Marketing
Pupoljak Marka Pola
Snežana Bukal: «Milion, Libar Marka Pola», roman, Meandar, Zagreb, 2006.
Dražesno, nevjerojatno slatko, začudno, prava književna poslastica – u nedostatku boljih, ovo su epiteti kojima pred svima vama želim podariti roman Snežane Bukal «Milion, Libar Marka Pola». Krasna je to pripovijest o djetinjstvu na jadranskom otoku proživljenom u doba koje mi danas ni na koji zorni način ne možemo sebi predočiti, jer kategorije životnih vrijednosti toliko su se promijenile, a svakodnevica obiluje predmetnim i materijalnim banalnostima (poput, recimo, vodovoda, javne rasvjete ili medija) bez kojih bi se današnji čovjek osjećao kao bez ruke ili vida.
Imenom znamenitog putnika i istraživača Marka Pola autorica se poslužila možda baš zato da nam razbije tu nevjericu prema kompetentnosti dočaravanja svakodnevice trinaestog stoljeća u gradu Korčuli, na otoku Korčuli. Marku Polu ćemo više vjerovati nego nekom njegovom bezimenom suvremeniku. Još jedno sredstvo skretanja pažnje je jezik kojim je roman pisan: nježan, melodiozan, arhaičan, ritmičan, a opet prilično razumljiv korčulanski dijalekt, za koji međutim nemamo garancije da se doista govorio prije 700 godina na Korčuli, možda je to govor otprije stotinu godina, ili možda današnji dijalekt toga kraja, no to nam nimalo ne smeta da se i preko jezika uživimo u to davno, davno doba.
Mali Marko Polo nije običan ni prosječan dječak. Njegova posebna emocionalna stanja determinira to što je rano ostao bez majke, a kako je otac dugo odsutan, malo je tko siguran je li uopće živ. Za razliku od većine svojih vršnjaka, Marko je pismen (u doba kad čak ni njegov otac trgovac ne zna pisati), i piše dnevnik – na glagoljici, što je opet nešto sasvim iznimno u doba kad je u općoj uporabi «latinsko pismo». Kroz dvije razine pripovijedanja – Markove dnevničke zapise, ili njegova staračka kazivanja radoznalom unuku Florijanu – postupno saznajemo sve što bi bilo koji normalno radoznao čovjek volio znati, ali ne o dalekim Markovim azijskim putovanjima – nekoliko usputnih opisa na početku romana tu je samo da bi kontrapunktiralo otočkome ugođaju – nego o tajnama djetinjega života na rodnome otoku. Taj je otok ujedno i čitav poznati svijet, za ono izvan zna se samo iz priča mornara, ribara i putnika namjernika, koji često vole pretjerivati.
I vodit će nas tako pripovjedač Marko kroz topografiju rodnoga grada razlučenu na mjesta koja je djeci dopušteno ili zabranjeno pohoditi, upoznavat će nas najprije s likovima važnima za dječji svijet, kao što su ukućani, mjesni župnik, očevi i sestre njegovih prijatelja, a zatim i s onima manje bitnima, poput zapovjednika straže, kneza, liječnika koga zovu «Smrt». Najdetaljniju karakterizaciju dobit će, naravno, junakovi najbliži prijatelji, posvećeno društvance koje se od ostalih vršnjaka izdvaja po pravu igranja neobične igre sakrivanja kamenih oblutaka. Ta se igra, ne znamo zašto, zove «milion», i kamenčići s kojima se ona igra zovu se «milioni», a kako mi, stariji od maloga Marka, danas znamo da pojam «milion» u njegovu životu ima još neka značenja (za koja on tada nije mogao znati), u tome, eto, otkrivamo još jedan genijalni potez autorice. Milion je Marku Polu nešto kao rosebud!
Djeca znaju mnoge tajne, otkrivaju da su neka mjesta zabranjena zato jer se na njima odrasli bave nedopuštenim stvarima. Djetinju pažnju privlače neuobičajeni i nesvakidašnji događaji, a kad ti događaji ni starijima nisu baš svakidašnji, djetinje pero to bilježi kao spektakl, kao primjerice nasukavanje kita na korčulansku plažu. I prvi osjećaju ljubavi i naklonosti prema suprotnome spolu u korčulanskoga dječaka trinaestog stoljeća dolaze kroz nesvakidašnji događaj koji je malo pomutio učmali život na otoku, kad je naime mletački trgovac morao u gradu ostaviti bolesnu kćer.
Uz kroniku događanja što prate njegovo djetinjstvo, Marko bilježi i mnoge životne mudrosti koje je čuo od starijih, ili je sam do njih došao, u fikciji Snežane Bukal on gradi sliku svoga vremena i djetinjega svijeta, kao da nagovješćuje da će domalo, kad mu se otac vrati i povede ga u svijet, isto to činiti s puno, puno širim prostranstvom. Ipak, kad se kao starac vrati doma, u srcu će najviše prostora zauzimati upravo svijet što ga je kao dječak morao napustiti.
(objavljeno u Glasu Istre, 26. svibnja 2007.)
Post je objavljen 16.08.2007. u 17:00 sati.