Knjiga za plažu
18.08.2007., subota
Fotografiranje životnog smisla
 Grupa autora: «Nevidljiva proza», zbirka kratkih priča, Autorska kuća, Zagreb, 2007. Na prvi pogled, «Nevidljiva proza» je knjiga-koncept, knjiga-poruka. Naslov ove zbirke tajanstven je, a naslovnica je ogoljena do ikonografske jednostavnosti. Priče koje se nižu u zbirci nisu potpisane! Tek na kraju, u bilješkama o piscima, navodi se koji je autor koju od priča napisao, pa ostaje u zraku visjeti pitanje kakvo su to zajedništvo htjeli izraziti ti autori, koji, svi odreda, nisu autsajderi, nisu početnici, već su sve to vrlo provjerena i kvalitetom dosadašnjih svojih objavljenih uradaka vrlo potvrđena imena? Naime, svakom knjiškom znalcu i sladokuscu dobre domaće proze itekako će nešto značiti imena kao što su Ana Đokić, Hrvoje Kovačević, Sanja Lovrenčić, Milica Lukšić, Darko Macan, Zoran Pongrašić, Silvija Šesto Stipaničić i Zvonko Todorovski. Neki od njih imaju iza sebe i više od deset objavljenih knjiga, ili više od deset književnih nagrada! Ova knjiga ipak nije prezentirana kao «all stars» zbirka. Istina, nitko od ovdje uvrštenih pisaca nije estradna zvijezda, ne slika se za magazinske glamour rubrike, ne gostuje u red carpet emisijama. Ovom popisu imena međutim unaprijed dajem povjerenje, za razliku od mnogih koji se slikaju. Mnoge su od ovih priča odlične, i više-manje uklapaju se u opuse njihovih autora odnosno u očekivanja čitatelja koji te opuse poznaju. Ana Đokić se u ovoj zbirci predstavlja najprije tjeskobno-ljubavnom pričicom «Otići ću. Jednom. Sasvim sigurno.», svoj omiljeni motiv fotografiranja kao lova na životni smisao dublje razrađuje u priči «Veliki Kosta», dok u priči «Mama» tematizira obiteljske odnose kao branu protjecanju vremena ali i sazrijevanju. Hrvoje Kovačević se u pričama «Južnjačka krv» i «Povratak vuka», radnjom smještenima u daleke ali ne baš egzotične zemlje, bavi kulturološkim i mentalitetnim razlikama, s primjesama crnoga humora i socijalnog propitivanja. Sanja Lovrenčić u «Izletu» kroz znanstvenofantastičnu konstrukciju progovara o konzumerističkim otuđenostima, u istom duhu u fantastičnoj minijaturi «Prodor» razvija dvojbu o smislu umjetnosti, u priči «Bazen» poigrava se sa strahom od vode i susretom sa smrću, a njena malo dulja priča «Pogled izvana», jedna od najboljih u cijeloj zbirci, pripovijeda o očekivanjima, nadanjima i razočaranjima. Milica Lukšić u priči «Bzou i Crvenka Pica» parodira popularnu bajku, izvrće je apsurdnim dijalozima i skretanjima radnje, u priči «Nofretete Ugrabljena» poigrava se s obrascima nacionalne epike, a podulja njena priča «Valentinovo – dan zaljubljenih» je horor-komedija koja se okomljuje na profesionalno iskorištavanje praznovjerja. Darko Macan u priči «Pad» iznosi dramu razočaranog tinejdžera, «Najružniji čovjek u kraljevstvu» je priča-poslovica o ljudskim vrijednostima, a «Ima Boga!» jako je duhovita pričica o ispunjenju najvećeg sna svakog SF pisca. Zoran Pongrašić u priči «Što Svetlana zamišlja dok se ševimo» govori o opterećenosti detaljima i krivom čitanju bezazlenih poruka, u «Malom čovjeku» se bavi predmetima, riječima i pojavama kao simbolima kojima priprosti duh gradi svoj mali život, dok se u izvrsnoj priči «Komarci sa škrgama» pita je li umjetnost komunikacijski medij ili isključivi individualni čin. Silvija Šesto Stipaničić u diptihu minijatura «Dvije kratke za zagrijavanje» u maniri slapsticka kratko ali jezgrovito ilustrira nemoć komunikacije, njena priča duhovitog naslova «Ester i bageri» malomišćanska je kronika isprazne svakodnevice u kojoj su lascivni detalji vrlo tražena roba, dok priča «Samo teški govnar može zaslužiti rak debelog crijeva» kombinira motive moći, umišljenosti i prolaznosti. Zvonko Todorovski u ovoj zbirci ima podulju priču «Polazak», koja poprilično odudara od ostalih, naime smještena je na Hektorovićev Hvar. Kroz djetinje oči i riječi spoznajemo kakvo je ozračje, kakvo društvo, kakvi su ljudi, kuće, brodovi, jela i igre, postojali u vrijeme onog čuvenog Ribanja… Da rezimiram: puno različitih priča, različitih ugođaja, stilova, pristupa, poruka, ali većina je ovih priča doista antologijske vrijednosti i ova proza nipošto ne zaslužuje biti nevidljiva. (objavljeno u Glasu Istre, 28. srpnja 2007.) |
