Knjiga za plažu
15.08.2007., srijeda
Iz velegradskog podzemlja
 Alen Bović: «Metastaze», roman, Konzor, Zagreb, 2006. Roman «Metastaze» je jedna od domaćih knjiga koja je tijekom prošle godine imala jednu od najboljih marketinških promocija ikad. Najprije, treba reći podatak koji je možda manje poznat, ovo je prva knjiga ikada u Hrvatskoj nastala angažmanom jedne književne agencije. U ovom slučaju to je agencija «Kapa», zasad jedina takva u državi, osnovana sa svrhom da na svoja leđa preuzima teret prvog čitanja autorskih rukopisa, a sljedeći razlog postojanja joj je da se umjesto autora bavi «obijanjem pragova» izdavača i pokušava ih nagovoriti da objave tekst koji je kod njih već prošao filter kvalitete. «Kapa» je dakle Alenu Boviću pronašla izdavača u nakladničkoj kući «Konzor», no tada je nastupio drugi dio slučajne ili smišljene marketinške strategije. Razglašeno je, naime, da je «Alen Bović» - pseudonim, i to autora koji nipošto ne želi otkriti svoj identitet. Zaredale su medijske špekulacije o tome tko bi mogao biti tajanstveni autor «Metastaza», a to je iz tjedna u tjedan podizalo popularnost knjizi, koja se počela pojavljivati na top-listama, pa čak i u konkurencijama za književne nagrade. Napokon, kad se publika zaželjela javnih promocija knjige i upoznavanja njenog pravog autora, razotkriven je njegov identitet: to je Ivo Balenović, liječnik iz Zagreba, pače ginekolog, koji dosad nije objavio niti jednu knjigu. Milje o kome, svi se slažu, izvrsno piše u romanu, kao autor poznaje jedino iz svog profesionalnog rada, ili iz susjedstva odnosno gradske svakodnevice. U autorovim izjavama pod pravim identitetom često se citirala ona da nikad u životu nije probao drogu. Postavlja se pitanje: je li vrijedila tolika mistifikacija oko ovog romana? Moj je odgovor: vrijedila je, jer bi inače ovaj jako dobar roman prošao možda i nezapaženo. O čemu se radi u «Metastazama», i zašto baš «Metastaze» kao naslov? Ukratko, roman predstavlja zagrebački kriminalni milje, polusvijet, dio postratne generacije koji tijekom dana pokušava ići u školu, studirati ili čak i nešto raditi, dok se s večeri ili kroz noć pretvara u neugodnog fantoma zagrebačkih ulica, a vikendom i nogometnih stadiona. Roman je strukturiran tako da pojedina poglavlja pripovijedaju različiti likovi. Različiti su po dobi, u «ekipi» imaju različite uloge, neki su vođe, neki samo sljedbenici, neki tek ravnodušni sudionici koji ne žele zaostati za društvom. Većina pripada istom «plemenu», iako ne žele svi zauvijek u njemu biti. Droga i glazba glavnim su likovima sredstva za bježanje od stvarnosti, a snaga, agresivnost i sasvim konkretno nasilje sredstva su za opstanak, za zadržavanje ugleda u «ekipi» i u odnosu na druga urbana «plemena». Veći dio romana pisan je u zagrebačkom urbanom slengu, osim posljednjeg poglavlja gdje oficirskim jezikom progovaraju roditelji jednog od likova, što je zgodan simbolički kontrapunkt cijelom dotadašnjem tijeku radnje. Jedan od likova se, učestalošću njegovih pripovjedačkih «nastupa», kroz roman postupno filtrira kao glavni, i jednako tako postupno upoznajemo ga kao «disidenta» u odnosu na prevladavajući plemenski mentalitet. Iako on svjedoči brutalnim prizorima kojima su vinovnici njegovi «suplemenici», i u sebi se gnuša takvoga ponašanja, nije baš odlučan u suprotstavljanju bezrazložnome nasilju, radije će i od takve stvarnosti potražiti bijeg. U kategorijama starima stotinjak godina, ovaj bismo roman mogli predstaviti i kao naturalistički. Velegradsko podzemlje kao scenografija, likovi s društvenog dna kao vinovnici, i tranzicijska Hrvatska kao vremensko, socijalno i političko ozračje radnje romana, to su okviri u koje su smješten ovaj roman, međutim vrijednosti su takve literature svevremenske, upravo zato jer od konkretne situacije, konkretnog primjera, širi poruku prema cjelokupnom vremenskom i prostornom postojanju čovječanstva o vlastitim «metastazama»: neprimjetnim, pritajenim, svjesno ili nesvjesno njegovanim i poticanim, a kad se razbuktaju, onda je najčešće prekasno. (objavljeno u Glasu Istre, 31. ožujka 2007.) |
