Marketing
Croatie ili kroasan?
Damir Karakaš: «Kako sam ušao u Europu», roman, Ghetaldus optika, Zagreb, 2004.
Ja sam obožavatelj Damira Karakaša. «Kino Lika» jedna je od mojih omiljenih domaćih proza u zadnjih nekoliko godina, a i njegov roman «Kombëtari» spada među originalnija i kvalitetnija domaća štiva. Vijest da je izišao Karakašev novi roman «Kako sam ušao u Europu» razveselila me, ali na knjigu dugo nisam naletio, sve do danas, kad se po knjižarama već prodaje sljedeći njegov uradak, zbirka «Eskimi». Pratio sam međutim svojevrsnu medijsku «propagandu» kojom je Karakaševo sviranje po francuskim gradovima predstavljano kao «kulturni projekt», i to me, moram priznati, nije baš impresioniralo. Više me zanimala knjiga, koja je cijelom projektu kao neki nusprodukt.
I, ovo je sad samo izraz mog sitničavog nezadovoljstva, knjiga uvelike i izgleda kao nusprodukt. Blokom ne baš dobrih fotografija na početku, garniranih s programatskim rečenicama, kao da se nastoji opravdati knjigu (ili novce kojima su neke institucije pomogle autorov boravak u Francuskoj); u knjižni blok ubačene su linearne ilustracije, tekst je otisnut plavim slovima, ukratko, po mom mišljenju raznim se grafičkim sredstvima nepotrebno skreće pažnja s teksta samog. A knjiga, to je prije svega tekst. A tekst, to je Damir Karakaš. Ni glazba, ni Francuska, ni harmonika, ni osobna prošlost, ni sve primisli koje iz opisnog i karakternog određenja autora mogu proizaći, neće ni narušiti ni popraviti dojam o Damiru Karakašu kao o vrhunskom piscu. Ali treba se pripremiti, uzimanjem «Europe» u ruke, i na to da će nas predrasude formirane čitanjem prethodnih njegovih knjiga, u ovom slučaju iznevjeriti. Jer naime, «u Europu» je ušao malo drukčiji Damir Karakaš nego što ga znamo iz «Kina Lika».
Naime, ovaj je roman navodno autobiografsko-putopisna proza (kažem «navodno», jer bih ga potpuno jednako prihvatio i da je sasvim izmišljen), pa se Karakašev izuzetan smisao za očovječenje bizarnog ovdje isprepliće s «faction» dnevničkim zapisima, te se pomalo i utapa u imperativnom subjektivnom događajnom nizu. Početna zamisao trebala je biti dnevničko praćenje svojevrsne umjetničke avanture, pripovjedačevog odlaska u Francusku, u lučki grad Bordeaux, gdje se nakanio okušati kao ulični svirač. U tom višemjesečnom iskustvu smjenjuju se upoznavanja s ostalim akterima uličnog života, i sviračeve egzistencijalne tegobe. Često ima probleme s novcem, pita se hoće li imati što jesti, kako produžiti pečat na pasošu (a nema love ni za dolazak do granice), kako se u stranoj zemlji, bez zdravstvenog osiguranja, nositi s bolestima i ozljedama.
Tako se, ne bez tegoba, polako razvija privremeni život uličnog svirača, koji na harmonici izvodi isključivo lički melos, postaje jako dobar, odbija ponude za sviranje po restoranima, ne želi prodati svoju harmoniku, čak ni šešir, za koje «konkurencija» nudi silne novce, glazbom se suprotstavlja buci građevinskih strojeva, toliko je ulično iskustvo stekao da čak počinje poučavati druge, početnike. Niz smiješnih situacija nastaje iz sviračevih pokušaja da na jeziku, čije osnove tek svladava, pokuša znatiželjnicima objasniti tko je i odakle je on (na spomen riječi «Croatie» mnogi bi pomišljali da ih zapravo žica za kroasan). U tom nastojanju da zadrži i pokaže svoj identitet (zgražajući se pritom nad neukim Evropljanima koji pojma nemaju gdje je Hrvatska), dolazi i do malo prepatetičnih domoljubnih istupa, naš harmonikaš kao da se želi prikazati kulturnim ambasadorom svoje zemlje, što je u priličnoj suprotnosti s generalnim «duhom» ove knjige: problematiziranja prokletstva ali i neminovnosti emigracije.
Naime, u brojnim flashbackovima pripovjedač detaljizira svoj negdašnji život u Hrvatskoj. Neka su od tih poglavlja jako «karakaševska», poput primjerice epizode u kojoj se opisuje kratkotrajna karijera pripovjedačeva rada kao dopisnika crne kronike, ili zagrebačkog obiteljskog podstanarstva u uvjetima bijede neshvatljive u današnje doba, ili pak prisjećanja kako je počinjao svirati harmoniku. Iskreno, te su «domaće» epizode bolji dijelovi knjige, a smisleno i sadržajno oni su tu, pretpostavljam, zato da nam zorno prikažu sve od čega je «harmonikaš» pobjegao iz Hrvatske (da, na kraju ova kulturološka avantura ispada kao bijeg od «svega ovoga»), ali ne u «nešto bolje». Tamo mu je jednako neizvjesno i tegobno, i nije nam baš jasno zašto će se, nakon kratkotrajnog povratka u domovinu, on opet tamo vratiti. Razlog može biti i veća kontrola nad svojom sudbinom, ali i naprosto želja da se odaleči od svega što ga «ovdje» pritišće, od svega čega je ovdje – «štuf». Sretno Damire, ali ne zaboravi pisati.
Post je objavljen 29.08.2007. u 11:50 sati.