Marketing
Veli Jože i Godzila, i poneki klon
»Trinaesti krug bezdana«, zbirka SF priča, SFera-Mentor, Zagreb, 2007.
Produkcija godišnjih zbirki domaćih znanstvenofantastičnih, fantasy i horor priča koje se objavljuju u povodu zagrebačke SF konvencije Sferakon (zato te knjige od milja zovemo »sferakonske zbirke«) već je dosegla trinaesto izdanje. Netko od toga broja zazire, no u ovom slučaju to ispada kao mali jubilej i prigoda za igru brojkama: u trinaestoj sferakonskoj zbirci trinaest je priča trinaestorice autora. Vjerojatno kao odjek prošle godine, kada je među domaćim SF piscima bujao horor, i u ovoj zbirci prevladavaju grozovitiji motivi, no ima i drugačijih, šarolikost je dovoljna da zabavi i pouči čak i sitničavijeg čitatelja.
Zbirku otvara jedna istarska priča istarskog autora. Robi Selan je u priči Veli Jože protiv Godzile legendarnog Nazorovog diva probudio nakon nekoliko stoljeća sna i skrivanja po Motovunskoj šumi, i poslao ga u daleki Japan. Priča je duhovita, maštovita i originalna, a Veli Jože je kod Selana dobio vrlo detaljnu karakterizaciju, s potencijalima iskoristivima u čitavoj seriji slično koncipiranih priča.
Jedna od najboljih priča u zbirci je Labuđi cjelov Darka Macana (i uzgred, jedina koja je radnjom smještena u svemir). Sukob zemaljskih kolonizatora nekog dalekog planeta s izvanzemaljcima kojima je taj planet (zapravo, mjesec ogromnog planeta prekrivenog vodom) tradicionalno mjesto opraštanja s pokojnicima izvrsno je isprepleten s univerzalnom pričom o primitivizmu i nasilju. Damir Janković u priči A onda su došle srne originalno razrađuje motiv klimatske kataklizme: ni hladnoća ni vrućina, nego vlaga i njome potaknute gljive u mahnitom rastu preplavit će Zemlju i zaprijetiti uništenjem čovječanstva. Klimatskim promjenama, ali u pravcu globalnog zahlađenja, pozabavio se i Alen Kapidžić u Sjekiri, podmetnuvši u taj setting i prilično tjeskobnu viziju obiteljskih i bračnih odnosa.
Kako umjetna inteligencija iz dosade postaje obijesna i tvrdoglava, pa odbija poslušnost dok joj ne nađu neko dovoljno zanimljivo ljudsko biće, duhovito je u priči Divine opisala Tanja Radović. Nedžib Smajlović je pak u priči Đavolja posla vrlo crnohumorno razradio faustovski motiv na bosanski način. Čardak ni na nebu ni na zemlji Darija Rukavine poigrava se motivima militarističkog SF-a iz balkanske perspektive, dok Zoran Janjanin u priči Nije kraj svijeta opisuje posljednje dane jedne prepoznatljivo prosječne domaće obitelji uoči globalne kataklizme.
Danilo Brozović ovaj se put nije predstavio uobičajenom cyberpunk pričom, već varijacijom o neuspješnim eksperimentima oholih znanstvenika, naslovljenom Besmrtna Dijana, ali prepoznatljivi narativni stil ovog autora i njegova naklonost klasičnoj mitologiji dolaze do izražaja i u drukčijem fabularnom ozračju. David Kelečić se u Poboljšanima pozabavio kloniranjem i genetskim inženjeringom, a sličnog je motiva, iako potpuno drukčijeg raspleta, i priča Izbor za boga Ernieja Gigantea Deškovića.
Minijatura Danijela Bogdanovića Feed the need priča je sa zamkom: portret glavnoga lika postupno se dopunjuje sve detaljnijim opisima njegove opsjednutosti požudom, da bi se na kraju pokazalo nešto sasvim drugo, uz neizbježni krvavi svršetak. I minijatura Tatjane Jambrišak Nadzornik, koja zaključuje zbirku, ima zamku: nakon romantičnog početka, proizlazi da preobrazba glavnog lika ima sasvim drugačije pobude.
Čini se da se trendovi u domaćoj znanstvenoj fantastici opet mijenjaju, barem kod autora kraćih formi, što je bilo osjetno i u ovogodišnjoj istrakonskoj, a razvidno je i u ovoj sferakonskoj zbirci. Svemir je skoro potpuno nestao kao motiv, većina autora se bavi Zemljom u nekoj skoroj budućnosti i problematizira opasnosti od zloporabe znanosti i znanja, sve do mogućnosti propasti svijeta i čovječanstva, ili potpunog i krajnjeg otuđenja.
(objavljeno u Glasu Istre, 12. svibnja 2007.)
Post je objavljen 16.08.2007. u 13:00 sati.