Marketing
Zagrebački san
Ivica Prtenjača: «Dobro je, lijepo je», roman, Profil, Zagreb, 2006.
Zaklapajući zadnju stranicu nakon čitanja ovog romana, vjerujem da ćete se složiti da je roman isti takav kao što mu i samo ime kaže – dobar i lijep. Roman je to u kome nema gotovo ni zrnca depresije, tako nakaradno potencirane u većini novije domaće proze. Naprosto odiše, ovaj roman, mirnoćom, ljepotom, dobrotom.
«Dobro je, lijepo je» se lako i ugodno čita, i u tren oka upadamo u svijet glavnoga junaka koji tražeći egzistenciju u svijetu knjiga napušta rodni grad i dolazi u metropolu, hladnu i odbojnu, u kojoj postupno stvara svoju oazu topline i ljudskosti. Kao oslonac za samospoznavanje, kao radnju i težnju suprotnu gubljenju identiteta i otuđenju, služi mu ono što mu je pri ruci: susjedi, kolege na poslu, prvoupamćeni gradski toponimi, knjige oko njega i, naravno, sjećanja. Povremeni flash-backovi u pripovjedačevo djetinjstvo dražesne su i humoristične epizode, a kroz simbole i ambleme povezane su s aktualnim vremenom. Tako je pizzeria «Tuga i Buga» u susjedstvu junakova iznajmljenog stana prizvala sjećanje na školsku simpatiju Bugu, i na komični eksces sa sata vjeronauka, a ova epizoda, smještena na pravo mjesto, pravovremeno će čitatelju razbiti dojam o glavnome junaku kao nekakvome freaku, knjiškome moljcu.
Naprotiv, kako napreduje junakova adaptacija na Zagreb, na novi posao i na nove ljude, sve nam je simpatičniji taj momak, sve pametniji, suosjećajan je prema ljudima i pogotovo kolegicama na poslu, obuzima nas osjećaj da bismo tako rado svratili u knjižaru u kojoj radi i pozvali ga na pivo. Lik biva gotovo dovršen kroz dvije znakovite epizode iz knjižare: u prvoj on hvata lopova koji u knjižari krade knjige, dok u drugoj do besvijesti zajebava skinsa koji je došao kupiti Hitlerov «Mein Kampf», a da potonji toga nije ni svjestan. «Kako ste rekli, Hitler? Kako se to piše, nemam ga u kompjutoru… a kako je ime autoru?», i sve u tom stilu, s očekivanim završetkom: «Žao mi je, nemamo tu knjigu», i bijesnim odlaskom nezadovoljnog skinsa.
Kad glavnog junaka, dakle, upoznamo do tančina njegova karaktera, nakon što nam se, štoviše, razotkrije i kao pjesnik, e, tada nam upada u oči drugi sloj njegova suočavanja s velikim gradom: usamljenost. Junak ovoga romana nema partnericu, ali se osim povremenih izleta u voajerizam i ekstremnija maštanja, doima emocionalno sasvim stabilnim. Nakon dobre dvije trećine romana pomislit ćemo: pa taj čovjek zaslužuje ljubav! I ona dolazi, iako potpuno neočekivano, u liku susjede, srednjoškolke, emocionalno i fizički vrlo sazrele, ali ipak srednjoškolke, gotovo djeteta. I u četiri zida njegove sobe razvija se tako «zagrebački san», s neizbježnim buđenjem koje dolazi baš na vrijeme, u pretposljednjem poglavlju.
Čitajući «Dobro je, lijepo je», nametala mi se usporedba s druge dvije izvrsne domaće knjige, obje poput Prtenjačina romana daleko izvan prevladavajućih tijekova «grube» moderne hrvatske proze. Prva je zbirka pripovijedaka «Antikvarijat» Darka Desnice, u kojoj iz priče u priču glavni lik prosuđuje ljude koji mu dolaze u antikvarijat prema tome kakve knjige traže. Desničinu glavnom liku to je ne samo dominantna, nego i jedina karakterna crta, dok Prtenjačin lik takvu sposobnost, prosuđivanja ljudi prema knjigama koje čitaju, nosi kao jednu od svojih sporednih, ali vrlo karakterističnih osobina. Druga usporedba ide u pravcu romana «Ljubav je sve» Krešimira Pintarića: ako iz te urbane idile u kojoj se ništa drugo ne događa osim ostvarenja ljubavi u svakoj svakodnevnoj sitnici odstranimo jednog partnera, dobit ćemo atmosferu koja se provlači kroz cijeli roman «Dobro je, lijepo je». Dobit ćemo izvadak iz života jednog dobrog, pametnog i normalnog čovjeka, toliko rijetkog među književnim likovima, ali toliko čestog među – čitateljima.
(objavljeno u Glasu Istre, 24. ožujka 2007.)
Post je objavljen 15.08.2007. u 18:00 sati.