Koja je razlika između duha i duše? Riječ „duh“ odnosi se na nematerijalni aspekt ljudskoga bića. Čovjek ima duh, ali nije duh. Međutim, u Svetome se pismu jedino za vjernike u kojima prebiva Sveti Duh kaže da su „duhovno živi“ (1. Korinćanima 2,11;). Nevjernici su „duhovno mrtvi“ (Efežanima 2,1-5;). U Pavlovim spisima, „duh“ je veoma važan za duhovni život vjernika (1. Korinćanima 2,14;). Duh je onaj dio čovjeka koji mu daje sposobnost prisnoga zajedništva s Bogom. Kada god se koristi riječ „duh“, odnosi se na čovjekov nematerijalni dio koji uključuje i njegovu dušu.
Riječ „duša“ ne odnosi se samo na čovjekov nematerijalni dio nego i na onaj materijalni. Čovjek ima „duh“, ali jest duša. U najosnovnijem smislu te riječi, „duša“ znači „život“. Ipak, kada govori o duši Biblija ide dalje od „života“ u mnoga druga područja. Jedno od tih područja je čovjekova želja da sagriješi (Luka 12,26). Čovjek je po prirodi zao, zbog čega je njegova duša umrljana. Životno načelo biva uklonjeno u vrijeme fizičke smrti (Postanak 35,18;). „Duša“ je, baš kao i „duh“, središte mnogih duhovnih i emocionalnih iskustava (Job 30,25; Psalam 43,5; Jeremija 13,17). Kada god se koristi riječ „duša“, ona se može odnositi na cijelu osobu, živu ili nakon smrti.
„Duša“ i „duh“ slični su u pogledu načina na koji se koriste u duhovnom životu vjernika. Oni se razlikuju u njihovu odnosu prema van. Preko „duše“ čovjek ima vodoravni odnos sa svijetom, a preko „duha“ ima okomiti odnos s Bogom. Važno je razumjeti da se oboje odnosi na čovjekov nematerijalni dio, ali samo se „duh“ odnosi na čovjekov hod s Bogom. „Duša“ se odnosi na čovjekov hod u svijetu, kako materijalno tako i nematerijalno. (Odabrano prema vjerskoj literature)

Dakle, svrha duhovnosti po vjeri jeste upoznavanje Božje riječi i djelovanje božjeg duha u nama. Božji duh koga primamo uz naše dopuštenje, mijenja ono što je u nama nečisto i nepotrebno za vječni život u kraljevstvu Božjem. Kao vjernik uvjeren sam da nitko ne dolazi u Nebo nečiste duše ako ta duša nije pročišćenja istinama Božjeg duha kojeg po svojoj slobodi primamo da se nastani u nama. Tek kad je nastanjen u cijeloj/čistoj duši čovjeka duša je spremna za nebeski život a ako to nije, nastavlja po zakonima neba i odlazi na vremenito čišćenje!

Poznajem jednog čovjeka koji cijeli život misli da nikad nije učinio ništa nepošteno, misli da je ispavan po ljudskom i Božjem zakonu, za sebe kaže da je pravedan i ne brine za svoju budućnost. To izgleda divno, ali taj čovjek, ne samo da ne osjeća potrebu za Bogom nego, što je još i gore ne pokazuje razumijevanje i empatiju ni prema konu drugom. Rekli bi, sam sebi dostatan, kao „denar“ zakopan u vrtu. Nije ga briga ni za svoje bližnje. Sv. Grgur Veliki je u XXXIV. homiliji napisao sljedeće: „Kao što vidimo iz svakodnevnog iskustva, oni koji znaju da ih nikakvo breme grijeha ne opterećuje, stoje, doduše, na putu ispravnosti, ne čineći ništa nedozvoljeno, ali ipak svojski ne streme k nebeskoj domovini. Ispravnost može učiniti da nam se srce silno ukruti“. Dakle, prema tome, većina samodovoljnih često su lijeni kada trebaju učiniti nešto posebno dobro. Zato nije ni čudno što Isus govori da je veća radost u pronalaženju jednog grešnika nego zbog 99 pravednika? Ljudi koji žive, rekli bi u svojim granicama moralnosti, nažalost, često i ne osjećaju potrebu za Bogom. Isusu osobno ne treba naša pomoć, jer sve što činimo Njemu - za sebe to i drugog čovjeka činimo, zato je i rekao: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 45): Slijedi navod iz knjige: Za vrijeme klanjanja Isus je rekao svetoj Faustini: ‘Kćeri moja, tvoja živa ljubav i suosjećanje koje gajiš prema meni bili su mi utjeha u Maslinskom vrtu.’“ (Dn 1664) Razmatranje Poniznoj osobi poput svete Faustine sigurno je bila velika čast čuti da je Isus pronalazio utjehu u njenim pobožnim djelima. Pa ipak, to je istina. Isus nam je dao milost, kao i Šimunu Cirencu koji mu je pomogao nositi križ, da donosimo utjehu njegovu Srcu svojim djelima suosjećanja koja proizlaze iz ljubavi prema njemu i drugima. Kako mi možemo pomoći?. Započnimo molitvom: Isuse, otvori moje oči za nove načine da ti ugodim i pomognem vršiti tvoje poslanje milosrđa za cijeli svijet. Čak i najmanja uloga bila bi mi najveća čast. Molim te za sve što ti želiš za mene. Isuse, smiluj se nama i cijelome svijetu!“

“Dobili smo granatu”:
Bilo je to u vrijeme Domovinskog rata, u proljeće, jednog podneva 1992. godine. Nisam zapisivao pa govorim iz glave, datuma se ne sjećam. Bio je lijep sunčan dan, pogodan za poljoprivredne radove. Svekar, supruga i ja, našli smo se tog dana na njivi u strojnoj sadnji krumpira dvorednom sadilicom. Uokolo nas nigdje žive duše osim jednog čovjeka koji je na susjednom imanju strojno razbacivalo mineralno gnojivo. Bili smo pri završetku posla, još zadnja dva reda. Odjednom tutanj i lomljava tenkovskih i topovskih granata. Nad našim gradom nadvio se ogroman oblak prašine i dima. Nakon svake eksplozije, koje su se redale jedna za drugom, mogao si locirati mjesta gdje je granata mogla pasti u odnosu na crkveni toranj. Tako sam u jednom trenutku prema azimutu na crkveni toranj, točno ocijenio i osjetio da je granata pala na našu kuću, i kažem supruzi : " Dobili smo granatu ! "Dok stroj i dalje škripuće, ona baca krumpir u zemlju, nasmije se i samo mi odmahne rukom - razumio sam u smislu kao da ne lupam kao lud. Netom po završenom poslu, odložim stroj, i krenem prema susjedu, koji je također odložio svoj stroj i krenuo prema meni. Imao sam namjeru, budući se poznajemo, da malo popričamo o nastaloj situaciji, jer smo bili izvan zone granatiranja. Još nisam stigao niti progovoriti prvu riječ, on meni onako drito u glavu, nazove me imenom i kaže: " Dobio si granatu ! " Na mah sam se trgnuo, duboko zamislio i zabrinuo. Pitao sam se je li moguće da ono što sam rekao supruzi on govori meni, doslovce isto. Uskoro je garantiranje prestalo. Nismo znali što da činimo. Ostali smo u čekanju što će se dalje dogoditi. Koliko je sve trajalo, ne znam. Odjednom u daljini primijetim nepoznatu osobu na mopedu koja se kreće putem prema nama. Osjetio sam već tada da bi to mogao biti netko iz obitelji. I kada je došao blizu prepoznao sam svog sina. Prva riječ koju sam uputio bila je " Tko nam je poginuo " ?- "Nitko " ! Kaže on. - uzvratih, hvala Bogu. Ali to nije sve.
Kada smo stigli kući tu je bila gomila ljudi, među njima i tzv. "unproforci ". Kuća je dobila direktni pogodak tenkovske granate koja je probila potkrovlje iznad dnevnog boravka i kuhinje i eksplodirala iznad tj. posred kuhinjskog stola za kojim se redovito okupljala moja uža i šira obitelj od pet članova. Ostali ukućani bili su kući i Božjim čudom napustili su kuhinju samo pet minuta ranije. Od stola nije ostala niti iverica, raspršio se u sitne čestice – doslovno u prah.
Svi smo se prihvatili posla sa raščišćavanjem. Sjećam se, skidao sam okvir razbijenih kuhinjski vrata koja vode van na terasu i pri tome istinski fućkao od radosti. Svi smo ostali živi i zdravi. Bio sam toliko sretan da sam odmah svima prisutnim rekao: "Opraštam onome čovjeku koji je pucao iz tenka!". Ako me pitate zašto, nemam pojma, nemam decidirani odgovor, samo znam da opraštam od srca. Mogao bi samo nagađati zašto, zašto,...Možda zato što je na njegovom mjestu, u nekim drugim okolnostima, mogao biti moj sin, ili ja osobno. Ne mogu znati pod kojim okolnostima se to dogodilo. Ne znam, samo vidim da je nadnaravno i zato nemam odgovor. Bar tako sam to doživio u ono vrijeme. Htio bi ovoj priči dodati još kratki dodatak: Nedaleko od nas živi žena sa obitelji druge nacionalnosti, ona je prva priskočila u pomoć i sa svojim priborom prišla u raščišćavanju krhotina. Nije dizala pogled, samo je gledala dolje i neprekidno radila. Znam kako joj je bilo pri srcu, vjerojatno teže nego meni. Od tada pa sve do danas ostali smo sa njenom obitelji u prijateljskom kontaktu. (Priča čitatelja bloga koji po želji ostaje anoniman)

Ispovijest Majke Elvire svima nama!
Svaki dan sam sve zadovoljnija svojim životom, sretna sam što sam se rodila, no najsretnija sam zbog toga što mi je Gospodin namijenio takav život da više nemam vremena brinuti se za sebe. Nikada u životu nisam imala puno vremena da razmišljam o sebi, kako se osjećam, jesam li sretna ili tužna. Uvijek sam se brinula za druge i shvatila sam da su oni dali odlučujući pečat mom ljudskom, kršćanskom i vjerskom sazrijevanju. Dugo godina sretno sam udana za sina tesara iz Nazareta, koji je i sam po zanimanju tesar. Hodeći s Njim u neprekidnoj novosti života, svaki dan sve više otkrivam da služiti zapravo znači kraljevati. Nema kraljevstva većeg i bogatijeg, ljepšeg i privlačnijeg od čovjekova srca. Staviti se na raspolaganje Bogu Ocu da bi služio čovjeku, uistinu te čini kraljem. Otkrit ću vam tajnu kako vladati, kako pobijediti iscrpljenost, umor, depresiju, strah: pogledajte oko sebe i pružite ruku nekomu komu je teško. Okružiti se ljudima kojima treba pomoći zapravo je velik dar. Tu mislim najprije na tvog oca, tvog muža, tvoju ženu, tvog brata… Tako stalno pomičemo granice svoje izdržljivosti i postajemo jači. Samo vlastitim iskustvom možemo spoznati što znači: „onaj tko izgubi svoj život, naći će ga“. Kažem često djevojkama i mladićima u Zajednici, mojim suradnicima i prijateljima, da nas čak ni grijeh ne treba omesti u našoj težnji da ljubimo. Ponekad se osjećamo blokiranima i slabima jer se usredotočimo na svoje rane i kukamo nad sobom. Pokušajmo ih, naprotiv, predati Gospodinu! Da nas On oslobodi bremena naših grijeha i da nas pošalje naviještati. Svijet i danas, kao i nekoć, očekuje poruku nade, vijest o uskrsnuću, vijest da je smrt zauvijek poražena, da se jedan čovjek dobrovoljno predao na smrt i platio otkupninu za sve. Danas Bog čeka na naše “da” da bi ta vijest odjeknula posvuda, među bogatima i među siromasima, među profesorima i među nepismenima, među dobrima i zlima, muškarcima, ženama i djecom… Nikoga više ne zanima što si bio dosad, tvoja prošlost, tvoji grijesi: danas je prilika da postaneš nov čovjek, drukčiji, slobodan. Govorim vam to kao živ svjedok, kao žena koja već godinama kontemplira tu nevidljivu snagu uskrsnulog Krista. Ta snaga nastavlja oslobađati mlade, obitelji i djecu, ozdravlja bolesne, vraća vjeru sumnjičavima, pouzdanje klonulima. Isus želi da budemo glasnici nade, svjetlo svijeta, da preko našeg života On bude prisutniji i vidljiviji na Zemlji, da odgovorimo na Njegov poziv, da izgovorimo svoje “da”. Neka nam Jutarnja zvijezda, Marija, koja je radosnim srcem kontemplirala događaje uskrsnog jutra, pomogne da prepoznamo slavu uskrsnulog Krista, njezina Sina. Autorica: Majka Elvira
POGOVOR:
Jasno je da ne možemo biti svi kao sestra Elvira. Nemamo svi isto poslanje, istu svrhu i sadržaj na svom životnom putu. Ali jedno je sigurno: svi imamo priliku i možemo koristiti nevidljivu snagu uskrslog Krista. Rastom u vjeri dolazimo do trenutka kada otkrivamo vrijednosti - svrhu svog života i postojanja, te donosimo presudnu odluku kojom svoj život, sve svoje boli i strahove predamo u Njegove ruke kako bi uz Njegovu pomoć i suradnju ostvarili smisao ovozemaljskog postojanja. Tako svojim primjerom možemo postati svjedok i nositelj snage koja pronosi Njegovu slavu. Božanska ljubav sama po sebi dala je vrijednost životu a svakoj jedinki ili pojedincu svoju autentičnost u zajedničkom postojanju da može ostvarivati svoj zadani smisao postojanja. Također znamo, da ljubav i ljudska i božanska, čezne za tim da bude uzvraćena, a uzvraćena ljubav donosi plodove i postaje živa rijeka koja teče od srca do srca...! (EuM)

Kako savladati umor deprsiju i strah

tema je za sutra, kada na ovom mjestu objavljujem ispovijest Majke Elvire koja svojim životnim iskustvom želi pomoći svima nama! Samu najavu ne treba posebno komentirati.

Časna sestra Elvira u ljeto 1983. godine napušta sigurnost samostana u Torinu kako bi u ruševnoj kući započela živjeti s mladima s ulice. Tog dana započela je priča o Zajednici Cenacolo, priča o iscijeljujućoj snazi evanđeoske ljubavi koja je, krenuvši sa sjevera Italije, zapljusnula i hrvatske obale. Ta radikalna odluka, motivirana ljubavlju koja je graničila s ludošću, donijela je obilan plod: tisuće života zasjali su poput bisera podignutih iz blata, očišćeni zagrljajem ljubavi ove neobične časne sestre.

„Bog mi je dao strpljivosti da sve ove godine slijedim njegove poticaje. Malo-pomalo obzori su se proširili i danas žele zagrliti čitav svijet, doprijeti do tisuća mladića i djevojaka željnih ljubavi. Već dugo vremena te ruke nisu samo moje. Uz mene je sada mnoštvo mladih koji, nakon što osjete živu Božju ljubav, odlučuju darovati drugima ljubav kojom su se osjetili ljubljeni“. Majka Elvira

Ako upitamo nekog obraćenika: „Kako si i kada započeo svoj duhovni put?“, najčešće će nam reći: „Jednog dana sam upoznao čovjeka (ili jednu ženu) čija prisutnost je sjala svjetlom dobrote, ljubavi i istine. Svako od nas u svom životnom hodu susreo je takve ljude ozarena lica, neposredne, krotke, dobronamjerne i sigurne u sebe. Ako ga upitamo što mu je dalo toliku milost i sigurnost u istinu, možemo očekivati kratak odgovor – da je Kristov. Privučen njegovom prisutnošću dobrote i ljubavi, ne tako davno htio sam i ja činiti put kršćanske vjere“. Put vjere započinje slušajući i razmatrajući Sveta Pisma, što sam isprva činio i danas to činim. Božja riječ čini da vidimo da je Bog ljubav i da smo ljubljeni od Njega, ali mi često ne uzvraćamo. Ovo nutarnje svjetlo nas potiče da napustimo sve ono što Bogu nije milo. Put nije uvijek ravan. Ponekad je uzbrdica. Drugi put je nizbrdica. A ponekad se i zaustavljamo ne želeći nastaviti put. Ali Božji glas nas ohrabruje, osnažuje, oprašta nam pa nastavljamo dalje. Na ovom putu vjere mnogima koji to žele u pomoć dolazi Crkva, tj. živa riječ karizmatika, svećenika, obraćenika, koja nas vodi dalje. Ako smo dušom u vjeri tada ne koračamo sami. Rastom u vjeri naša duša se oslobađa tereta raznih nečistoća a duh Božji zauzima svoje mjesto i uspostavlja našu duhovnu komunikacijiu sa čistim duhom svemira. Taj proces želim opisati u jednom narednom postu. Jednom kad zaista kušamo Božje milosrđe, nakon obraćenja, bez oklijevanja živimo za Njega te do Njegove božanske prisutnosti uvijek koračamo u poniznosti i ljubavi. Cilj vjernika vremenom postaje i sam biti svjetlo istine i ljubavi za one koji koračaju u nepoznavanju Boga? Zahvaljujući obraćenicima mnogi se i sami obrate te u sebi pronđu Isusa“? Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin, tko ide za mnom, imat će svjetlost života (Iv 8, 12). Kršćanin koji ima odraslu vjeru očituje ljepotu i moć prisutnosti Boga koji je Gospodar gospodara. Kako bismo se mogli jednog dana pokloniti Isusu, potrebno je činiti put vjere kao što su to učinili Mudraci. Ne možemo primiti Isusov život i dati svoj život Isusu za tren oka. Put vjere je dug, naporan, propitivan ali i lijep. Naravno, vjera je dar, ali treba ga prihvatiti i čuvati na svom putu. Bog, koji je ljubav, ne prisiljava nas da ga prihvatimo. Otac i naš Stvoritelj, stvorio nas je slobodne. Onaj koji ima odraslu vjeru u sebi, po svojoj dobroti očituje ljepotu i moć prisutnosti ljubavi, istine i vječnog života. (Iz vjerskem literature: prilagodio prema svom obraćenju: EuM)

Potaknut idejom vlasnika EUM Bloga, ispričat ću vam ukratko moju priču o " Oprostu ". Nisam onaj koji sam od uvijek opraštao niti sam se u to razumio. Znao sam se naljutiti i onda to nositi u sebi, pa gotovo zaboraviti, naročito ako bi se " na trenkovao " ( napio- razveselio ) u nekakvoj društvenoj prilici. Međutim, kako čovjek ima prijatelje, još više ima onih koji mu rade o glavi, bilo gdje i bilo kada. Imao sam puno neprijatelja u životu, što poznatih, a još više nepoznatih. A ispričat ću vam samo jedan slučaj s poznatim neprijateljem. Bili smo u istoj političkoj stranci (ne bih ju imenovao). Ja sam bio predsjednik, a on je u stranci također ima neku funkciju - a poseban zadatak mu je bio da me pred drugima lažno kleveta, ali ne samo to, nego da me i pred drugima, gledajući me oči u oči, lažno optuži za potpune neistine. U tom momentu, da sam imao oružje pri ruci, sigurno bi ga upotrijebio. Hvala Bogu, nisam ga imao. Međutim, nakon toga imao sam čvrstu namjeru da ću ga kad tad " likvidirati ". Imao sam čitavu viziju da mu zatrem tragove pa bilo to i nakon 15 godina našega života. Na svu sreću, ovakva “atmosfera” držala me je samo tri dana. Razmislio sam dobro, i oprostio sam mu sve to u duhu, uz pretpostavku da iza te rabote stoje neki drugi meni nepoznati ljudi. Nisam smatrao da ga o tome trebam bilo što obavještavati, naprosto ta osoba za mene više nije postojala. Međutim, kasnije se je dogodilo nešto nepredviđeno. Prošlo je dosta godina nakon toga, i jednoga dana, ja sam se našao u banci moga malog grada, sjedio čekajući da dođem na red. Odjednom vidim toga čovjeka, ulazi u hol banke. Isti moment, instinktivno ustajem sa stolice u holu, polazim mu u susret, ne razmišljajući što ću mu reći, pružam mu ruku i kažem : " Opraštam ti sve" ! To što sam tada vidio meću nikada moći zaboraviti. Vidio sam čovjeka totalno slomljenog duha. Ništa mi nije znao reći, osim riječi zahvale koje je izgovarao na meni čudnovat način. Ja sam mu ukratko rekao što sam imao u namjeri i kako izvesti njegovu egzekuciji, ali Bog mi je pomogao da se to ne dogodi, a on mi je ispričao čije " maslo" je iza toga stajalo. Htio je da po poslu odemo na piće. Naravno, ja sam se zahvalio i rekao da nemam vremena.
Tek mnogo godina kasnije, rastom u vjeri, saznao sam da nas Isus uči kako Bog oprašta nama grijehe onako kako (ako) mi prethodno oprostimo drugima. (Mt. 18,33). Ne samo da nas uči da opraštamo neprijateljima, nego da i ljubimo i molimo za njih. (Mt 5, 3-45). Još je na križu oprostio onima koji su ga mučili... "Oče oprosti im, ne znaju što čine".
(Autor: čitatelj bloga – želi ostati anoniman)

Vrijeme je da se cijeli svijet vrati Isusu, izvoru žive vode. Ne treba kriviti Boga i mrmljati protiv Njega! Gospod govori tebi i cijelom svijetu ono što je govorio Izraelcima: “Kuća Izraelova kaže: ‘Gospodinov put nije pravedan!’ Je li to moj put koji nije pravedan, kućo Izraelova, ili bolje rečeno, nije li tako da vaši putevi nisu pravedni?” (Ez 18-29) Stoga je vrijeme da ispravite svoje puteve i vratite se Njemu (Zeh 1-3). Ne budite tužni i obeshrabreni zbog toga što su crkve zatvorene i što vam je rečeno da ne idete u crkvu kako biste izbjegli kontakte i kako biste izbjegli virus. Vođe daju upute za vaše dobro. Poslušnost je uvijek bolja od žrtvovanja! I u prošlosti, kad god je bilo epidemija, događalo se isto. Hvala Bogu da sada putem interneta i drugih sadržaja poput youtubea, televizije, radija itd. možete duhovno sudjelovati u misama, klanjanju, molitvama itd. Morate znati da mise nisu zaustavljene, već oko 500 000 svećenika prinosi svete mise za vas na raznim oltarima širom svijeta. Svi svećenici u svome srcu nose ljude, ovce koje su im s ljubavlju i brigom povjerene, prinoseći mise. Morate znati i vjerovati da u atmosferi u kojoj živite i u samom zraku koji dišete postoji snaga Tijela i Krvi Kristove kroz svete mise koje se prinose u cijelom svijetu u svako doba! (Rim 3-25) Ako vjerujete i otvorite svoje srce snazi i blagoslovima prisutnosti euharistije koja vam je na raspolaganju, naći ćete ozdravljenje, oslobođenje, zaštitu i sve duhovne i materijalne blagoslove koje želite. Molite se Duhu Svetom da otvori oči vašega srca da vidite i iskusite velike blagoslove koje daje za vas svojom smrću i uskrsnućem koji se svakodnevno iznova vide na svim oltarima. (Ef 1-18, Fil 4-19) Sjećam se dana koje sam proveo s vama prije otprilike dva desetljeća, propovijedao evanđelje u većini vaših velikih gradova i molio se s vama za vaše ozdravljenje i oslobođenje. Volim vas još uvijek, dragi Hrvati. Jako ste mi u srcu i u molitvama. Očekujem dan kada ću ponovno doći k vama propovijedati Evanđelje i vršiti službu Isusovu među vama. Svakodnevno u svojim misnim i zagovornim molitvama, upućujem posebne molitve da moji Hrvati budu zaštićeni od potresa i drugih prirodnih katastrofa i bolesti koje dolaze od bakterija i virusa, a posebno od korone u ovim danima. Moja djeco u Hrvatskoj, duhom i istinom postavljam svakoga od vas, i vaše obitelji i zemlju, u Sveto Srce Isusovo po Bezgrješnom i Suosjećajnom Srcu Marijinom, naše drage Majke, i blagoslivljam vas, ozdravljam vas, oslobađam vas, posvećujem vas, ispunjavam vas ljubavlju, mirom, radošću i milošću u Ime Oca, i Sina i Duha Svetoga – Amen. Slavimo Gospodina! Fra James Manjackal, misionar svetog Franje De Sales (MSFS) i misionar milosrđa pape Franje.

Oca Jamesa Manjackala upoznao sam proje desetak godina kada je održao četverodnevni seminar duhovne obnove, na stadionu, općina Viškovo u okolici Rijeke. Unatoč kišnom vremenu sve dane stadion je bio pun. Od tada je počela rasti moja vjera, tako da izbor ovog pisma nije slučajan. Fra James Manjacka je poznati indijski katolički svećenik i karizmatik svjetskoga glasa, koji je u nekoliko navrata i sam bio u našoj zemlji i održao desetke seminara. U ožujku je, nakon potresa u Zagrebu uputio Hrvatima pismo ohrabrenja i nade. Pismo donosi portal Snagom Duha, pa ga prenosimo cijelo u dva nastavka:
Dragi moji Hrvati, djeco Moja, Isus zna vašu sadašnju krizu i patnje. Ne brinite se nego se čvrsto držite svoje vjere u Isusa. Sjetite se što nam je Bog rekao. “Ja sam vaš Gospodin koji vas je stvorio i otkupio, ne bojte se. Zvao sam vas imenom i vi ste moji. Kad prođete kroz vodu, ja ću biti s vama, u rijekama se nećete utopiti. Kad hodate kroz vatru, nećete se opeći, plamen vas neće progutati “(Iz 43,1-3) U svim zemljama koje propovijedam poručujem ljudima “Ako želite vidjeti vjeru, idite u Hrvatsku”! Ovo je vrijeme u kojem Bog testira vašu vjeru, djeco moja Djeco Moja, vi ste narod koji je u nedavnoj prošlosti mnogo stradao, i mnogo ste patili ali dokazali ste svoju vjeru u Isusa i ljubav Božju. Hrvati su u cijelom svijetu poznati po svojoj živoj vjeri u Krista! U svim zemljama koje propovijedam poručujem ljudima “Ako želite vidjeti vjeru, idite u Hrvatsku”! Ovo je vrijeme u kojem Bog testira vašu vjeru, djeco moja. “Ispitajte se živite li u vjeri. Ispitajte sebe. Ne shvaćate li da je Isus Krist u vama? – Osim ako, naravno, ne padnete na tom ispitu” (2 Kor 13-5) Trebali biste znati da je vaš Bog Isus koji je Emmanuel – Bog s nama. Nikad te ne bi napustio ili odbacio. On hoda s tobom kamo god kreneš. On te voli i brine za tebe, i on je veliki, divni Bog koji je živ! Morate se pokajati i vratiti se Gospodinu Isusu. Poznato mi je da su se nedavno neki od vas odrekli vjere u Isusa Krista i otišli od Boga kršeći zapovijedi, posebno prvu zapovijed, prelaskom na sotonizam, masonstvo, okultne prakse, ezoteriju, new-age, štovanje drugih poganskih religija poput Hinduizma, Budizma itd. Također, u zadnje vrijeme u vašoj zemlji nije bilo djelotvornog propovijedanja Riječi Božje! Zbog toga je u Hrvatskoj bilo puno neznanja i ljudi su izgubili vjeru zbog neznanja. “Moj narod propada zbog želje za znanjem” (Hosea 4-6) Djeca se rađaju Bogu i propovijedanjem Božje riječi i Duha Svetoga. (Iv 3, 3-6) Budući da su neki od vas otišli od Njega kroz grijehe i nevjernost, trpite sadašnje katastrofe Naš Bog je ljubav, On uvijek čini dobro i svi su njegovi planovi za naše dobro i dobrobit (Jere 29-11). Ne može činiti zlo jer je uvijek dobar i milostiv. Budući da su neki od vas otišli od Njega kroz grijehe i nevjernost, trpite sadašnje katastrofe. To je ono što se dogodilo cijelom svijetu; čovjek se puno oslanja na znanstveni napredak i bogatstvo, čovjek je zaboravio na izvor žive vode i iskopao bunare koji ne mogu zadržati vodu! (Jere 2-13)

Kako žive naši stari;
Stajao sam u redu na blagajni. Ispred mene bila je niska pogrbljena starica. Ruke su joj se tresle, na prsima je čvrsto držala malenu torbicu. Kupovala je nekoliko osnovnih stvari i nedostajalo joj je četiri kune za plaćanje računa. U košarici je imala kruh, mlijeko, brašno i maleni komad pite. Blagajnica je bila dosta oštra prema njoj, a ljudi u redu su negodovali zbog te situacije naglašavajući da im se žuri i da nije trebala uzimati, ako nema za platiti. Starica je stajala potištena, sa suzama u očima, a ja to nisam mogao podnijeti, dao sam blagajnici četiri kune i upozorio nju i ostale ljude da ne bi trebali tako postupati ni s jednim čovjekom, a pogotovo s ovom staricom. Srce mi je skoro iskočilo iz grudi, uzeo sam staricu za ruku i s njom se vratio do trgovine. Bakica je ponizno hodala uz mene, a ja sam u košaru stavljao proizvode za koje sam smatrao da će joj biti najpotrebniji: nešto mesa, jaja, razne žitarice, a ona je promatrala potišteno, sa suzama u očima. Svi su nas gledali. Došli smo do voća i pitao sam je što joj treba, a starica me nijemo pogledala velikim očima i trepnula, nije imala snage ništa reći. Uzeo sam od svega pomalo. Vratili smo se do blagajne. Ljudi su se ovaj put odmaknuli u stranu i pustili nas preko reda. Na blagajni sam shvatio da sa sobom nemam dovoljno novca da platim njezinu i svoju kupovinu, pa sam ostavio svoju košaru, a platio staričinu. Izašli smo van. Pogledao sam staricu u lice i vidio joj suze na obrazima… Pozvao sam je u auto i pitao ju gdje živi. Ponudila se da mi napravi čaj. Otišla je u kuhinju, a ja sam razgledao vrlo siromašnu, ali čistu i ugodnu unutrašnjost njezina doma. A kad je na stol, sa starim, ali urednim heklanim stolnjakom, stavila dvije napukle šalice i istrošeni tanjur na kojem je bio prepolovljen onaj mali komad pite iz njezine košare – odjednom sam shvatio kako žive naši stari… Popili smo čaj, malo porazgovarali i tada sam morao krenuti. Sjeo sam u auto i tada više nisam mogao izdržati, suze su se počele slijevati niz moje lice (Priča je od nepoznatog autora i od svih vas koji niste zadržali suzu)

Otkud toliki strah. Korona, potresi, strah od svega, jer ljudi vjeruju najviše onome što vide i što im serviraju kao vijesti dana. Slušam Papa govori a naši crkveni oci ponavljaju (otp.): da se usred velike nesreće nalazi i veliki blagoslov. Slabi smo da bi dokučili svu istinu a znamo da ona kao naša stvarnost ili duhovna dimenzija negdje postoji. Ali, ona istina koja nam se servira kao strah nije istina nego laž. Bog kad stvara ili čini uvijek nam želi nešto dati, ali mi se bojimo primiti. Ta cijeli svijet je stvoren radi čovjeka kojeg neizmjerno ljubi. Jedna od najvećih prepreka koje moramo prevladati je strah.. a strah dolazi od oca laži. Ne vidimo srcem što nam je Bog dao: imamo svoju zemlju, naj istaknutije sportaše po brojnosti na svijetu, imamo Međugorje – evo 40 godina Majka Marija nam dolazi i vodi nas i cijeli svijet ka Isusu. 40 godina samo je Izraelce vodio nakon izlaska iz Egipta do obećane zemlje. Zar nismo odabrani narod? Odabrao je upravo nas i dao nam život sa nekom svrhom koju zapravo nalazimo tek onda kada Mu dopustimo da nas vodi. Budimo ponosni na sve to!.
Ali, nažalost i iz nekih nama nepoznatih razloga imamo i potrese, koronu, ali na sreću imamo i zajamčenu obnovu, vakcinu i blagoslov koji nas čeka iz svega toga. Nije sve crno, dapače, nakon noći dolazi dan, dolazi novo sunce, rađanje.. Ako smo u strahu tek onda živimo u paklu pa nam je izgleda poznati pakao često manje zastrašujući od nepoznatog raja. Ponovio bi: bez boli nema ljubavi. „Dvije su stvari pomoću kojih čovjek sazrijeva: ljubav i bol“ (Johann Messner). Ne bojmo se biti slomljeni, predati se Bogu – bojmo se biti neautentični, pristati na manje od tog. Ako želimo da Bog promijeni našu životnu situaciju, prvo mora promijeniti naše srce. To može biti jako bolno, jer onda počinje iz naše nutrine izlaziti sve ono što je u njoj zakopano: rane, grijesi, kompleksi, krive slike o sebi, Bogu, bližnjima… Ruše se naše utvrde i zidovi koje smo podigli kako bismo se zaštitili od novih rana i razočaranja. Sve to što nosimo u sebi sprječava nas da živimo u slobodi, a oni koji nose toliko rana, najčešće imaju i iskrivljenu sliku Boga i ne mogu povjerovati u njegovu ljubav i dobrotu. Što ako Bog gradi rušeći? Ako u nama ruši sve ono što nam smeta da postanemo slobodni! Zato je pitanje ovog posta, pitanje o kojem ne bi bilo loše razmisliti: što ako je sve to kroz što sad prolaziš upravo priprema za ono za što si Ga molio/molila? (Prigodna molitva na mjestu komentara)

Vjernici/obraćenici znaju da na ovom svijetu nema sigurnosti, nigdje, ma gdje se nalazili i ma koliko imali materijalnih i/ili duhovnih dobara, jer svugdje može doći bolest, potresi, nesreće...! Jedino s pouzdanjem znaju ili bi trebali znati, da nije uzaludno biti s Bogom, raditi za njega, biti u Njegovoj blizini, pronositi svijet zajedništva u dobru. Kao kršćani, svi smo kršteni u Isusovo ime i tako i formalno povezani s Njim, Njegovom sudbinom i Njegovom smrću i Njegovim uskrsnućem. To nam je poklon od Boga, naša budućnost nakon kratkog boravka na zemlji. Hoćemo li ga uzeti ili odbiti, ovisi samo o nama. Radi se o iskrenom, najneposrednijem, najdubljem, najintimnijem odnosu. Inicijativa je Božja, poziv u Kristovo zajedništvo za izgradnju Božjeg Kraljevstva u ovome svijetu!
Kao Njegovi svjedoci, obraćenici se osjećaju dužni svojim primjerom iz života svjedočiti svoju vjeru drugima, kako se kaže, i do na kraj svijeta. Bitno je da iskreno ispričamo drugima, kako smo upoznali Isusa, u smislu što je on učinio za nas, kakvi smo bili prije, a kakvi smo danas ?! Najveći grješnici su obično i pravi svjedoci, koji se ne boje svjedočiti svoju vjeru i postupke jer po svom predanju imaju apsolutno pouzdanje u Bogu. U tom kontekstu, želja mi je ovdje objaviti nekoliko postova na temu obraćenja na način da se čitatelji ovog bloga jave, da razmijenimo e-mail adrese, a od danas komentare mogu slati i oni koji nemaju svoj blog. Naravno, tko to ne želi, takvi postovi ne bi bili sa potpisom autora, mogu biti potpisani pseudonimom i sl. Vjerujem da bi to bilo korisno i zanimljivo i za druge koji traže taj/svoj put. Napominjem da je snaga mojih postova, ne toliko po sadržaju koliko u iskrenosti, pa je kod svakog svjedočenja bitno naglasiti iskrenost, a iskrenost srca pravi je lijek za ozdravljenje uz strpljivo isčekivanje milosti koja po dobroti i ljubavi potiče na jačanje vjere. (Post prema inicijativi jednog od čitatelj bloga, tekst uskladio i dopunio EuM).

Nastavno na prethdni post svakom ljudskom biću, makar neposredno prije smrti, preporučam Obraćenje iz ljubavi prema Bogu. Osim po ljubavi, ne postoji neka druga vrsta obraćenja, recimo u smislu pridobivanja bilo kakvog interesa, to bi bila čista zabluda. Ni samo spasenje nije adekvatan izraz za ono što čovjek dobiva u Božjoj blizini već ovdje na zemlji. Zašto je tako malo, odnosno još uvijek nedovoljno obraćenja? Upravo zbog toga što se mnogi ne trude da razumiju smisao obraćenja. Kao što i danas mnogi ne razumiju što im se događa u životu. Kada bi to razumjeli, razumjeli bi i smisao žrtve. Cjelokupni Isusov put i život satkan je u smislu njegove žrtve, kao onoga, koji je jedan od nas, dakle, kao čovjek, ne kao Bog. Mi još uvijek živimo u ne razriješenim religijskim pojmovima tko se žrtvovao na križu. Zbog toga su mnogi skeptici ostali skeptici, ja bi ih nazvao " Nevjerne Tome ". Čovjek nikada ne može biti Bog, ali može nastojati biti kao Bog. („Budite savršeni kao otac Moj na nebu“) Isus Krist je jedinstvena Osoba po Božjem Naumu, i ne ponovljiv slučaj u povijesti. Došao je na krilima ljubavi, radi spasa čovjeka, da svjedoči istinu i svima koji to žele pokaže put, a kada je ljubav u poitanju Otac nam po Sinu najbolje dokazuje da je Bogu sve moguće. Problem je u tome što mi Njegovu poruku ne razumijemo ili pod utjecajem zla ne želimo razumjeti. Preuzeti odgovornost za vlastiti život je preuzimanje žrtve. On je preuzeo najviši i nateži oblik žrtvovanja, i nije jedini koji je to učinio. Žrtve se izražavaju u najrazličitijim oblicima. Veličina žrtve je u njezinom dostojanstvu. Isuse pomozi mi da moja žrtva bude dostojna Tebe. U ime Tvoje, i prolivene Tvoje krvi, protivim se Sotoni, uzročniku sveg Zla i Grijeha, ocu laži!
(Pismo prijatelja – Borisa, Tekst uskladio i dopunio EuM).

Povijesno pitanje slobode je pitanje oslobađanja čovječanstva od sotonskog jarma ropstva koji ga je zarobio. Slobodnim izborom čovjek je pozvan da bira dobro tražeći smisao svog postojanja upoznajući put do Stvoritelja. Talenti, razum, srce i sposobnosti služe upravo tom cilju. To je prije svega duhovni put čovjekova zanosa naukom, istinom, put mira, pravednosti i dostojanstva, na kojem moralnost i savjest ima prethodnu i zadnju riječ. Međutim, cijelo vrijeme sotonski zagrljaj je prisutan, On svojom lažnom i egoističnom ljubavlju nudi sve ono što služi ugodi tijela a usput umrtvljuje duh čovjeka. Služeći svojoj ugodi čovjek je izgubio kompas, unakazio moral i prirodu, izazvao razne bolesti, vremenske promjene, prirodne katastrofe, i posljedice za sve ono što se protivi zakonima Neba. Rekli bi da je danas planeta na površinskom izdisaju jer mnogi nemaju empatiju prema njoj. Većina ljudi (korisnika prirodnih resursa) ne živi u skladu s prirodom. Dominira vladajuća elita globalnih bogataša koji drže svijet u šaci, pa se svi niže rangirani državnici ravnaju prema njima (slobodna trgovine, g-mol usjevi i sjemena, dominantna valuta, ukidanje granica i tradicionalnih vrijednosti, ukidanje različitosti i na koncu ukidanje slobode – stvara se "umjetna inteligencija" sa centrom koji kontrolira cijeli svijet. Tu se otvara drugo povijesno pitanje slobode – nesloboda. Ako je Stvoritelj zajamčio slobodu i dostojanstvo svakom čovjeku, nesloboda je ukidanje te iste slobode, dakle, Božanska riječ se gasi – a može li to biti. Može li takvom neslobodom čovjek postati Bog. Oni imaju čak i svoje religije koje nas uče da smo božanstvo u sebi. Kakva će to biti civilizacija neslobode dakle i ne Ljubavi, malih "bogića". Da li je to naš današnji svijet u kojem svako ima svoju istinu i svoju ljubav, a zanemaruje Istinu i Ljubav sa imenom i prezimenom: Isus Krist.
Danas na djelu vidimo brojne humanitarne i solidarne aktivnosti, na kojima će opet "ONI " profitirati. One nisu pravi odgovor na naše probleme. Mali čovjek se još kako tako snalazi u tom labirintu globalnih izazova i trendova, ali uzroci ostaju i dalje. Kataklizme su zato neizbježne kao predokus "sudnjeg dana" i ne znam koja je ovo po redu u milijunskom nizu. Uzaludno je naše pisanje povijesti 5 - 15 ili 30000 godina. Mi kao pojedinci ne znamo skoro pa ništa! Naše znanje je dozirano, prilagođeno vremenu u kojem smo eksploatirani zakonima na principu mrkve i batine. Povijest je u Božjim rukama. A čovjek na vlasti se igra Boga. Tek u poznim godinama pojedinac istrošen godinama vidi jasniju sliku što nam se događa. I to malo samosvijesti uskoro nestaje zajedno sa njim. Pitanje je u čijem zagrljaju. O tome, po svojoj slobodi, sami odlučujemo. (Pismo prijatelja – Borisa: tekst uskladio i dopunio EuM).
U slijedećem nastavku: Smisao obraćenja!

Ovu pjesmu posvećujem prijateljici na blogu: karenjina00, za pjesmu "Mom poeti" i prijatelju Borisu da ju otpjeva uz harmoniku, te za sve one koji vjeruju u ljubav voljene - smrću rastvljene osobe:

MOJE MILO

Kad te vidim na svom grobu
proplakat će svemir cio
radi tuge rad žalosti
u očima tvojim milo

Nećeš znati da te gledam
blagoslivljam život cio
tvoje srce za me kuca
kad moje se umirilo

Čekat ću te na oblaku
kako plovi gledaj milo
naši puti sad čekaju
od ljubavi leta krilo

U noćima na me misli
srcu podaj život cio
nebeske ću ptice slati
da te časte moje milo

Ti se podaj zagrljaju
u snovima kad te gledam
dok putujem visinama
ljubav srca nikom ne daj

Moje pjesme tvoji snovi
nek te prate sa visine
ti ne plači moje milo
kada gledaš moje ime!

Koja bi bila proročka poruka za 2021. godinu! Govorio sam o ratu koji traje u svakoj duši po svom slobodnom izboru u borbi između dobra i zla pa bi se trebalo malo vratiti na taj post. Naše duhovno ratovanje u sljedećoj godini bit će najučinkovitije ako odbacimo strah - kako bi ostali čvrsto povezani s Kristom. Proročka poruka za 2021. bi po tome glasila: Ne boj se - Ja sam s tobom. To zvuči kao zapovijed. To je znak ujedno i plod čvrste vjere. U Bibliji se ta rečenica/zapovijed ponavlja 365 puta. Bog nam je za svaki dan u godini, sa sigurnošću, poručio – ne bojte se! Hodajmo u vjeri, iz dana u dan. Na takav način ne dajemo mjesta zlome. Stari nam ljudi kažu: Strah je vrag. Kad god se bojimo povezani smo s vragom, u zagrljaju smo duha straha, promišljamo u strahu, donosimo odluke potaknuti strahom i na koncu djelujemo u strahu. A znamo da naše odluke određuju naš put.. U suprotnom, kad nemamo straha, nemamo ništa s njim, slobodni smo za Boga i sa Njim hodimo. To neka bude naše duhovno ratovanje u sljedećoj godini – odbaciti strah kako bi ostali čvrsto povezani s Kristom. „Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« (Rimljanima 8 15-16) Nadalje, prema govoru Nebojše Đurića (u cijelosti: Izvor: https://book.hr/video-prorocka-poruka-za-2021-godinu/) strah je ropstvo, okovi. Postoji strategija tame da nas ponovno zarobi strahom, da nas vrati u stanje duše prije obraćenja kada smo osjećali, disali, mislili i govorili strah. Duh se prima kroz ono što slušamo. Vjera dolazi od slušanja Božje Riječi, ali također i strah dolazi od slušanja negativnog govora. Pazite što slušate i koga slušate. Čuvajte se lažnih proroka. Što čine? Kako ih prepoznati? Lažni proroci koriste istinu kako bi zastrašivali, umjesto oslobađali. Istina izrečena u duhu zastrašivanja je pogubna laž. Takvi govori će se u posljednje vrijeme, kaže Pismo, toliko intenzivirati da će ljudi umirati od straha. Zato, ne boj se, i započni dan sa tom zapovijedi. (Tema je sažeta radi prilagodbe blogu – EuM)

Pod zajedničkim nazivom “Za molitvu kojom tebi vapim” su dvije pjesme kao jedan Eho objavljen od strane dva autora sa bloga: Karenjina00 i EuM-a. Hvala ti prijateljice na odgovoru pjesmom - pjesmi, i na blagoslovu da naše riječi nade iziđu na svjetlo dana. Neka naše riječi razumijevanja pjesmom utješe sva ranjena srca.

Dome moj

Jutro drhti što li sudba sprema,
nebo gledam doma moga nema
zemljo mati danas te ne poznam
smiluj mi se, istinu da doznam

Nit blagosti niti svijetla ima
gledam tebe a bol me prožima
zar te moram dome ostaviti
još je teže s tobom ranjen biti

U čas nesta sve što mi je dato
zemljo mati umiri se zato
da li mogu s tobom govoriti
doma moga dal će opet biti

Gledam moje drage uspomene
zid tvoj srušen, boli otkrivene
gdje ću noćas tihe suze liti
tko će drugi meni smiraj biti.
(EuM)


Za molitvu kojom tebi vapim

Ostao sam goloruk u bolu
Sve se ruši što ne mogu spasit
Nit rukama ponovo sagradit
Uspomene po mojemu domu

U tebi sam stekao imanje
Po tebi sam snove posijao
I od tebe ploda ubirao
Kud me tjeraš, kud me šalješ

Jesam li ti sagriješio nešto
Da mi hladno ti okrećeš leđa
Bijesna li si Zemljo moja sveta
Trneš moje upaljeno svjetlo

Korak mi je ko olovo težak
Dal pred mene zidovi će pasti
Kada više neću moć poznati
Praga svoga s kojeg mi je bježat

Al srce je moje patnjom jako
Za molitvu kojom tebi vapim
Ostavi mi život mojih dragih
Ostavi mi moje čedo malo
(karenjina00)