Marketing
Hrvatski Bonnie i Clyde
Ivan Vidić: «Gangabanga», roman, AGM, Zagreb, 2006.
Dokle može stići gnjev pojedinca koji je državi i društvu, narodu i domovini, dao sve od sebe, a zauzvrat nije dobio ništa? Dodajmo tome da dotični nije baš raspamećeni pitiespiovac (iako je, za svaki slučaj, zadržao oružje iz rata), obrazovan je, voli čitati, nije ni bez smisla za humor, ali je nekako naprosto razočaran. Njegov je gnjev više ciničan nego agresivan (liječio se, kaže uspješno), on pronicljivo zapaža kvarne točke, uviđa kako u velikom globalnom stroju i ovaj nagriženi prirepak od naše domovine vrti svoje kotačiće, štoviše, kako se sve, i u prošlosti i u današnjici, vrti za račun nekih nevidljivih ubirača vrhnja. E nećeš, kazao je u jednom trenutku junak ovoga romana. Takvoj državi i društvu, takvome svijetu, takvim njegovim tvorcima i slugama on će se osvetiti vraćajući milo za drago, on će ih – sve njih – opljačkati.
Satirički crnohumorni socijalnopolitički kriminalistički i groteskno-parodijski roman «Gangabanga» Ivana Vidića pravo je ljetno štivo za sve razočarane. Iz istog razloga iz kojeg mase čitaju crnu kroniku, naime da vide kako ima ljudi kojima je gore nego njima, čitanje «Gangabange» moglo bi se preporučiti onima koji svakodnevno, izlazeći s posla, osjete poriv da šutnu nogom najbližu kantu za smeće. Iako u romanu skoro da i nema nasilja, osim nešto malo u završnoj akcijskoj sceni, glavni junak, čini se, jako pati zbog nasilja kojim se čovječanstvo i civilizacija već stoljećima uspinju, naoko ka savršenstvu i blagostanju, a zapravo ka društvima totalne dominacije. Potrošačko društvo i sve njegove nuspojave glavni junak ovog romana ne sagledava samo kao zgrtačko oruđe krupnog kapitala, nego i, što je mnogo gore, kao oblikovatelja psihologije milijardi malih života, koji utopljeni u manipulaciju svojevoljno hrle uklopiti se, ukalupiti se u tražene modele ponašanja.
Neprijatelja treba upoznati iznutra da bi ga se moglo pobijediti, pa se tako glavni junak zapošljava u jednom mamutskom trgovačkom centru, koji je poput svih sličnih biznisa tijesno povezan s kriminalom i vlastima (uostalom, koja je razlika), i malo pomalo planira pljačku. Iako želi ostati distanciran, on postupno upoznaje živopisnu galeriju likova, zaposlenika u trgovačkom centru, od prodavačica i blagajnica do skladištara, poslovođa, manjih i većih šefova, manjih ili većih kotačića u stroju za uzimanje novca od mnoštva što u predbožićno vrijeme bezumno kupuje, kupuje, kupuje.
Kroz flashbackove šturo izvire junakova prošlost, njegova obitelj, posebno lik oca liječnika, a epizode iz negdašnjice, s dosta političkih, kulturnopovijesnih i filozofskih opservacija, uspješno podcrtavaju junakova nihilistička uvjerenja. Osobno, najviše mi se svidjelo razmatranje o nasljeđu carske obitelji na ovaj naš dio propale carevine: ironija je u ovom odlomku razvijena do vrhunca, i čitatelj gotovo da može zamisliti razne careve, kraljeve i nadvojvode kako isisavaju svoje podanike da bi tamo gore, gdje nemaju ničeg svog spomena vrijednog, gradili svoje dekadentne dvorčiće.
U svojoj nakani i u toj privremenoj ulozi pripadnika radničke klase u koju se uživio dok istražuje kako će provesti svoj naum, glavni junak nenadano dobiva i partnericu, no suprotno očekivanjima, ona ne postaje njegova savjest, njegov dobroćudni alter ego, već mu se u zamisli o pljački oduševljeno pridružuje. Do završne akcije par glavnih junaka nalijetat će na profesionalne narikače, zaljubljene Kineze, crkvenu agenciju za spajanje usamljenih srdaca, poželjet će kućicu iz snova u Dupeslavcima, pomoći izlječenje narkomanske ovisnosti jedne od simpatičnijih kolegica s posla, pokazati i izraziti nekoliko sasvim ljudskih osobina. Prvi Bonnie i Clyde hrvatske književnosti u trilerskom će maniru prohujati kroz finale romana, no formiranje para negdje nakon prve trećine romana unekoliko mijenja osnovnu motivaciju. Zločin protiv zločinaca sada ne priprema gnjevni usamljeni vuk (iako, i ta nas slutnja pomalo ljuti, on ne radi samo za svoj račun), već to čini mala ljudska zajednica koja planira budućnost.
(objavljeno u Glasu Istre, 21. srpnja 2007.)
Post je objavljen 18.08.2007. u 08:00 sati.