Strah i obraćenje:
Otkud toliki strah. Korona, potresi, strah od svega, jer ljudi vjeruju najviše onome što vide i što im serviraju kao vijesti dana. Slušam Papa govori a naši crkveni oci ponavljaju (otp.): da se usred velike nesreće nalazi i veliki blagoslov. Slabi smo da bi dokučili svu istinu a znamo da ona kao naša stvarnost ili duhovna dimenzija negdje postoji. Ali, ona istina koja nam se servira kao strah nije istina nego laž. Bog kad stvara ili čini uvijek nam želi nešto dati, ali mi se bojimo primiti. Ta cijeli svijet je stvoren radi čovjeka kojeg neizmjerno ljubi. Jedna od najvećih prepreka koje moramo prevladati je strah.. a strah dolazi od oca laži. Ne vidimo srcem što nam je Bog dao: imamo svoju zemlju, naj istaknutije sportaše po brojnosti na svijetu, imamo Međugorje – evo 40 godina Majka Marija nam dolazi i vodi nas i cijeli svijet ka Isusu. 40 godina samo je Izraelce vodio nakon izlaska iz Egipta do obećane zemlje. Zar nismo odabrani narod? Odabrao je upravo nas i dao nam život sa nekom svrhom koju zapravo nalazimo tek onda kada Mu dopustimo da nas vodi. Budimo ponosni na sve to!.
Ali, nažalost i iz nekih nama nepoznatih razloga imamo i potrese, koronu, ali na sreću imamo i zajamčenu obnovu, vakcinu i blagoslov koji nas čeka iz svega toga. Nije sve crno, dapače, nakon noći dolazi dan, dolazi novo sunce, rađanje.. Ako smo u strahu tek onda živimo u paklu pa nam je izgleda poznati pakao često manje zastrašujući od nepoznatog raja. Ponovio bi: bez boli nema ljubavi. „Dvije su stvari pomoću kojih čovjek sazrijeva: ljubav i bol“ (Johann Messner). Ne bojmo se biti slomljeni, predati se Bogu – bojmo se biti neautentični, pristati na manje od tog. Ako želimo da Bog promijeni našu životnu situaciju, prvo mora promijeniti naše srce. To može biti jako bolno, jer onda počinje iz naše nutrine izlaziti sve ono što je u njoj zakopano: rane, grijesi, kompleksi, krive slike o sebi, Bogu, bližnjima… Ruše se naše utvrde i zidovi koje smo podigli kako bismo se zaštitili od novih rana i razočaranja. Sve to što nosimo u sebi sprječava nas da živimo u slobodi, a oni koji nose toliko rana, najčešće imaju i iskrivljenu sliku Boga i ne mogu povjerovati u njegovu ljubav i dobrotu. Što ako Bog gradi rušeći? Ako u nama ruši sve ono što nam smeta da postanemo slobodni! Zato je pitanje ovog posta, pitanje o kojem ne bi bilo loše razmisliti: što ako je sve to kroz što sad prolaziš upravo priprema za ono za što si Ga molio/molila? (Prigodna molitva na mjestu komentara)
komentiraj (13) * ispiši * #
