Domoljubljem pogonjene duše koje prate domaću nogometnu reprezentaciju i u ekstazi se raduju medaljama kunu se često u to da sportaše valja pratiti i onda kada je teško i kada ne ide. Iskreno sam uvjeren da su i oni zajedno sa mnom popratili netom završen prozor u kvalifikacijama nacionalnog košarkaškog tima oko prošlog vikenda; u četvrtak smo pred popunjenim Draženovim domom pobijedili Bosance s plus trinaest, da bismo tu prednost prosuli u nedjelju u legendarnoj Skenderiji pred osam tisuća gledatelja. Nekada sam i ja imao svoje mjesto pod suncem; leđima bih se oslonio o onaj crveno-bijeli lim sa reklamom Čipi-Čipsa na crvenom sektoru; sada prepuštam tu radost nekim novim čudacima; dok ima čudaka, bit će zanimljivo.
Posebno su mi pak dragi pošteni intelektualci koji preziru sport kao aktivnost kojom se po njima bave ili je prate ograničeni i plitki ljudi, pa u svoja objašnjenja znadu dodati i mafiju, pranje novca i što već uz to ide (recimo, Mamić i Ivić zajedno, kao da te ljude ne dijeli pola stoljeća provalije, nego su još jučer zajedno marendavali janje s mladim lukom na terasi Aleksinca i užurbano noktima malog prsta čupali komadiće plećke iz karijesa na peticama). Ne znaju da najbolji košarkaški klub u gradu igrače plaća (ako baš nije u blokadi) malo bolje od konobara obližnjih kafića od Badalićeve do Šarengradske. No, oni su za razliku od prvih dosljedni; za njih je bilo čiji i bilo kakav sport nezanimljiv - kao da sport uopće i može biti ičiji, nego samo mi možemo biti njegovi. Osim možda borilačkog sporta; taj im nekad ima smisla, barem onoliko koliko meni nema... ali nećemo sada toliko daleko od crvene niti.
Crvena nit u mojim traktatima? Ma, dajte, hajmo mi o utakmici: nije sad toliko bitan rezultat; vjerni pratitelji sportskih natjecanja sigurno su već navikli na pretkvalifikacije kada je hrvatska košarka u pitanju, ne gledaju takvi samo polufinala svjetskih prvenstava, pa čupaju ono malo kose što je preostalo nad činjenicom da su nam ovog ljeta baš sve mlade selekcije pale u kontinentalne B divizije.
- - -
O nečemu drugome ovdje želim napisati par slova, a između ostaloga i o tome da se s Bosnom može igrati i sudjelovati u sportskim natjecanjima a da na tim susretima ne bude mrtvih i ranjenih.
Vjerujem da bi susreti ovih dviju reprezentaciju u nogometu značili na žalost baš to; kada bi se na jednom mjestu skupili svi manijaci, torcide, zli momci i armade, teško da bi to na nekom Bilinom Polju ili Rujevici ili barem na nekom opustjelom stajalištu na autoputu prošlo bez baklji, ozljeda i strašnih uzvika kao popratnog folklora.
Košarka ili zanima ljude koji nisu agresivni, ili je zapravo uopće sport koji ne privlači isključivost i divljaštvo. Naime, već u četvrtak u Draženovu domu bilo mi je neobično vidjeti i čuti kako dvorana plješće iza bosanske himne, a na skupinu njihovih navijača – doduše raspoređenu na vrh zelenog sektora, daleko iznad koša u mraku dvorane, okruženu reda radi malom četom zaštitara – nitko nije ružno ni pogledao, a kamo li bacio kakvu flašu ili baklju, čak niti kada su krajem druge četvrtine prešli u vodstvo.
Pa sam pomislio – kako već čovjek ima predrasude kada ovdje živi, red je, ipak smo ratovali nema ni pola stoljeća; ma dajte, pa naše će tamo dočekati ćakijama i dinamitom. Ali avaj; već u prvim kadrovima iz Skenderije vidiš dame s kockicama i šalovima kako mirno sjede u publici okružene opuštenim i veselim domaćim ljudima; navijači hrvatske reprezentacije raštrkani širom gledališta mirno sjede obučeni u kockaste dresove i pričaju s okolnim narodom. Ide Lijepa naša, a ni jednog zvižduka za čuti, pa što je ovo? Jesu li ti ljudi došli gledati sport ili se nadjačavati po principu naših i vaših?
I onda još čitam, igraču BIH majka se te nedjelje u bolnici borila za život; njegovi jarani u reprezentaciji igrali su za njega i nju – utakmicu koja znade nerijetko biti veća i od života.
Sve me to podsjetilo na ... ah, bolje da puno ne pričam, ono neko daleko i davno Sarajevo iz doba nakon Olimpijade; Sarajevo u kojemu su se gradile barikade od bureka a na zidovima zgrada ispod natpisa „Ovo je Srbija“ ispisivali grafiti „Jarane, ovo je pošta“. Ili na davno umrli Zagreb u kojemu sam i sam prisustvovao utakmicama Cibone ili Dinama i Zvezde, Hajduka, bilo koga trećeg i četvrtog - na kojima su jedni kraj drugih na legendarnom maksimirskom istoku, par metara od travnjaka (ili na sektoru Be Ledene dvorane) stajali navijači obiju momčadi podbadajući se uobičajenim pošalicama, pa zaključujući na koncu, nakon nekog neplodnog remija: ah, čemu nerviranje, ionako će partizani i ovog ljeta pobrati vrhnje!
Prolaze evo još jedne košarkaške kvalifikacije, vrag ih odnio, a mi igramo s Bosnom, kao da igramo s Austrijom ili Belgijom. Naši bekovi pumpaju loptu poput čimpanzi kako nam je Bog zapovjedio da činimo otkad više nema Dražena, a šuteri prangijaju trice u bunar; još jedan neuspio napad. Gledam to sve u nedjelju navečer šećući kao lav po kavezu našim boravkom, dok Bosanci tuku naše dvadeset razlike i šalju nas opet u neke pretkvalifikacije. Ovo je jedina kontinentalna smotra u povijesti basketa do sada na kojoj naša reprezentacija izgleda da neće sudjelovati.
- - -
Što mi sve to treba; mogao sam kao sav normalan svijet ići u birtije, kladiti se na nekakav Brajton i Sauthempton i pričati ribičke priče o ratovima, komadima i ulovima; ovo je barem besplatno, ne košta ništa osim vlastitih živaca.
Od naše košarkaške reprezentacije više me uznemiriti može samo najrođenija žena kada zabrinuto među prstima vrti vrhove svoje kose pa tiho otpuhuje prema meni; moram se šišati, oćelavit ću radi tebe i tvojih prohtjeva. Ja sam, je li, mačo divljak i primitivac koji gleda čak i od teve operatera zaboravljene košarkaške kvalifikacije; palim se na dugu kosu zbog koje već duboko na pragu starosti frnji nos i ne smije kao poštena baba naviklati trajnu kako Bog zapovijeda uz Burdu i najnovije tračeve, nego poskrivećki od čete kolegica na poslu podreže pokoji pramen s vremena na vrijeme; tek toliko da se još šarmantnije narica i uvije sam od sebe na ramenu, pa ga smiješ taknuti dok ti onaj statički elektricitet prolazi kroz trbuh.
Ili je to samo najobičnija, vrela milina od koje nam rastu osmijesi kao kišnica za toplog ljetnog pljuska u bačvi na dvorištu; tek toliko da možeš usred takve rabote upitati, a krivo ti je, jel?
Eh, molim u sebi; nije daleko dan u kojem ću i ja moći upitati, bakice, a zašto ti imaš tako velike oči? Fućkat će mi se tada za sve poraze, bit će to konačna pobjeda života. Postat ću pravi olinjali krezubi stari vuk u kutu blagovaone s očalama za daleko na čelu ili dnu nosa, što čita knjižurine od sedamsto strana i uvečer kvari ovo malo vida što je ostalo.
Ona se sprema za sutrašnji odlazak na posao; dok prolazi prostorijom nad ekranom vijori svježe oprana duga kosa; poput svete zastave ljubavi i podsjetnika na to koliko je život lijep, a ja sam kao od te košarke živčan pa se kao pravim da to ne vidim.
To je igra koja traje desetljećima, od početka; od onog časa kada smo hodali možda tjedan dana i kada je jednog čarobnog proljetnog popodneva upalila teve, a na njemu su igrali Rad i Čelik, pa sam ja na pitanje - idemo van? - veselo odgovorio potvrdno, te je temeljem toga naprečac zaključila: ovaj je savršen, nogomet ga ne zanima. Igramo tu igru evo već skoro puna četiri desetljeća; u igri je važno pronaći ravnotežu i jasno pokazati tko je važniji; što smo stariji sve nam je slađa i ljepša.
Toliko je lijepa da za uvoda nekakvog polufinala Lige prvaka sin istoči tamni Kozel dok se sa svojom bandom ne dogovori gdje će gledati i ostaviti nas dvoje same doma; bratski će on to, pola meni u kupicu, pola njemu iz flaše, a ja značajno pogledam tamo; tamo gdje je ono što je važno, pa poskrivećki prošapćem, ili više velim očima, idemo gore? - jer zna se, važnije mi je ono gore nego ovo dolje, fućka mi se više za sva finala i polufinala; naša finala nisu napeta, osvijetljena i bučna nego meka, tamna, polagana i tiha, u njima su sekunde kao sati i nema nikakvih prekršaja i prigovora; toliko se to znade da kroz osmijeh dobijem odgovor, polako, samo ti gledaj; moram oprati i sebe i kupaonicu, ne znam da li će mi dva poluvremena biti dosta s kolikim prascima živim.
Mislim, otkad je kćer odselila, peremo nas dvojica kupaonice, daleko bilo; usisavamo, tresemo tepihe, čak za vedrih i toplih dana i brišemo prašinu s cijevi parnog grijanja; ja znadem - manitua mi - i krpom pobrisati pod, ili iz one flaše našpricati umivaonik i proći ga spužvicom svako toliko, kada ne daj Bože uočim onu strašnu sivu nijansu na površini od koje se čitavi svjetovi tresu i viju kao hrašće na buri; ali nije to to - dok se najljepše ruke tog posla s umivaonikom ne dohvate. Ona ne inzistira; zna da je nemoguće jednostavno nemoguće; ja isto ne inzistiram; znam da ću sve lako nadoknaditi, samo kada za to dođe vrijeme, a najvažnija stvar u tom vremenu jest da me se nešto što smo odavna već dogovorili ne traži, nego da se sjetim i napravim sam.
Jer, nema sretnijeg čeljadeta od uznemirene i cajtnotom obaveza zatrpane žene kada otvori vrata kredenca, a tamo kao kamen pričvršćena drška što je još jučer prijetila katastrofalnim odvajanjem i padom. Zašto je to tako, ja odavna već ne pitam; nije do mene da mislim, kume, nego da šarafim prstenove i turam u rupu kit za drvo; dok traje, traje. Pa kada te onda kao ovlaš dohvati ona ruka, bijela od brašna ili meka od tople vode, i zadrži se u tom dodiru bez pitanja; zadrži se ne sekundu ili dvije, nego cijelu minutu, kao da nikada više od tebe otići neće, da ti u prsima već zvoni vrućina i pišti radost a ti još žmiriš od ljepote i ne želiš sve to prekinuti otvaranjem očiju; znat ćeš da si na pravom mjestu, u oku ciklone; u samom središtu kaosa zvanog život; u odlučujućoj sekundi odlučujuće utakmice odlučujućih kvalifikacija koje određuju budućnost našeg sporta barem za sljedeće desetljeće.
Lopta leti prema košu, a ti znaš da u dvorani više nema nikoga i ničega, nego je upaljen samo onaj jedan reflektor na sredini stropa, tek toliko da se čovjek sam sa sobom u mraku ne sudari; čuje se samo škripa patika na parketu i onaj bezvremenski zvuk prolaska stare oguljene kožne lopte u dodiru sa špagom isprepletenom ispod obruča; sveti zvuk suze što putuje kroz mrežicu. Nije bitno tko je pobijedio, nego je bitno da nema pobijeđenih, to je bitno. To znamo nas oboje; onaj tko to ne zna, sretno mu bilo, trebat će mu. Sreće.
I tako, završava drama u Skenderiji. Ona gleda sve to iz prikrajka dok sprema fen na policu pa vidi, vrag je odnio šalu; onda pita tražeći neku utjehu za svog tužnog čovjeka: hoćeš da ispečem palačinke? Ma daj, dušo, čemu tući kile na ovu nevolju, ajmo radije ranije u krpe; film ćemo lako pogledati sutra uvečer.
< | studeni, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |