Knjiga za plažu
14.08.2007., utorak
Kada Dylan pjeva samo za tebe
 Hrvoje Šalković: «Pravi se da ovo nisi vidio», roman, VBZ, Zagreb, 2006. Hrvoje Šalković ima sto tisuća razloga za zadovoljstvo uspjehom ovog svog romana. Toliko je, naime, kuna dobio pobijedivši na već tradicionalnom natječaju VBZ-a za neobjavljeni roman. Prvi kritičari koji su ga pročitali već su također tradicionalno graknuli da pobjednički roman i nije nešto, te da je konkurencija vjerojatno bila prilično jadna kada je takav tekst proglašen najboljim. Varaju se, roman je izvrstan, ako na vrijeme prevladamo svoju čitateljsku razmaženost i ako očekivanja uskladimo s okolnostima u kakvima se takva izdanja rađaju. Šalkovićev roman već su definirali kao «roman ceste» što je imalo neko značenje prije pedeset godina, no danas je percepcijsko značenje takvog pojma sasvim drukčije. U vrijeme svoga nastanka, takva je literatura bila odraz generacijskog bunta, nagle liberalizacije i hirovitog oslobađanja «izgubljenog» mladog čovjeka u postratnom ozračju kada su sve institucije države i društva same sebe kompromitirale i kada je nestajalo povjerenje u sposobnost tih institucija da zaštite život. Mladi su literarni junaci tada kretali na neka daleka besciljna putovanja, u škole života pod vedrim nebom, s prekomjernim dozama alkohola, opijata, seksa i rock'n'rolla kao obaveznim nastavnim kolegijima. Iako su nakon desetaka godina skoro svi tadašnji bitnici i hipici, oni koji su preživjeli, stekli diplome, navukli odijela i objesili kravate, roman ceste nije umro. Osamdesete su ga donijele i u prozu ovih naših krajeva, recimo kultnim romanom Milana Oklopdžića «Ca. Blues». U svakom nastupajućem naraštaju našlo se dovoljno poklonika glazbe i duha šezdesetih, pa je duh bitnika i hipika pretočen u suvremenu literaturu opstajao u vrsti književnosti koju bismo, ne budimo sitničavi, najljepše opisali kao utopijsku socijalnu bajku. To je dakle Šalkovićev roman koji je prije nekoliko tjedana nagrađen sa sto tisuća kuna: nostalgična bajka o polasku na putovanje s nekim maglovitim ciljem (piće s Bukowskim, koncert Boba Dylana) koji samo formalno treba opravdati razlog putovanja. Nema razloga, putuje se radi putovanja samog, putovanje je i traganje i samoizgrađivanje u isti mah, polazak na putovanje je bijeg od stvarnosti, usamljenosti, besperspektivnosti, iako ne nudi ni izlaz ni rješenje. Putovanjem se postaje čovjek, uvjerenje je sada ne više generacije nego generacijskih otpadnika, koje biva dobrodošlom moralnom zamjenom dogmi da se čovjekom postaje u vojsci ili u ratu. Šalkovićev junak Domagoj Krugman je odrasli sin hrvatskih iseljenika koji u Australiji živi učmalim životom taksista dok ga nenadana pojava putnika zvanog Charlie ne povede na urnebesno putovanje najprije preko cijelog australijskog kontinenta, pa preko jugozapadne Azije do Turske, odakle put vodi na Balkan, obuhvaćajući i Beograd i Zagreb, zatim dalje do Londona gdje nastupa predah od nekoliko mjeseci tijekom kojih je «prava ljubav» zamalo prekinula junakov put, i napokon do Amerike, gdje on ostvaruje svoj san i susreće se sa svojim idolom Bobom Dylanom, iako kasni na njegov koncert. S Bukowskim piće nije popio, jer je dotični već neko vrijeme mrtav. Ovaj vrlo dinamičan roman povest će nostalgičare «duha šezdesetih» na živopisno i egzotično putovanje oko Zemljine kugle, s kratkotrajnim navraćanjem i u ratnim traumama još bremenit junakov zavičaj. Domagoju Krugmanu i njegovom pratiocima (osim izvrsno ocrtanog lika Charliea tu je još nekoliko vrlo snažnih sporednih likova) u romanu sve dobro ide, na granicama neće imati problema s putovnicom i carinicima, uvijek će imati novaca, uvijek će naići na neki otvoreni dućan s pićem i automat s hranom koji radi. Od rizičnih situacija, među koje spada i spetljavanje s pogrešnim ženama, protagonist će se spašavati padanjem u nesvijest (često uz pomoć alkohola i opijata), ali iz oblaka će pregršt po pregršt hvatati dijelove svoga sna i njima puniti džepove, sve do smiraja uz svoga idola koji će pjevati samo za njega. Sve je to logično i očekivano, a pri čitanju i vrlo zabavno, jer ovaj je roman, upozorili smo, bajka, a ne nekakva frustrirajuća stvarnosna proza. (Objavljeno u Glasu Istre 16. prosinca 2006.) |
