Marketing
Kad ispadne stakleno oko
Igor Kokoruš Lebowski: «Muškarci su iz birtije, žene su s placa», zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2006.
Igor Kokoruš, poznatiji na hrvatskoj blogerskoj sceni kao dr. Lebowski, za prijatelje Leb, je kroz dvije godine pisanja na blogu «Plodovi zemlje», izvanrednim automarketingom stekao reputaciju «stručnjaka za muško-ženske odnose», zbog čega su ga čak počeli pozivati u televizijske show-emisije. Ležernim i blagovulgarnim stilom izgradio je imidž ciničnog macho-komentatora, a svojim je pričama vrlo brzo postao najpopularniji pisac među blogerima. Među prvim je blogerima koji su objavili knjigu, a naslov zbirke dodatno je podcrtao Lebov dotadašnji imidž.
Između šarenih korica i ispod intrigantnog naslova, kupci međutim neće dobiti Lebowskog koji odgovara javnoj slici što ju je sam o sebi stvorio. Naprotiv, dobit će fenomenalnu zbirku izvrsnih i jako pametnih priča, proznu kolekciju koju vrijedi ne samo čitati nego i imati, a kako je jeftina, nazire joj se sudbina i kao vrlo prigodnog poklona. Čak i za osmi mart.
Leb kao pisac, naime, uopće nije macho, a još manje je stručnjak za muško-ženske odnose. U njegovim pričama dominiraju izuzetna osjećajnost, dubinska psihologija, čežnja za nedostupnom ili neostvarivom ljubavi, žaljenje za propuštenim i izgubljenim, i suočavanje s neizbježnim životnim prokletstvima. Da, sudbinama njegovih likova fali životnog optimizma, ali to se čitatelju nadomješta obilatim dozama humora, počesto i crnog. Glavni likovi priča nisu samo muški, ima i ženskih, i njima je autor izvrsno ušao pod kožu, i odreda su to likovi na čijem mjestu ne bismo željeli biti, ali svejedno bude naše suosjećanje. Nakon što smo im se iz dubine trbuha nasmijali, žalimo ih i nadamo se da će u nekoj drugoj epizodi ipak proći bolje.
Držeći se načela da obično i prosječno nije zanimljivo, Lebowski bira najgrotesknije moguće situacije u malim i više-manje promašenim životima svojih likova. No umjesto tjeskobe, koja bi se kao ugođajni rezultat nametnula u tekstu nekog manje vrckavog pisca, u ovim pričama nakon kulminacije nastupa pomirenje i prosvjetljenje, spoznaja da je, eto, i to život.
Evo nekoliko primjera autorovih izbora literarno inspirativnih životnih situacija. Priča «Ljubavno pismo konobara Janka» kroz duhovito prikazan odnos konobara i stalne gošće njegove birtije govori o prevladavanju komunikacijskih problema i o blokadama u iskazivanju osjećaja. U «Inspiraciji» se čitatelju postavlja jedna od Lebovih karakterističnih zamki: nakon dvije vrlo emotivne epizode raspredene od imena na nadgrobnim spomenicima, u epilogu se nenadano razjašnjava da su to rutinski uradci novinskog kolumnista. «Prava istina o jednom ukrasu» vrlo grubo suočava stvarni život sa svijetom književnosti, a «Ledena kraljica», opet prilično grubo, postavlja barijere između tjelesne i emotivne privlačnosti. «Jedne jeseni volio sam Mirjanu Balenović» jedna je od tipičnih Lebovih priča u kojima se prepliću sjećanja na odrastanje i sazrijevanje, ironični prikaz «društvenog konteksta», i groteskna osobna proživljavanja seksualnih (ne)iskustava glavnoga lika s poantom u ispadanju jednog staklenog oka. Sličan ugođaj, s nešto više humora, nosi «Ljubavna priča za Cosmo», u kojoj je «društveni kontekst» podebljan uplitanjem vojske u fabulu. Priča «Čovjek koji je znao sve» otvara nov pogled na psihoanalizu, a «Horvat se vraća u igru» glavnog junaka suočava s birokratskom nemani, ali i onom koja ga svakog dana čeka doma. Vrhunac zbirke su priče «Gdje si vidio brkat pušit» i «Poštar Rudolf», priče-zamke u kojima se logičan tijek priče na kraju prometne u najgroteskniji mogući obrat, kakav možda i nije za svačiji želudac.
Tako bi se redom iz svake Lebove priče mogao izvući poneki motiv bitan za razumijevanje života i svijeta oko nas, pogotovo njegovih nevidljivijih sfera, onih «okidača» koji će čovjeka u pravom ili potpuno krivom trenutku pokrenuti ili zakočiti i tako mu odrediti sudbinu. Igor Kokoruš pisac je koji razumije život i od kojeg ćemo, nakon ovog proznog prvijenca, doživjeti još mnogo dobre literature.
(objavljeno u Glasu Istre, 13. siječnja 2007.)
Post je objavljen 14.08.2007. u 15:58 sati.