Marketing
Ona koja te oblikuje
Vlatko Ivandić: «Atelje pod morem», roman, Vuković & Runjić, Zagreb 2007.
Često se pitam zašto samo praktikanti vizualnih umjetnosti, slikari i kipari, uzimaju za poziranje žive modele. Opće je mjesto, gotovo stereotip u našim predodžbama o načinu rada umjetnika, prizor umjetnika koji crta skice ili oblikuje prve strukture od gline, dok pred njime stoji živi model. Stereotipni korak dalje u takvoj predodžbi je da model obično biva naga mlada žena. Postoji čak i lijep broj umjetničkih djela koje prikazuju «umjetnika i njegov model». A nikad nisam čuo da bi neki pisac radio sa živim modelom. Recimo, umjetnik riječi naruči preko agencije model iz njihovog kataloga, žena dođe, skine se, i pozira pred piscem, a pisac ju sad opisuje, bilježi dojmove iz prve ruke, križa riječi i umeće druge, prikladnije, sve dok mu Muza ne otprhne kroz otvoreni prozor pa je poziranje gotovo, vidimo se sutra u isto vrijeme… Zašto pisci ne bi tako radili? Zašto se od njih očekuje da stvarne žive ljude, možda iste one koje slikaju slikari i oblikuju kipari, opisuju po sjećanju? Zašto bi oni morali jednom viđenju neke osobe, možda slučajnom, možda jako davnom, u svome tekstu dodavati izmaštane fizičke i karakterne osobine? Zašto se riječ ne smatra istim opisnim i doživljajnim medijem kao i tehnike vizualnih umjetnosti?
Takva su mi se, otprilike, pitanja razmotavala dok sam klizio, ugodno i lagodno, kroz roman Vlatka Ivandića «Atelje pod morem». Drugi roman, a treća knjiga ovog pulskog autora zanimljiv je doprinos istarskoj i hrvatskoj književnoj sceni. Na prvi pogled, to je ljubavni roman, ali je ljubavna priča u njemu prejednostavna: dvoje se ljudi stjecajem okolnosti nađe kroz neko vrijeme na istom mjestu i na istom «poslu», i nakon stanovitog razdoblja nećkanja dolazi do neminovnog zbližavanja, takoreći zacrtanog već pri njihovom prvom susretu. Zato međutim Ivandićev tekst nudi mnoštvo drugih nijansi, socijalnih, političkih, estetičkih, pa i zavičajnih, jer ovaj je roman duboko usađen u Istru, zbivajući se uglavnom u okolici Raklja, s kamenom i morem kao najčešćim scenografijama, i s ruralnim ozračjem u pozadini svih zbivanja.
Glavni je lik umjetnik, kipar, kojemu međutim već dulje vrijeme ne ide baš dobro: godine su prošle od zadnjeg njegovog djela, a ni po ženskim pitanjima ne stoji baš najbolje. Nenadano dobiva «ponudu koja se ne može odbiti»: novopečeni tajkun, inače obožavatelj njegovih skulptura, masno će mu platiti napravi li mu skulpturu ženskog akta za predvorje nove poslovne zgrade. Iako je to izuzetna prilika, ponuda umjetniku stvara moralni problem: on se dosad bavio samo apstraktnom skulpturom, s figurativnošću on nije imao nikakvog iskustva, ne zna ni je li sposoban ispuniti želju svoga mecene.
Posao se ipak sklapa, i počinje potraga za modelom, a tih nekoliko poglavlja stilski su najuspjeliji dio romana. Kao za nekim Svetim Gralom umjetnik traga za ženom koja će se uklopiti u njegovu zamisao naručenoga kipa. Potraga traje dugo, najprije u bližoj pa zatim i u daljoj okolici, mecena mu šalje i nekoliko autobusa agencijskih modela, na tisuće je žena taj naš umjetnik «pogledao» ali, tako završava svako od tih poglavlja posvećenih traganju, «nije vidio ništa». Napokon, «progledao» je tamo gdje se najmanje nadao, idealni model ukazao mu se u ženi iz susjedstva, gluhonijemoj čudakinji o kojoj selo priča kontroverzne priče.
Na tom mjestu u roman ulazi nova dimenzija: sudar svjetova. Glavni junak doživljava svojevrsni kulturni šok suočavajući se s viđenjem umjetnosti osobe različite od svih koje je dotad susretao. Hendikepirana žena, kojoj je sasvim dovoljna uloga mogla biti da određeni broj dana posluži kao statični model za unaprijed dogovorenu nadnicu, umjetniku je otvorila i neka nova vrata (ne, ne ona na koja ste pomislili, barem ne dok kip nije bio dovršen), trgnula ga iz nekoliko stvaralačkih zastoja (iz jedne od takvih situacija proistječe i naslov romana) i pomogla mu da ostvari naručeno djelo. On je oblikovao njen kip, a ona je, kako je sam zaključio, oblikovala njega. I zato je ljubav, ostvarena u epilogu romana, iako očekivana, tek nusproizvod dugotrajnije samospoznaje i uzajamne spoznaje dvaju glavnih likova.
(objavljeno u Glasu Istre, 25. kolovoza 2007.)
Post je objavljen 26.08.2007. u 11:25 sati.