Marketing
Svetac na Golom otoku
Ludwig Bauer: »Zapisi i vremena Nikice Slavića«, roman, Fraktura, Zagreb, 2007.
Sam je autor, ugledni hrvatski pisac Ludwig Bauer, svoj novi roman Zapisi i vremena Nikice Slavića podnaslovio hagiografija, dakle životopis sveca. Nikica Slavić, glavni lik romana, nije svetac. Štoviše, Nikica Slavić nije niti vjernik. On je komunist. Onaj predratni. Ne po partijskom članstvu ili stažu, nego po uvjerenju. Nije pokretao revolucije, ali ga je revolucija, poput mnoge druge svoje djece, pojela, ispljunuvši ga na Goli otok. Ipak je poživio dovoljno dugo da promatra raspad pretposljednje i nastanak posljednje države, i da ga na sebi svojstven način, pišući, komentira. Do kraja života Nikica Slavić nije se preobratio, nije prihvatio vjeru. Zašto ga se onda smatra svecem, zašto mu se piše svetopis?
Od djetinjstva glavni junak ovoga romana živi život bez ijedne moralne mrlje. Iako je sin jednog od najbogatijih trgovaca u Kninu i široj okolici, Slavić razvija osobni osjećaj za pravdu i pravednost, socijalna osjetljivost razlikuje ga, a kroz dalji život i udaljava od društvenog sloja kojemu pripada njegova obitelj. U karakterizaciji mladog Slavića autor u nekoliko navrata izvrsno ilustrira stanje svijesti svoga junaka izazivajući u njemu napadaje fizičkog gađenja, doslovce povraćanja i proljeva, pri suočavanju s manifestacijama socijalne nepravde, a ključna takva epizoda je smrt prosjaka kojeg su bogatuni za jedne pijanke namamili darovima sa svoje trpeze, samo ako prije pojede muholovku.
Kritičko mišljenje Slavića ne vodi u revolucionarni zanos, nego u akcije prosvjećivanja. Kao kulturni i skautski aktivist, u prijeratnom »građanskom« Kninu organizira predavanja i debate, migoljeći državnim cenzorima, namjerno suprotstavljajući desničare i ljevičare. Pritom u svakoj prilici pomaže ljudima, siromašnima i neukima, a izbijanjem rata, logično, postaje partizan, iako vlastitim izborom ne nosi oružje. Prijeratne i ratne zasluge donose mu, poslije rata, državnu službu, ali skanjuje se privilegija na koje samo elita ima pravo. Odbijanje privilegija sumnjivo je, a budući da je Slavić bio prijeratni komunist koji nije ušao u Partiju ni poslije rata, budući da je bio partizan od prvog dana, a nikad nije podnio zahtjev za Spomenicu - režim koji ne trpi drugačije i »ispravnije« od sebe smješta mu lažnu optužbu i šalje ga na Goli otok.
Robijanje na Golom katarzični je, najopsežniji i najvažniji dio romana, prava mala enciklopedija pakosti i gadosti koje čovjek može prirediti drugom čovjeku, ali Slavića, iako neizrecivo fizički pati i stradava, ne uspijevaju preobratiti na »pravi put Partije«. On odolijeva, i preživljava. Štoviše, daleko nadživljuje mnoge svoje mučitelje, ostajući dosljedan načelima čovječnosti i poštenja. Dovoljno za svetost?
Još ne. Nikica Slavić je portretiran kao intelektualac, spreman u svakoj prilici srljati na ratište ideja. Sila, nasilje, ubojstvo, mučenje, ta legitimna oruđa ljudskog političkog djelovanja u njegovu svjetonazoru ne postoje. Predratni noćni batinaši i ubojice iz potaje, fašistički ratni zločinci koji za odmazdu ubijaju cijele obitelji dalmatinskih partizana, golootočki »starješine« kao kreatori neljudskog sustava fizičkog i psihičkog uništenja sveljudskog dostojanstva, to su za Slavića nepojmljivi i sramotni izdanci ljudske vrste, bez obzira na režim i ideologiju kojima služe. Takvima se ponosan, dostojan, etičan čovjek ne može pokoriti, ni klimoglavom, ni formalnim pristankom na bilo što što oni nameću.
Na Golom otoku dali su mu posprdan nadimak Gandhi, a u svojim zapisima često se dotiče sv. Franje, pogotovo parabola o propovijedanju pticama i ribama, ali i Marxa, koji ovo što se događa na Otoku naprosto »ne bi shvatio«. Cijeli svoj život Slavić zapisuje, interpretira i reinterpretira, stvara golemi opus koji nije namijenjen objavljivanju, ali nalazi ga, uobličuje i objavljuje pripovjedač, »priređivač« ovog romana, Slavićev »hagiograf«. I tek iz svih tih zapisanih sumnji i misaonih kušnji, iz pouka prošlih i poruka mogućim budućim žrtvama, izrasta svetačka osobnost čovjeka, za života u biti prilično nezamjetnog, koji je mnogima bio smetnja zato što im nije htio biti sjena.
(objavljeno u Glasu Istre, 20. listopada 2007.)
Post je objavljen 25.10.2007. u 00:34 sati.