Knjiga za plažu
14.08.2007., utorak
Promatranjem do ljepote
 Olja Savičević Ivančević: «Nasmijati psa», zbirka priča, AGM, Zagreb, 2006. Dobro i znalačko promatranje osnovna je značajka kratkih proza iz ove zbirke. Fino nijansiranje likova, vješta interpolacija paralelnih doživljavanja ili radnji, efektno skretanje pažnje, iznenađujući preokreti, duhovita zastranjenja u fantastiku, to su još neki komplimenti pripovjedačkom umijeću ove autorice, inače nagrađene na godišnjem natječaju izdavačke kuće AGM i novina za kulturu Vijenac, čega je rezultat i ova knjiga. No povrh svih «tehničkih» komplimenata Oljinoj prozi, najviše bi trebalo pohvaliti to što priče odišu veseljem, toplinom, razumijevanjem, što opet proizlazi iz umijeća promatranja. Priče su u ovoj zbirci optimistične čak i kad su tragične, kada recimo govore o bolesti ili smrti, zato jer, za razliku od tolikih drugih autora koje privlači negativna ekscentričnost i nasilnost otuđene svakodnevnice današnjice, ova autorica forsira ljepotu i pozitivu, nadu i smiraj duha, radoznalost i traganje za trenutkom. Nad duhovitim ćemo se njenim pričama s guštom cerekati, nad nostalogičnim ćemo se sjetno zagledati preko ruba stranice, nad okrutnima ćemo se sažaliti, ali ne i razbjesniti. Vrckavu atmosferu autorica uvodi već i samim naslovima. Primjerice, iza naslova «Moglo bi se reći da je ovo priča» slijedi paralelni razvoj dviju radnji: tinejdžerski intonirano proživljavanje prvih ljubavi i vremenski odmaknuti posjet istome mjestu radnje, sa zajedničkim bajkovito-fantastičnim raspletom. «Djetinjstvo režisera filmova ceste» je izvrsna pričica o ozbiljnom pokušaju ostvarenja djetinjeg sna i želje za avanturom dostupnom samo u pričama i filmovima. «Cesta, paviljon» ima malo starije ali još uvijek neodrasle likove, koji se ljubavi više nadaju nego što je doista pokušavaju doseći. «Jedno popodne s Lucijom Barbarić» je malo potresna, ali vrlo topla priča o pamćenju i oživljavanju u ranijoj mladosti spoznatih vrijednosti i ljudskih kvaliteta. Već iz ovih nekoliko priča izvire prividni koncept pripovijedanja životne kronologije, iz priče u priču likovi postaju malo stariji, iskusniji, više pamte i imaju se čega sjećati, svijet je djelomice upoznat i spoznat pa sada, znajući gdje si, treba malo poraditi i na sebi. Likovi, naravno, nisu isti, iz priče u priču su čak i drastično različiti, ne bi se podnosili da su u istoj priči, ali svaki od njih, kako čitanje knjige napreduje, donosi jednu malu novu spoznaju u mozaik lagane lepršave mediteranske atmosfere, koja ponekad izaziva da priča skrene i u fantastičnom pravcu, a ponekad opet vapi za ostankom u pastoralnom primorskom ugođaju nenarušenom grubom stvarnošću. «Vreli snjegovi kolovoza» je jedna od emotivno žešćih priča o spoznavanju i prihvaćanju smrtonosne bolesti, priča «Rob» se prilično karikaturalno poigrava sa zagonetkom muško-ženskih odnosa, a «Lijepa glad» se uvlači u introvertni mikrosvijet mladih anoreksičarki. Zateći ćemo u ovoj zbirki i poneki krimić, poneku nadrealističku sličicu iz zimskog staračkog života jadranskog otoka, crnu socijalnu priču o gradskim ridikulima, priču o mladom homoseksualnom paru čija veza u zatucanoj tradicionalističkoj sredini može imati samo tragičan ishod, crnohumornu priču o policijskog istrazi slučaja profesionalnog pisca ljubavnih pisama, poneka parodija na superherojske teme, a kako se knjiga primiče kraju, priče se pripovjedački razvijaju sve više introspektivno, unatoč nekoj formalnoj radnji prava priča zbiva se u unutrašnjem svijetu lika, ishodi i zaključci postaju dublji, obuhvatniji, svevremenskiji i, to u Oljinom slučaju nipošto nije kontradikcija – duhovitiji, ležerniji i neozbiljniji. «Nasmijati psa» je prekrasna zbirka priča kroz koju ćemo ponovno moći naučiti cijeniti Pisca. Možemo, mi i on, Pisac, proći istom ulicom u isto vrijeme u istom stanju tijela i duha, ali mi ćemo tom ulicom samo proći. Pisci poput Olje Savičević Ivančević će u tom prolasku, pomnim promatranjem, upiti taj trenutak u postojanju tog dijela svijeta, prepoznati što je tom trenutku moglo prethoditi i što bi moglo biti nakon, i pretočiti taj doživljaj u nisku tekstova kojemu se moramo pokloniti kao izvrsnoj literaturi. (objavljeno u Glasu Istre, 20. siječnja 2007.) |
