Marketing
Ljubav prošla i još prošlija
Hrvoje Šalković: »Zec na mjesecu«, roman, VBZ, Zagreb, 2007.
Kome se svidio Šalkovićev prethodni roman Pravi se da ovo nisi vidio (koji je pobijedio i bio nagrađen sa 100.000 kuna na VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman), Zecom na mjesecu možda će biti malčice razočaran. Onome pak kome se prethodni roman nije svidio (a većina kritičara ga je manje ili više ošpotala) ovaj bi se mogao dopasti. Zašto? Zato što je Pravi se da ovo nisi vidio dinamična, atraktivna i smiješna bajka, dok potonji roman puno čvršće stoji na zemlji, životniji je i vjerojatniji.
I dok njegov prethodnik nosi niz generacijskih poruka i simbolika, Zec na mjesecu puno je jednoznačniji, emotivniji, »ljubavniji«, rekli bismo. No on ne samo da predstavlja svoga autora u stilski i pripovjedački bitno drukčijem svjetlu. Veze tih dvaju romana postoje u pripovjedačkoj frenetičnosti pojedinih dinamičnijih epizoda, u ponašanju i tipičnim replikama nekih likova, a u jednoj se simpatičnoj epizodici, na svega pola stranice, u novom romanu pojavljuju likovi iz prethodnog. I ovdje ima puno cinizma i gorkog humora prema društvenoj stvarnosti, i tu se događaji izmjenjuju strelovitom brzinom s ponekom smirenijom epizodom, uz puno reminiscencija na vrijeme Novog vala. Međutim, kontekst je drukčiji.
Glavni je lik mladi pisac, najbolji student komparativne književnosti u svojoj generaciji, koji je cijelo jedno desetljeće svoga života zabrazdio u građevinskom poduzetništvu. Radnja romana počinje u vrijeme kad on prodaje svoju uspješnu i godinama izgrađivanu firmu te odlučuje pokušati živjeti od pisanja. No, to mu se događa u jeku završnih priprema za vjenčanje.
Za razliku od prethodnog romana, gdje glavni lik »pukne« i prekida učmali život krećući u avanturu, u Zecu na mjesecu glavni je lik sasvim blizu životne odluke da prekine sve svoje avanture i prepusti se učmalom bračnom životarenju. No, prije sudbonosnog dana zamislio si je priuštiti još dvije nepodopštine: otići na nekoliko dana u New York, kako bi iz malo dalje perspektive sredio misli i zamisli o svome »romanu o Zagrebu«, radi čijeg je pisanja i prodao firmu, a nakon toga planirana je razularena momačka večer s najbližim prijateljima - u Londonu.
To su, zapravo, i razine radnje čijim ispreplitanjem Šalković gradi kompoziciju romana. Naizmjence pratimo epizode koje se zbivaju tri tjedna prije vjenčanja u Zagrebu i tijekom divlje momačke večeri u Londonu, s još ponekim fabularnim skretanjem ili flash backom. Jedno od tih »skretanja« je duhovito: glavni lik povremeno sjeda za kompjuter i piše odlomke svog »romana o Zagrebu«, zatim tekst isprinta i pročita, i naposljetku tekst iz računala izbriše, a print iscijepa na komadiće i baci u smeće. Ti su odlomci ironična, čak groteskna nabrajanja zašto »pisac« voli Zagreb, ili zašto se, u posljednjem takvom pokušaju, od njega oprašta.
Iz kutaka junakove svijesti povremeno izvire nevjerojatno tužno sjećanje na ljubav koja je nekoć buktala, ali je nepovratno prošla, iako želja za njenim održanjem postoji, pa i za brakom. Iza junaka je još jedna izgubljena ljubav, još davnija i žešća, i još nepovratnije izgubljena... u Lisabonu. Autor tu junakovu dilemu rješava tek u posljednjem poglavlju, i to tako neočekivano i vješto, da ćemo pomalo ljutito, ali istovremeno i oduševljeno, shvatiti kako nas je dobru polovicu romana vukao za nos.
Naslov romana Zec na mjesecu objašnjen je u uvodnoj bilješci potresnom drevnom legendom, ali je umijeće viđenja zeca na Mjesecu glavnom junaku i ključ zaključivanja o prolaznosti i zaboravu, test za osobe u čiju je sposobnost da povremeno budu djetinjaste i romantične počeo sumnjati.
(objavljeno u Glasu Istre, 23. lipnja 2007.)
Post je objavljen 17.08.2007. u 12:12 sati.