Marketing
Jadransku obalu pali sam Sotona
Mislav Pasini: «Mrtva straža», roman, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2007.
Prošle godine razbuktala produkcija domaće horor književnosti izgleda da ni ove godine ne jenjava. Najnovije izdanje jezovite literature roman je «Mrtva straža» autora Mislava Pasinija, koji se u ovome žanru već uspješno okušao, s nekoliko priča objavljenih u SF periodici, i s romanom «Blackout», kojeg se u žanrovskim krugovima opisivalo kao prozu u kojoj se nova žrtva pojavljuje otprilike na svakoj drugoj stranici.
«Mrtva straža» je zapravo zbirka priča zamaskirana u roman. Devet epizoda romana devet je fabularno samostalnih priča, iako s vidljivim naznakama njihove veze kroz likove ili motive što se ponavljaju ili provlače kroz više njih. Između priča ubačeno je tekstualno «vezivno tkivo», jeziva kronika o piscu kojemu se te priče ukazuju u noćnim morama, u stanjima nalik na opsjednutost, s poticajima u neobičnim pismima ili tajanstvenim telefonskim pozivima, dok se na kraju sam pisac, u «stvarnom» dijelu radnje, ne «utopi» u sadržaju svojih priča.
Tim vezivnim tkivom roman «Mrtva straža» postavljen je u domaće ozračje. Riječ je o hrvatskom piscu, pače dalmatinskom, i kroz njegovu sudbinu, (ne)uspješnost, odnose i kontakte s urednicima u «metropoli», pomalo se karikira i ironizira stanje u domaćoj književnosti i izdavaštvu uopće, pogotovo u njegovu ekonomskom i egzistencijalnom aspektu. Kontrast toj osnovnoj životnoj storiji o piscu koji muku muči pripremajući svoju drugu knjigu je u spomenutih devet priča, koje s početka bivaju smještene u daleke, uglavnom sjevernoameričke krajeve, da bi se pri kraju približile i našem podneblju.
Oficir američke vojske koji postaje vukodlak, autobus koji prevozi mrtve duše još nesvjesne smrti svojih tijela, vampirski gradić u američkoj provinciji koji guta grješne namjernike, studentica književnosti koja postaje žrtvom neobične knjige u kojoj su opisani najjezovitiji zločini uključujući i onaj u kome će ona sama skončati, zlokobni lutak koji potiče na zločine članove dotad više-manje bezazlene obitelji, motivi su priča iz prve tri četvrtine knjige u kojima Pasini varira ideje dosta česte u svjetskoj horor produkciji, no najuspjelije su u ovoj knjizi ispale kratke epizode na samom kraju knjige. Tu nas dočekuje vještica koja u stvarnom svijetu slovi kao umjetnica što izrađuje izražajne voštane figure, dok su zapravo njena «umjetnička djela» stvarni ljudi umrli u najiskonskijem strahu. Slijedi minijatura o mesaru koji svojim kupcima prodaje meso vanzemaljaca, a kad njih «ponestane», jednako uspješno nastavlja trgovati ljudskim mesom. Pretposljednja je epizoda vrlo aktualna: njen je junak student koji nalazi ljetni posao protupožarnog osmatrača na Braču, i tu se suočava sa samim Sotonom, koji je naravno krivac za požare na našoj obali, ali vatrenom prijetnjom nastoji i pridobiti nestabilne duše.
U zadnjoj epizodi romana spajaju se svjetovi iz piščeva životnog okruženja i iz njegovih priča. Stravična bića i pojave koje je u ranijim pričama stvorio, sada dolaze naplatiti dug. Knjiga mrtvih koja se nenadano nađe u njegovu stanu sada sama ispisuje priču u kojoj je pisac glavni lik, a njegov konačni kraj glavna fabula. Dok užas i ludilo konačno obuzimaju njegovu svijest, on se ipak pita može li lik prevariti priču i iznuditi drukčiji kraj? Ne nužno bolji, ali ipak drukčiji, barem utoliko što će izabrati drukčiju smrt od one koju mu je Knjiga namijenila?
Treba reći da je, spisateljski, Mislav Pasini jako dobar u socijalnoj karakterizaciji likova, muško-ženski odnosi čijim se opisima i interpretacijama priprema rasplet radnje dobro bi funkcionirali i u nežanrovskoj literaturi, ali treba reći i da se stilski ovaj autor još treba razvijati, pogotovo njegovati rečenicu, jezik i izričaj. Dobroj literarnoj zamisli dojam pokatkad biva narušen nespretno složenom rečenicom na granici banalnosti, a u tekstu ima i čudnih jezičnih pojava, primjerice gotovo maničnog odvojenog pisanja riječi koje bi se trebale pisati sastavljeno. No, poklonicima književnosti jeze i groze ovo neće puno smetati.
(objavljeno u Glasu Istre, 18. kolovoza 2007.)
Post je objavljen 20.08.2007. u 07:00 sati.