“Dobili smo granatu”:
Bilo je to u vrijeme Domovinskog rata, u proljeće, jednog podneva 1992. godine. Nisam zapisivao pa govorim iz glave, datuma se ne sjećam. Bio je lijep sunčan dan, pogodan za poljoprivredne radove. Svekar, supruga i ja, našli smo se tog dana na njivi u strojnoj sadnji krumpira dvorednom sadilicom. Uokolo nas nigdje žive duše osim jednog čovjeka koji je na susjednom imanju strojno razbacivalo mineralno gnojivo. Bili smo pri završetku posla, još zadnja dva reda. Odjednom tutanj i lomljava tenkovskih i topovskih granata. Nad našim gradom nadvio se ogroman oblak prašine i dima. Nakon svake eksplozije, koje su se redale jedna za drugom, mogao si locirati mjesta gdje je granata mogla pasti u odnosu na crkveni toranj. Tako sam u jednom trenutku prema azimutu na crkveni toranj, točno ocijenio i osjetio da je granata pala na našu kuću, i kažem supruzi : " Dobili smo granatu ! "Dok stroj i dalje škripuće, ona baca krumpir u zemlju, nasmije se i samo mi odmahne rukom - razumio sam u smislu kao da ne lupam kao lud. Netom po završenom poslu, odložim stroj, i krenem prema susjedu, koji je također odložio svoj stroj i krenuo prema meni. Imao sam namjeru, budući se poznajemo, da malo popričamo o nastaloj situaciji, jer smo bili izvan zone granatiranja. Još nisam stigao niti progovoriti prvu riječ, on meni onako drito u glavu, nazove me imenom i kaže: " Dobio si granatu ! " Na mah sam se trgnuo, duboko zamislio i zabrinuo. Pitao sam se je li moguće da ono što sam rekao supruzi on govori meni, doslovce isto. Uskoro je garantiranje prestalo. Nismo znali što da činimo. Ostali smo u čekanju što će se dalje dogoditi. Koliko je sve trajalo, ne znam. Odjednom u daljini primijetim nepoznatu osobu na mopedu koja se kreće putem prema nama. Osjetio sam već tada da bi to mogao biti netko iz obitelji. I kada je došao blizu prepoznao sam svog sina. Prva riječ koju sam uputio bila je " Tko nam je poginuo " ?- "Nitko " ! Kaže on. - uzvratih, hvala Bogu. Ali to nije sve.
Kada smo stigli kući tu je bila gomila ljudi, među njima i tzv. "unproforci ". Kuća je dobila direktni pogodak tenkovske granate koja je probila potkrovlje iznad dnevnog boravka i kuhinje i eksplodirala iznad tj. posred kuhinjskog stola za kojim se redovito okupljala moja uža i šira obitelj od pet članova. Ostali ukućani bili su kući i Božjim čudom napustili su kuhinju samo pet minuta ranije. Od stola nije ostala niti iverica, raspršio se u sitne čestice – doslovno u prah.
Svi smo se prihvatili posla sa raščišćavanjem. Sjećam se, skidao sam okvir razbijenih kuhinjski vrata koja vode van na terasu i pri tome istinski fućkao od radosti. Svi smo ostali živi i zdravi. Bio sam toliko sretan da sam odmah svima prisutnim rekao: "Opraštam onome čovjeku koji je pucao iz tenka!". Ako me pitate zašto, nemam pojma, nemam decidirani odgovor, samo znam da opraštam od srca. Mogao bi samo nagađati zašto, zašto,...Možda zato što je na njegovom mjestu, u nekim drugim okolnostima, mogao biti moj sin, ili ja osobno. Ne mogu znati pod kojim okolnostima se to dogodilo. Ne znam, samo vidim da je nadnaravno i zato nemam odgovor. Bar tako sam to doživio u ono vrijeme. Htio bi ovoj priči dodati još kratki dodatak: Nedaleko od nas živi žena sa obitelji druge nacionalnosti, ona je prva priskočila u pomoć i sa svojim priborom prišla u raščišćavanju krhotina. Nije dizala pogled, samo je gledala dolje i neprekidno radila. Znam kako joj je bilo pri srcu, vjerojatno teže nego meni. Od tada pa sve do danas ostali smo sa njenom obitelji u prijateljskom kontaktu. (Priča čitatelja bloga koji po želji ostaje anoniman)
Post je objavljen 25.01.2021. u 13:40 sati.