mladi je novinar, inače student povijesti i filozofije, poslan ne da »rasvijetli slučaj«, nego s jasnom instrukcijom da dokaže da nikakvih duhova u toj kući nema. Lokalni političari, naime, u sprezi s urednicima regionalnog lista koji je naručio (i unaprijed platio!) reportažu, namještaju zemljište na kojem je ta kuća stranom investitoru za gradnju hotela. Novinar-student otkriva da tu »ipak nečega ima«, ali političari zahtijevaju priču o prevari, o lažnome duhu, pa on takvu priču i napiše, a onu povijesnu, u koju su umiješani srednjovjekovni pisari i fratri, mistični zapisi, skriveni uroci i tajanstvene smrti, rekonstruira za sebe, bez nakane da ju objavi. Uz nemale doze humora i ironije, zbirka Ljudi i novinari zapravo svijet medija prikazuje kao industrijski otuđeni biznis u kome se barata naručenim proizvodima. »Ono pravo«, samoispunjenje i zadovoljstvo, ljudi u tom poslu, kao i u svakom drugom »poslu« današnjice, prisiljeni su naći negdje izvan njega. (Objavljeno u Glasu Istre, 6. listopada 2007.) |
