Knjiga za plažu
19.08.2007., nedjelja
Pogled iz provincije
 Radenko Vadanjel: «Dnevnik besposličara», roman, Profil, Zagreb, 2006. Stanje duha u čestom je nesrazmjeru sa stanjem tijela. Spoznavanju tog nesrazmjera, i odluci što da s njim činite, pomoći će vam priručnici za samopomoć. Ekspresije takvog stanja, osim u neurozama, očituju se i u poeziji. Međutim, tek u umjetničkoj prozi iz individualnog će raskola duševnog i tjelesnog proisteći dobrobit za čovječanstvo. Stvaranjem književnog lika koji je u svom svijetu nemoćan da nešto bitno u svome životu promijeni, napose poboljša, toj i takvoj dakle osobi pisac može dati neograničenu moć opažanja, doživljavanja, komentiranja, nešto rjeđe i komuniciranja, dakle nizom postupaka može slabosti iz stvarnoga života pretvoriti u identifikacijske mogućnosti čitatelja, koji će hvatajući se za detalj, za fragment osobina glavnoga lika, osjetiti blagodat inače mu nedostupne solidarnosti. Eto, netko se u njegovo ime izrazio baš onim osjećajima koji poput neopipljive maglice klize među prstima, netko se odvažio priznati sam sebi ono što čitatelj neće ni da ga pod mukama ispituju. Detalji iz životnog okruženja, poput zemljopisnih pojmova, imenovanih stvarno postojećih mjesta u gradu ili u inozemstvu, naznake nekih stvarnih osoba, proizvodi iz «potrošačke košarice», svakodnevnim proživljavanjima književnih likova podižu vjerodostojnost, i usredotočuju pozornost čitateljevu tamo gdje treba: u nutrinu naših junaka. Glavni lik Vadanjelovog romana baš tako nekako vrluda kroz život: posao, nezaposlenost, ljubav, osamljenost, urbane frustracije, razmišljanja o bolesti i smrti, traume iz djetinjstva, smiraj uz odabranu glazbu, rijetki iznimni doživljaji što najčešće izviru iz putovanja, to je njegova fabularna kronologija, uz česta vraćanja i ponavljanja s varijacijama. No, to što lik radi, u ovom je romanu prilično u drugom planu, jer iz svakog čina njegovog, a pogotovo iz svakog susreta s ljudima i stvarima, njegova se karakterizacija obogaćuje za jedan novi odnos ili stav. Daleko od toga da na kraju od svih tih kockica možemo složiti nekog superheroja, to nikako, ali nekako mu se ipak divimo kad slučajnom namjerniku u svome životu zamjera «elementarni nedostatak gordosti», ili kad tiho postaje svjestan svoje nadmoći spoznavši da kupci u ribarnici žele istu ribu kao i on. Kroz većinu drugih zbivanja u romanu junak kao da traži suosjećanje, ali ne zaslužuje ga lako, znade ga i iznevjeriti u povremenim izljevima sebičnosti, primjerice likujući što je ubrao veći mac šparoga od svoje djevojke, ili što je obrecnuvši se na nju pronašao izgovor zašto ne može pisati. Važna osobina ovog romana je i njegova prostorna protežnost. Doživljaji glavnoga junaka i njegove životne suputnice valjaju se između Pazina, Pule i Zagreba, pa se malo skokne do Njemačke, malo do Venecije, a u tom kontrastu epizoda smještenih u različita okružja povremeno isplivava kritika provincijske samodostatnosti i uskogrudnosti. Takav zaključak ne nameće se ukazivanjem i karikiranjem, već izbjegavanjem; o provincijskome duhu ne govore nam opisivanja tipičnih malomišćanskih likova i odnosa među njima, nego junakovi osjećaji olakšanja što, recimo, seli iz rodnoga u drugi grad i biva zadovoljan ostavljajući mnogo nevrijednoga iza sebe. Povratak zavičaju, u kasnijem vremenu, tako ne priziva loše uspomene, već naprotiv, povećava distancu. Iako je većina «krivnje» za junakova stanja svijesti duboko u njemu, svijet oko njega efektno služi kao ambalaža za njegova stanja, ambalaža koja se troši i time briše lažne vezanosti uz pojmove zavičaja, rodnoga kraja, domovine. «Ovaj je prostor greškom izabran, kao prevelika majica na sniženju», detektira junak na samom kraju romana, i tješi se da su njegov život i mjesto njegova života tek odmorišta, privremena rješenja, kratka stanka na proputovanju «u neke nove krajeve koji obiluju onim čega ovdje nema». I to je, zapravo, optimistički završetak prilično sumornoga romana, a ujedno i najjači čitateljski identifikacijski adut. (objavljeno u Glasu Istre, 11. kolovoza 2007.) |
