Marketing
Vrhunska oholost visine
Predrag Raos: «Vertikala», SF roman, Izvori, Zagreb, 2006.
Istinski ljubitelji znanstvene fantastike s velikom znatiželjom očekuju svaki novi znanstvenofantastični roman Predraga Raosa. Još od 1979. godine kada je objavio svoj prvi SF roman, monumentalni «Brodolom kod Thule», Raos se afirmirao kao jedan od najvažnijih hrvatskih žanrovskih romanopisaca, a s vremenom je postao i najproduktivniji, jer su nakon tog i danas hvaljenog i cijenjenog prvenca uslijedili njegovi SF romani «Mnogo vike ni za što» (1985.), «Nul effort» (1990.) i «Mayerling» (1996.) te SF roman za djecu «Od rata do zvijezda» (1996.).
Uz te romane, Raos je u žanru znanstvene fantastike objavio i desetke kratkih priča, i ako itko od danas živućih hrvatskih SF pisaca zaslužuje titulu doajena ovog žanra, onda je to on. Kad je, prošle godine, izašao ponovno monumentalan (366 stranica!) roman «Vertikala», autor je sam izjavljivao da je to «nešto najbolje što je u SF-u ikada napisao». Je li tomu doista tako?
Znanost i tehnologija bitna su potka ovoga romana. U bliskoj budućnosti, možda za pedesetak godina, znanost je uvidjela da raketni pogon nije perspektivan za osvajanje svemira. Glavni lik romana izumitelj je prekretničke tehnologije koja pojednostavljuje ali i jako pojeftinjuje penjanje s površine Zemlje u njenu orbitu. Kompleksni uređaj koji to omogućuje nazvan je Stratodrom, a najvažniji mu je dio četrdeset kilometara visoka građevina u obliku stupa, «most između neba i zemlje». Nizom drugih uređaja, letjelice koje se tim stupom uspnu do stratosfere bivaju «katapultirane» na dalja svoje odredišta, do orbitalnih stanica, do već uvelike koloniziranog Mjeseca, čak i u duboki svemir. U svojoj stotinu i drugoj godini (medicinska znanost je uvelike produljila životni vijek), tvorac tog golemog sustava dolazi posljednji put pogledati svoje djelo.
Čitav roman gotovo i nema fabule: stotinama stranica izumitelj Stratodroma (likovi koji ga prepoznaju obraćaju mu se jednostavno s «profesore») putuje iz svoga zemaljskog doma prema amazonskoj prašumi (gdje je stup Stratodroma izgrađen), a zatim se uspinje do njegova vrha, zadržavajući se povremeno na prelaznim terminalima, i pratećim objektima cijelog kompleksa: u muzeju, restoranu, hotelu. Putovanje koje bi u fizičkom smislu trajalo možda nekoliko sati, ispresijecano je brojnim misaonim meandrima, prisjećanjima glavnoga junaka na vlastiti životni put, ponajviše na razvijanje i ostvarenje njegove zamisli, ali i na odnose s njegovim najbližima, s obitelji.
U tim epizodama, glavni nam se lik razotkriva kao prilično nesimpatična osoba. U svojoj suvremenosti, on je mrzovoljni starčić koji običnim ljudima oko sebe, prostim suputnicima u prometalima u kojima se slučajem s njima našao, mišlju, riječju i djelom jako zamjera na prostodušnosti i gluposti, omalovažavajući svjetinu koja se njegovim djelom služi, a da ni ne zna kako je mukotrpno to djelo nastajalo i koje je sve prepreke moralo savladati. U svojoj životnoj prošlosti, Profesor se pak razotkriva kao znanstveni fanatik, zbog čije su karijere patili i ljubav i obitelj, zbog koje je u obitelji dolazilo čak i do tragedija, no on se i na njih na neki način ljuti, jer su više voljeli njega nego njegovo djelo; jer Stratodrom je njemu pak bio sve.
U epizodama koje postupno otkrivaju Profesorov životopis, a paralelno i razvitak zamisli te naposljetku i gradnju samog Stratodroma (i pokusnih «objekata» koji su mu prethodili), čitatelj je malo prezasut informacijama i teorijama znanstvene i tehničke naravi, no još su češća zastranjenja od glavnog pripovjednog toka u kojima glavni junak svoje djelo, svoj život, pa i sudbinu čovječanstva na koju je utjecao, propituje s filozofskog i religijskog motrišta. Profesorov Stratodrom tako postupno postaje sredstvo izumiteljeva dijaloga ili izravne veze s Bogom, pa središnje pitanje, koje se kroz roman razvija potiho, iz raznih prikrajaka, zapravo postaje je li čovjekovo osvajanje svemira stvar vrhunske mudrosti i približavanja Bogu, ili je to tek izraz vrhunske oholosti i negacije Boga. «Vertikala» je za čitanje malo komplicirana, ali vrijedi truda želimo li spoznati tajnu izazova znanstvene fantastike, a možda čak i tajnu znanosti kojom čovjek želi natkriliti vlastiti planet.
(objavljeno u Glasu Istre, 7. srpnja 2007.)
Post je objavljen 17.08.2007. u 18:00 sati.