Hrvatska numizmatika

subota, 17.11.2018.

Novac Dubrovačke Republike


Nova knjiga: Novac Dubrovačke Republike, 1. izdanje, 2018.

Najopsežniji i najdetaljniji numizmatički katalog Dubrovačkog kovanog novca ikad objavljen. Obrađene su sve nominale dubrovačkog novca, tipovi i varijante. Katalog je velikog formata, jednostavan i pregledan. U katalogu su prikazane i numizmatičke vrijednosti u eurima. Nezaobilazna literatura za sve koji se ozbiljno bave dubrovačkom numizmatikom.

Tiskana knjiga, 300 stranica, crno-bijele slike, hrvatski i engleski tekstovi.

Autor: Zlatko Viščević

Više o knjizi pogledajte ovdje.

Cijena: 330 kn

Oznake: dubrovnik, Dubrovačka Republika, novac, numizmatika, stari novac, knjiga

- 09:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 10.10.2018.

Prikaz novčanice: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 10 dinara 1920. "Amerikanka"

Oznake: 10 dinara, 10 dinars, 1920, Amerikanka, banknotes, Collecting, currency, Dinar, Đorđe Vajfert, jugoslavija, Kingdom of Serbs Croats and Slovenes, Kralj Petar I Karađorđević, Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, Marko Stojanović, Narodna banka, National bank, novac, novčanice, numismatics, numizmatika, Numizmatika.net, Paper money, papirni novac, Pick, skupljanje, Standard Catalog of World Paper Money, Yugoslavia, Zlatko Viščević, Zlatko Viscevic

- 10:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.01.2013.

Hrvatsko-dalmatinski novci

Croatian-Dalmatian Coins
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



U povijesti hrvatskoj za vremena narodne samostalnosti uz geografske oznake Hrvatska, Slovinska zemlja ili kasnije Slavonija, i Bosna javlja se kao poseban geografski pojam još i ime Dalmacija.1) Taj je naziv u direktnoj vezi s istoimenom starom rimskom provincijom, ovelikom pokrajinom, koja se prostirala od obale Jadranskog mora daleko u kopno, sve do rijeke Drine u glavnom. Kad su se Hrvati naselili na zemljištu te stare Dalmacije, osnovali su pomenute svoje glavne plemenske oblasti. Ali neki dijelovi Jadranskog primorja s nekoliko prastarih utvrđenih gradova na samoj obali morskoj zadržali su kao ostatci starog latinskog stanovništva izniman politički položaj i izvjesnu samostalnost te neodvisnost od hrvatske države. Taj dio Jadranskog primorja poznat je u hrvatskoj povijesti pod zajedničkim svojim imenom: Dalmacija, koju su sačinjavali otoci: Krk, Rab i Osor te pet gradova: Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor. Svi su ovi gradovi živjeli posebnim svojim životom a političko njihovo područje protezalo se jedva koju tisuću koraka izvan gradskih zidina. Sva ostala zemlja na tvrdom kopnu kao i većina otoka sačinjavahu glavnu i središnju hrvatsku oblast, t.j. samu Hrvatsku.

Stanovnici Dalmacije bili su ostatci starog rimskog provincijskog stanovništva, koje je govorilo latinski. Tadašnji savremeni pisci nazivlju te stanovnike Romanima. Latinski jezik ostao je i kasnije, kroz čitav srednji pa i novi vijek, službenim jezikom dalmatinskih gradova, premda se je polagano, tokom stoljeća naselilo u njima mnogo hrvatskog elementa, koji im je podao posve drugačiju, novu, slavensku oznaku.

U političkom pogledu potpadala je Dalmacija u 7. i 8. stoljeću pod vlast Bizanta, no neposredna blizina hrvatske države i odnosi s njome bili su uzrokom, da se je već u 9. vijeku počeo u dalmatinskim gradovima osjećati manji ili veći politički utjecaj Hrvata i Hrvatske. Tako je Dalmacija morala već knezu Zdeslavu (878. - 879.) plaćati godišnji danak, a kralj Stjepan Držislav (969. - 997.) pripojio ju je hrvatskoj državi, izuzevši gradove Dubrovnik i Kotor, koji su dosta rano ispali iz hrvatskog sredovječnog pojma Dalmacije, i okrunio se prvi od hrvatskih vladara ne samo kao kralj Hrvatske nego i Dalmacije. Do Držislava nosili su hrvatski vladari samo titulu: ,,rex Chroatorum“, a iza njega se oni s ponosom nazivlju: „reges Dalmatiae et Croatiae“. Ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom još je jače utvrđeno oko god. 1069., kada je Bizant svoja prava na Dalmaciju predao kralju Petru Krešimiru IV. Od tada je „regnum Dalmatiae et Croatiae“ jedan jedinstveni upravni i međunarodno priznati teritorij.2)

Mletačka republika, najopasniji takmac i protivnik hrvatske države, već je od najstarijih vremena pohlepnim okom gledala na utvrđene dalmatinske gradove i neprestano nastojala, da ih bilo kako otme ispod vlasti hrvatskog kralja. Lijepi ovi gradovi i brojno otočje pred njima imalo je da posluži kao najsigurniji put za mletačku političku i trgovačku ekspanziju prema Istoku. Premda je Dalmacija od vremena Petra Krešimira IV. sačinjavala s Hrvatskom jedno jedinstveno kraljevstvo, gradovi Zadar, Trogir i Split ostali su i nadalje uređeni i bili upravljani kao autonomne općine. Taj momenat je Venecija počela izrabljivati i vješto se uplitati u hrvatske državne poslove a osobito u poslove autonomnih gradova nastojeći da ih pridobije pod svoju vlast. U tom je nastojanju pomagala Veneciji osobito Bizantija, kada je 995. i 1085. prenijela na Mletke tobožnje svoje političko pravo na Dalmaciju, premda ga je već ranije prestala da izvršuje. Pa ni za prestanka hrvatske narodne države, kada je Hrvatska stupila u personalnu uniju s Ugarskom, 1102., to mletačko nastojanje nije prestalo. Šta više, zbog udaljenosti ug. - hrvat. vladara Venecija je postala još odlučnija pa je bila postigla i neke uspjehe, jer su se pojedini gradovi počeli da priklanjaju njezinoj moći. No ovom širenju mletačke političke vlasti po dalmatinskim gradovima kao i po teritoriju stare Hrvatske učinio je barem za neko vrijeme kraj ug. - hrvat. kralj Ludovik I. (1342.-1382.). Poslije uspješnog ratovanja prisilio je on Veneciju mirom u Zadru (18. II. 1358.) te se odrekla svih hrvatskih i dalmatinskih gradova i otoka.

No Mlečani se ni iza ovog, za njih vrlo nepovoljnog mira, nisu smirili. Vješto izrabljujući političke smutnje, koje su iza smrti Ludovika I. bjesnile po svim dijelovima hrvatskog kraljevstva Venecija je svoje nastojanje napokon s uspjehom završila time, što je 9. VII. 1409. kupila od kralja Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata ne samo sve krajeve i gradove, koje je on onoga časa u svojoj vlasti imao, nego i sva njegova vladarska prava na kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju.

Već u kolovozu 1409. preuzela je Venecija Zadar, otok Pag i hrvatske gradove Vranu i Novigrad. U rujnu iste godine podvrgao joj se otok Rab i grad Nin a do konca godine i otoci Cres i Osor s Lošinjem. Pozivajući se na ugovor s kraljem Ladislavom Venecija je uporno radila na tome, da zaposjedne i ostale dijelove Dalmacije i Hrvatske, no to nije išlo tako lako, već je Venecija morala voditi dva teška rata s kraljem Žigmundom. Za prvog rata kupila je od Sandalja Hranića Ostrovicu i Skradin, ali Hrvati te gradove opet osvoje. Ali 30. X. 1412. dade se pod zaštitu Mlečana Šibenik. U tranju 1420. pokoriše se Veneciji otoci Brač, Hvar i Korčula, 22. VI. iste godine pade pod njezinu vlast i tvrdi Trogir, dok joj se 28. VI. 1420. kao posljednji od dalmatinskih gradova ne pokori i grad Split. No Mletačka republika nije bila još ni sa svim tim uspjesima zadovoljna. U siječnju 1444. dođoše pod njenu vlast plemićka općina Poljica i tvrdi Omiš. God. 1452. osvojiše Mlečani Krajinu makarsku i priključiše se teritoriju Dubrovačke republike. Tako je pod Veneciju dospjelo čitavo naše primorje sa svim otocima. Od sjevernih otoka bio je još jedini Krk slobodan u rukama knezova Frankopana, no i njega zauzeše lukavi Mlečani prevarom 22. II. 1480. Za vlade ug. - hrvat. kralja Vladislava II. mnogo se je radilo 1510. - 1512., da se od Venecije oslobode osvojeni dijelovi Hrvatske i Dalmacije, no do rata nije došlo. Tako je u vlasti Mlečana ostalo sve ono, što su od 1409. do 1480. podvrgli pod svoju vlast.

Sa širenjem mletačke vlasti širio se i geografsko - politički pojam Dalmacije. Uz stara tri dalmatinska grada (Zadar, Trogir, Split) sačinjavali su sada pokrajinu Dalmaciju i svi oni hrvatski gradovi, krajevi i otoci, koji su oteti od teritorija Hrvatske i podvrgnuti pod vlast mletačku. Drugačije je bilo s Dubrovnikom. On je priznavao mletačku vlast samo u 13. i u prvoj poli 14. vijeka; kasnije se razvio u samostalnu republiku i nikada više nije potpao pod pojam mletačke Dalmacije. Kotor je dospio pod Veneciju 1420. No kako je on teritorijem Dubrovačke republike bio odijeljen od mletačke Dalmacije, sačinjavao je zajedno s Bokom posebnu pokrajinu, zvanu Albanija.

Najstariji svoj posjed, stečen 1409. do 1480., nazvali su Mlečani „acquisto vecchio“ (stari posjed). Taj se geograf. - polit. pojam Dalmacije održao kroz čitav 15. i početak 16. vijeka, dok se nije pojavio opasni mletački protivnik, Turska, koja se iza pada Bosne 1463. počela primicati moru. U žestokom naletu Turci su ovladali čitavom Hrvatskom, a Venecija je izgubila skoro sve svoje kopnene posjede. Odsada Dalmaciju kroz jedno dvije stotine godina tvore samo utvrđeni gradovi uz more i svi otoci, a Hrvatska potpade pod geograf. – polit pojam turske Bosne.

Mirom, sklopljenim iza Kandijskog rata (1644. - 1669.) između Venecije i Turske, Mlečani su se doduše morali da odreknu otoka Kandije (Krete), ali im je zato uspjelo, da opet prošire svoj posjed na teritoriju stare Hrvatske i to tako, da je nova mletačko - turska granica (linea Nani) tekla podalje od mora, od Novigradskog zaliva do ušća Cetine. Makarsko primorje, koje je tom prilikom trebalo da potpadne pod Tursku, nije o tome htjelo ni da čuje, nego je i nadalje priznavalo mletačku vlast. Tako je Venecija iza ovog rata bila gospodar ne samo krajeva Hrvatske, ograničenih lineom Nani, nego i Poljica i Makarske krajine, a na sav taj posjed i opet se protegnuo naziv Dalmacija.

Poslije pobjedničkog Rata za oslobođenje (1683. - 1699.) mirom u Karlovcima određena je, među ostalim, i nova granica između Turske i Venecije i fiksirana aktom od 14. VII. 1700. Granična crta povučena je vrlo jednostavno, mjesta Knin, Vrlika, Sinj, Vrgorac i Gabela spojena su ravnom linijom, jedino je oko tih varošica ostavljen prostor od jednog sata hoda u polukrugu prema Bosni kao obrambeni pojas. Nova granica je nazvana ,,linea Grimani“ a sav novo dobiveni teritorij ,,nuovo acquisto“. Ime Dalmacija prošireno je time još dublje u teritorij stare Hrvatske.

Kad je Turska 1714. iznenada otela Veneciji Peloponez (Moreju), buknuo je novi rat. Mletačko je oružje na bosanskoj granici imalo dosta sreće pa je zauzet čak i Mostar i Počitelj. No opće političke prilike u Europi učinile su kraj ovome ratu i u Požarevcu je 1718. načinjen mir, kojim su mletački interesi jako izigrani. Venecija je izgubila Moreju, tek joj je nešto pomaknuta granica na račun Bosne. Nova granica je utvrđena između 1721. i 1733. i nazvana ,,linea Mocenigo“, ona se nije mijenjala sve do pada Venecije 1797. Požarevačkim mirom stečeni posjed nazvan je ,,asquisto nuovissimo“ i s njime je ime mletačke Dalmacije doseglo svoje najveće proširenje.

Tako se od malene pokrajine razvio tokom stoljeća novi i širi pojam Dalmacije, kako ga danas shvaćamo i poznajemo, a izbrisano je ime Hrvatske, koja je nekada upravo na teritoriju današnje Dalmacije imala svoje političko središte.

Mletačka Dalmacija nije bila upravljana kao jedinstvena pokrajina. To je zapravo bio skup autonomnih državica, tj. pojedinih gradova i otoka sa svojim okolišem. Teško je naći i dvije općine s istim zakonima, jer je svaka imala poseban svoj statut, mješavinu rimskog prava i mletačkih zakona. Općine su same upravljale svojim komunalnim poslovima, a vlast su dijelila dva staleža, plemstvo i građanstvo. Gradovi su imali svoju municipalnu slobodu, kako su je imali i nekada pod bizantskim i hrvatskim vladarima. Ta se sloboda pokazivala i time, što su gradovi bili utvrđeni jakim zidinama, što je bio privilegij samo slobodnog municipija. U doba naše samostalnosti imali su ti gradovi osobit položaj u hrvatskoj državi. Kako su bili zapravo savez slobodnih gradova i sačinjavali posebnu pokrajinu, imali su i svoj zajednički sabor, obično u Zadru. Tako je Zadar i za Venecije ostao glavnim gradom Dalmacije.

Stanovništvo u gradovima nije imalo jednaka prava i dijelilo se u više klasa. Najugledniji stalež bilo je svećenstvo. Svaki je grad još od starih vremena imao svoga biskupa, koji je u gradskom životu igrao vrlo uglednu ulogu. Drugi stalež su bili plemići, članovi starih, bogatih i uglednih familija. Oni su sjedili u gradskom vijeću, između njih su se samo birali upravljači i časnici grada. Građanstvo u širem smislu su sačinjavali trgovci, obrtnici i težaci (pučani). Za zaštitu svojih prava udruživali su se oni u posebne organizacije, bratovštine.

Čitavom mletačkom Dalmacijom upravljao je providur s nekoliko mletačkih činovnika. Na čelu gradske uprave nalazio se birani ili od mletačke vlasti imenovani knez, conte. Zadar je uz kneza imao i kapetana. U Splitu, Trogiru, Šibeniku i Hvaru zvao se upravitelj općine knez - kapetan, conte - capitano. Ostalo činovništvo biralo se između plemstva a negdje i građanstva.

Poslije pada Mletačke republike prešla je mletačka Dalmacija mirom u Campoformio 18. X. 1797. u sklop Austrijske carevine, no mirom u Požunu došla je 26. XII. 1805. pod Francusku. Pošto se proglasio kraljem Italije, sjedinio je Napoleon I. Dalmaciju s rečenom kraljevinom, ali joj ostavio samostalnu upravu, 26. IV. 1806. Zapovjednik francuskih četa u Dalmaciji August Marmont raspustio je 31. I. 1808. vladu i senat Republike dubrovačke pa je čitav dubrovački teritorij pridružio provinciji Dalmaciji. Kad je Napoleon I. 15. IV 1811. uspostavio Kraljevinu ilirsku, otcijepljeni su otoci Cres, Lošinj i Krk od Dalmacije i pridijeljeni Hrvatskoj. Ostala Dalmacija sve do Boke sačinjavala je integralni dio Kraljevine ilirske. Poslije pada Napoleona I. mirom u Parizu 30. V. 1814. ilirske su provincije došle pod Austriju. Od tog vremena sačinjava kraljevinu Dalmaciju negdašnji mletački teritorij, područje bivše Republike dubrovačke i Boka Kotorska - kadgodašnja Albanija, a Zadar je postao i opet glavnim gradom te pokrajine, 1816.

Mnogi odsjeci burne prošlosti stare Hrvatske i Dalmacije odražavaju se, među ostalim, i u novcu, koji je kovan za potrebe tih krajeva. Poznata je stvar, da Hrvatska u doba svoje samostalnosti nije imala svoga vlastitog novca, kao što ga, uostalom, nisu imale ni mnoge druge tadašnje države. Tada se je u trgovini i prometu najradije upotrebljavao zlatni bizantski novac, kojemu zbog njegove vrsnoće nije bilo premca. Za potrebe malog prometa služio je bizantski bakreni novac. Tek krajem 12. vijeka javlja se i u Hrvatskoj potreba domaćeg sitnog novca. Njoj je prvi zadovoljio hrvatski herceg Andrija (1197. - 1204.). Poznati su njegovi dinari, kovani po ugledu na novac biskupa iz Friesacha, s čijim se je kovanjem nastavilo dalje kroz čitavu prvu polovinu 13. vijeka, kada se pojavljuju kao njihov neposredni nastavak poznati slavonski banovci.3)

NOVCI GRADA SPLITA. Ne će biti dugo iza vlade hercega Andrije, kada se javlja prvi naš autonomni novac, kovan u splitskoj kovnici. Vrijeme, kada se je započelo kovati taj novac, nije do danas sigurno utvrđeno. Jedno je mišljenje, da je najstariji splitski novac kovan za vlade ug. hrvat, kralja Emerika (1196. - 1204)4) Drugi drže, da taj novac nije stariji od prve polovice 13. vijeka.5)

Poznato je nekoliko tipova splitskih novčića:6)



1. tip, sl. 1., Av. Dva okomita štapića s nekoliko ukrasnih crtica lijevo i desno: u sredini među štapićima slovo E ili naopako E , nad njim križić, a ispod njega okrenuto slovo V bez križića ili s križićem pod njim. - Rev. U srednjem krugu križić, a u većem raznolike crtice kao nakit ili imitacija natpisa. - Veličina 12 - 13 mm., težina 0.2 - 0.4 gr.

Od ovoga novca imade mnogo varijanata, što bi moglo naslućivati, da je ovaj tip kovan više puta. Početak njegova kovanja treba staviti u prvu polu 13. v., no kovao se po svojoj prilici kroz nekoliko decenija i pri tom se na licu i naličju u pojedinostima mijenjao (varijante), ali tako da je očuvana osnovna karakteristika tipa, koja upućuje na neke madžarske novce iz 12. vijeka. Čini se, da nije kovan samo za grad Split, nego i za potrebe čitave Hrvatske i Dalmacije. Slovo E smatraju neki kao inicijal kralja Emerika i drže, da je to bio upravo kraljevski novac, samo kovan u Splitu. Tome se protivi okolnost, da su Hrvatska i Dalmacija u pitanju novčanom bile u ono doba potpuno neovisne od centralne državne uprave u Ugarskoj.7)



2 tip, sl. 2., Av. Ime grada u tri retka:. SPA – LATIN - NVS. — Rev. U malom krugu križić, naokolo u većem raznolik nakit. - Veličina 11.5 - 13.0 mm, težina 0.180 - 0.495 gr.

Poznato je dosta varijanata i ovoga tipa, koji je kovan više puta. Stariji komadi rađeni su lijepo, slova su lijepo stilizovana, krstić na reverzu je ukusno crtan a nakit u većem krugu je simetrično poredan, oni su i teži (srednja težina oko 0.390 gr.). Mlađi komadi su lakši i pokazuju nemarnost pri izradi i lica i naličja. Vrlo su česte varijante s talijanskim natpisom: SPA – LATI - NO. Radi upadne sličnosti naličja čini se da su neke varijante 1. tipa kovane istovremeno s nekima ovoga tipa. Ovaj 2. tip kovan je koncem 13. vijeka.



3. tip, sl. 3., Av. Skraćenica: SPAL sa znakom skraćenja odozgo, odozdo ukras. Rev. Slovo E među dva ukrasa u obliku slova S i S, a iznad slova križić sa dva mala kruga. Vel. 12 - 13 mm., težina 0.167 - 0.450 g.

Ovaj je tip kovan početkom 14. v., rijedak je, jer je poznato tek desetak komada.



4. tip, sl. 4., Av. U sredini križić, naokolo natpis: + SPALETI - Rev. U sredini križić i natpis: + CIVITAS. - Veličina 11.0 mm., težina 0.480 gr.

Ovaj vrlo rijetki tip, poznat dosada samo u jednom primjerku, kovan je u prvoj četvrti 14. vijeka. S njime je splitska kovnica počela da oponaša sitni novac Venecije i nekih drugih talijanskih gradova, a napustila je dotadašnje madžarske uzore. Vrijednost splitskog novca radi slabog srebra spala je s ovim tipom do najniže granice.

Poznato je i dokumentima zajamčeno, da se je splitska općina polovinom 14. vijeka bavila pitanjem popravka autonomnog novca.8) Tome nastojanju kao da odgovara



5. tip, sl. 5., Av. Glava sv. Dujma s mitrom, naokolo natpis: + . S . DOMNIVS - Rev. Veći krstić i okolo natpis: + . C . SPALATENSIS (Civitas Spalatensis). Veličina 13 - 14 mm, težina 0.335 - 0.410 gr.

Drži se, da je ovaj tip kovan 1327. - 1357., kada je Split priznavao mletački protektorat. To je zadnji splitski antonomni novac.

No među splitske novce ubrajamo i one, koje je u Splitu kovao ,,herceg Splita, podkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih krajeva“ Hrvoje Vukčić Hrvatinić, otkako je 1403. postao vojvodom splitskim pa sve do svoga pada 1413., i to s punim pravom, jer se na tome novcu javlja i ime grada Splita i lik njegova patrona sv. Dujma. Vladanje vojvode Hrvoja u Hrvatskoj i Dalmaciji više je sličilo vladavini samostalna vladara negoli podkralja. On je uredio svoj dvor u Jajcu i Splitu, skupljao je oko sebe podložne velikaše, izdavao je javne isprave, stranim državama je slao svoje poslanike, uzdržavao posebnu vojsku i kovao svoj vlastiti novac. Poznate su tri vrste Hrvojevih novaca: groši, polovine groša i četvrtine.9)



A.) Groši, 1. tip, sl. 6., Av. Obiteljski grb Hrvojev: štit podijeljen u tri polja, s križićem u svakom krajnom a sa tri ljiljana u srednjem polju; nad štitom kaciga s desnicom i golim mačem, pokraj ruke krstići i ljiljani. Naokolo: + . M . CHERVOII-DVCIS . S . (Moneta Chervoii ducis Spalatensis, Novac Hrvoja vojvode splitskog). - Rev. Lik biskupa, a naokolo: . S . DOIMVS -. SPALETI . M . (Sanctus Doimus Spaleti Martyr, Sv. Dujam splitski mučenik). - Veličina 20 - 24 mm., težina 1.3 - 1.7 gr.

Ima nekoliko varijanata ovoga tipa prema natpisima i ili prema obliku grba.



2. tip, sl. 7., Av. Vojvodski grb Hrvojev: u štitu uspravljen lav i pred njim desnica s mačem. Naokolo: MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI - Rev. Lik biskupa, a naokolo: SANTVS . DOIMVS . SPALETI Ispod desnice slovo R. - Veličina i težina kao kod 1. tipa.

I od ovog tipa ima nekoliko varijanata prema natpisu, slici, grbu ili bez slova R.



B.) Polovina groša, sl. 8., Av. Obiteljski grb i natpis: + . M . C - HERVOII . D - VCIS . SPAL - Rev. Lik biskupa i natpis: . S DOIMVS - SPALETI Veličina 17 - 19 mm., težina 0.7 - 0.95 gr. Postoje varijante prema, obliku grba. Dosta rijedak novac.



C.) Četvrtina groša, sl. 9., Av. Obiteljski grb s ljiljanom ili križem u desnom polju; natpis: + M . CHERVO - II DVCIS - Rev. Glava biskupa, natpis: + . S . DOIMVS . SPALETI. - Veličina 14 - 15 mm., težina 0.36 gr. Postoje tri varijante. Rijedak novac.



Godine 1420. na 28. VI. zavladala je Splitom Venecija. Kako se koncem 15. v. osjetila u gradu nestašica sitnog novca, na molbu općine odredi mletačka vlada odlukama od 26. II. 1491., 1497. i 14. IV. 1518., da se u državnoj kovnici u Veneciji kuje za potrebu grada Splita na račun same općine splitske sitni bakreni novac, zvani bagatin, sl. 10., Av. Lik biskupa, natpis: . S . DOMNIVS . - SPALETI - Rev. Krilati lav i natpis: + . SANCTVS . MARCVS . VENETI - Veličina 17 - 19 mm., težina 1.315 - 1.540 gr.

Varijante ovog bagatina razlikuju se po siglama kovničara, koji su ih kovali; sigle se nalaze na averzu s obje strane biskupa: ZF - M, Zuan Francesco Miani, kovničar 1491.; J - P, Jacobo Pizzamano, 1497. - 98.; D - G, Domenico Gritti, 1517.—1518., i upućuju nas, da su se splitski bagatini kovali tri puta.10)


Bilješke

1) Šišić: Dalmacija uoči pada Republike mletačke. „Hrvatsko kolo“ 1909., s. 193. i d. - Šišić: La formation du terme geografique actuel de „Dalmatie“, ,,Narodna Starina“, br. 21., s. 1. - 9.
2) Šišić: Povijest Hrvata, Zagreb 1925., str. 469., 522. i 523.
3) Homan: II. Andras - es IV. Bela - kori szlavon denarok. Numizmatikao kozlony 1920., s. 33. - 42.
4) Luschin: Der Fund zu Žažvić. Numismat. Zeitschrift, 1901. s. 165. - 188.
5) Brunšmid: Najstariji hrvatski novci. Viestnik Hrv. arh. društva, 1904., s. 1. - 9. - Homan: Magyar penztortenet 1000. - 1325. Budapest 1916., s. 329. i d.

6) Stockert: Le monete del comune di Spalato. (Separat.) Split 1919., br. 1 - 192 - Corpus nummorum Italicorum, VI. Dalmazia - Albania, 574. - 614., br. 1 - 84.
7) Homan, Magyar penztortenet, str. 329. i d.
8) Stockert, op. cit., s. 19.
9) Stockert, op. cit., 56. -68., br. 143 - 230.
10) Stockert, op. cit., s. 68. - 70., br. 231 - 247.


Autor: Ivan Rengjeo
Izvor: Obol, glasnik HND, broj 31, Zagreb, godina 1979.


Izrada kovanica i medalja
... Izrada kovanica i medalja po naružbi. Više informacija na www.monetalis.hr.
111

Oznake: Hrvatska, Dalmacija, novac, croatia, DALMATIA, coins

- 11:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.01.2013.

Optjecaj, strujanja i utjecaji likovnog oblikovanja metalnog novca u antičko doba

Circulation of Coins and Influences of Coin Designs in Ancient Times
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Grčki novac bio je dugo vremena uzorom po izgledu i veličini i finoći srebrne kovine svim svojim susjednim državama. Tako se i rimski car August - Cajus Octavianus (27. pr.n.e. do 14. n.e.) povodio u kovanju vlastitog novca, oponašajući, među svojim kovanicama, i izgled posebne vrste srebrne tetradrahme, koje su kovane u Pergamonu u Maloj Aziji. Taj rimski novac kolao je u tim zauzetim područjima sve do osvojenja istih po Sasanidima 226. godine n.e.

Učestali i iscrpljujući ratovi Rimskog imperija doveli su državu u napast da inflacijom smanji vrijednost denara. To smanjivanje finoće srebrnog denara prote-zalo se kroz dva stoljeća, tako da je denar spao na svega 40% sadržaja srebra.

Reformu denara provodi Caracalla (198 - 217.), uvodeći standardni dupli denar, tako zvani antoninijan.

Antoninijan je izrađen od nešto slabijeg srebra nego denari prvih careva. S vremenom umanjena je kupovna moć antoninijana uslijed slabog sastava metala. Vrijednost kovanica je toliko opala, da je država zahtijevala naplatu poreza u zlatu, ustručavajući se primati vlastiti novac neplemenitih kovina, što je još više pogoršalo vrijednost novca.

Kada je car Valerijan I (253 - 260.) poražen i zarobljen od sasanidskog kralja Shapura (241 -272.), car Galijen (253 - 268.) dadne 265. godine nalog za neograničeno kovanje antoninijana - duplih denara, tako da je izgubio gotovo svaki ugled i kupovnu vrijednost tim više, jer su bili kovani od bakra ili bronce te samo posrebreni. Ovu opću ekonomsku nesigurnost nisu mogli prevladati niti kasniji carevi birani iz vojnih redova, kao Klaudije II Gotik (268 - 270.), Aurelijan (270 - 275.), Probus (276 - 282.). Ova dva posljednje navedena vladara rođeni su u okolini Sirmija. Nije to mogao ni Karus (282. - 283.), koji je rodom iz Narone, današnjeg mjesta Vid kod Metkovića u Dalmaciji. Stanje se nije promijenilo i pored toga što je Aurelijan uveo bolju kvalitetu kovine antoninijana.

Tek car Dioklecijan (284. - 305.) navodno rodom iz Solina, Dalmatinac, uvodi novu novčanu reformu. On je ukinuo zadnje ostatke aleksandrijske tetradrahme, koje su bile u optjecaju u Rimskoj imperiji. Dioklecijan je uveo decentralizaciju Rimskog carstva, a zatim je odredio da kovnice novca moraju nositi oznaku mjesta, broja službene kovnice zbog boljeg nadzora rada, a kojih je tada bilo petnaest. Zatim oko 286. godine uvodi novčani sistem na zlatnoj podlozi, (ponovno je uveden i kovan zlatni i srebrni novac), pa je time vratio povjerenje u valutu.

Dioklecijanova zlatna stopa brojila je 60 komada izrađene iz jedne rimske funte. Srebrna stopa brojila je 96 komada izrađene iz jedne rimske funte srebra, a na tom novcu na reversu utisnut je broj XCVI. Osnovna greška tog novčanog sistema bila je u tome, što nije utvrdio odnos između zlata i srebra, kao ni međusobni odnos različitih brončanih novčića. Za brončane i bakrene novce nitko nije htio davati aureuse, a niti ih je država primala za naplatu poreza.

Bakreni novac zvan folis težio je 11,23 grama, ali je također mijenjao težinu na niže, tako da je 307. godine za Konstantina I Velikog težio 6,82 grama, da već 315. godine teži samo 3,84 grama. Konstantin I Veliki (307. - 337.) odredio je 312. godine novu stopu za zlatnik. Količina od 72 komada dobilo se od jedne rimske funte i sada se naziva solidus.

Solidus je bio od 24 karata(1) zlata. Težio je 4,536 grama, a prihvatili su ga kovati i germanski vladari kao Odoakar (476. - 489.). Solidusi su otkovani u carskim kovnicama u sjedištu vladara, ili u mjestima gdje on boravi.

S Konstantinom I Velikim (Magnus) (307. - 337.) nastavlja se Rimska imperija ali u duhu helenizacije i teokratizacije. Njeni vladari smatraju se rimskim carevima i nasljednici su rimskih cezara, a građani se zovu Romejima. Rimsko pravo je ostalo i nadalje temelj pravnog života. Dosljedno tome smatrahu sebe nasljednicima Rimske imperije i polagahu pravo da vladaju nad svim zemljama koje su nekada pripadale Rimskoj imperiji, tražeći proširiti svoju vrhovnu vlast nad tim područjima.

Od antičkog svijeta Rim je zadržao zastarjeli društveni robovlasnički sistem, koji je kočio u socijalnom i ekonomskom razvitku. Carski apsolutizam dobio je na snazi, ali zbog velikog državnog prostranstva nastala je potreba podjele vrhovne državne vlasti. Već je Dioklecijan uveo skupnu upravu „carskog kolegijuma“ od četiri vladata, i to dva augusta i dva cezara. Jedan august vladao je istočnom, a drugi zapadnom polovinom Carstva, a svaki je imao jednog pomoćnog cezara, koji su bili adoptirani. Konstantin I Veliki izašavši kao pobjednik iz ratova, sjedinio je tu vladarsku vlast. Poslije njegove smrti njegov sin Konstancije upravlja istočnim dijelom carstva, a mlađi Konstans vladao je Zapadom.

Povijest Bizanta počinje novčanom reformom koju je izveo car Anastazije (491. - 518.), utvrdivši vrijednost bakrenog novca u odnosu prema zlatu i srebru, a uveo je poreznu reformu s ubiranjem zemljarine, za pokriće vojnih troškova, koja se plaćala u zlatu. Zatim 498. godine uvodi veliki bakreni novac zvan folis. Folis je vrijedio 40 numija, a postojali su novčići od 20,10 i 5 numija, koji su označavani slovima: M = 40; polu folis K = 20 i I = 10 numija - dekanumija, te 5 numija - pentanumij.

Solidus je vrijedio 72. dio jedne funte zlata, a jedna funta 327,45 grama zlata, odnosno jedan je solidus težak 4,53 grama. Solidus se prvotno dijelio na 14 miliarenza, a miliarenza je vrijedila 3/4 silikve. Kasnije je solidus dijeljen na 12 miliarenza, odnosno jedna miliarenza vrijedila je dvije silikve. Solidus je kasnije zvan i nomizma, što na grčkom znači zlatnik.

Poslije Anastazijeve smrti (491. - 518.), njega po izboru naslijedi Justin I (518. - 527.), koji je rođen u seljačkoj obitelji nedaleko Skopja, a bio je zapovjednik garde. Poslije njega došao je Justinijan (527. - 565.) koji je bio najučeniji čovjek onoga doba.
Za njegova vladanja učestale su navale Slavena s upadima u balkanske pokrajine sve do Jadrana, a započelo je i njihovo naseljavanje.

Kad je car Heraklije I (610. - 641.) preuzeo vlast, carstvo se nalazilo u rasulu i anarhiji, a Avari i Slaveni zapremali su prostranstva Balkanskog poluotoka sve do Korintskog zaljeva i Egejskog mora.

Na rimskim granicama Evrope naslanjali su se narodi i plemena Barbara(2), dok su u Maloj Aziji ratovali s razvijenim i kulturnim carstvom perzijskih Sasanida, koje je osnovano na razvalinama carstva Parta, od kojih su preuzeli novčani sistem drahmi. Stoga je srebro bilo isključiva podloga njene vrijednosti.

Za vladanja Shapura I (241. - 272.) novci na aversu nose stilizirani lik vladara, a na reversu između dvije obredne osobe je Zoroastrov vatreni žrtvenik.

Srebrni antički novci su općenito deblji i visoko reljefnog kova, a srednjovjekovni novci su plosnato tanki.

Bizantski novac oponašaju Normani u južnoj Italiji i Antiohiji. Posredstvom Normana novac utječe na novčarstvo Zapada.

Leo VI (886. - 912.) uvodi likovni motiv „Marije Majke Božje“ na zlatnom solidusu, koji se u kasnijem razdoblju pojavljuje u zajednici s različitim carevima i vladarima.

Ivan I Zimisces (969. - 976.) dao je likovno ukrašavati svoje bakrene novce folise. Avers nosi Kristovo poprsje s oznakom Emanuel, a revers s grčkim natpisom „Isus Kristus, kralj kraljeva“, bez da se spominje ime cara.

U prvim ratnim pobjedama Perzijanaca, a na osvojenim područjima nastavili su kovati zatečeni novac, a i uvodeći srebrene drahme Sasanida koje nazivlju dirhem. U Siriji su nastavili otkivati bizantski bakreni folis. U početku nisu, mijenjali ni težinu ni likovne motive, već su na široki rub srebrenog dirhema stavili kratki natpis s kufskim pismom. Zlatnike nisu kovali nego su koristili bizantski solidus kojeg su tamo zatekli.

Vlast Arapa prostirala se preko područja na kojem je kolao raznovrsni novac Perzije, afričkih provincija Istočnog bizantskog carstva. Nakon izvjesnog vremena potaknulo je Abda al - Malika na novčanu reformu i kovanja vlastitog novca na podlozi zlata i srebra. Omanadski kalifat s Abdom al - Malikom uvodi između 693. - 699. godine zlatni dinar i srebrni dirhem, a pored toga i dalje je u optjecaju bakreni sitniš.

Ovdje se susrećemo s nazivom dinar, koji je preuzet od rimskog denara. Isto tako preuzet je rimski solidus, kojeg sada nazivaju zlatni dinar. Zlatni dinar je bio oko 61/2% lakši od težine numizme bizantskog prethodnika, koji je bio uobičajen u trgovni Sredozemljem. .
Nasuprot solidusu od 24 grčko - rimskih karata, dinar je imao 20 sirijsko - arapskih karata, osnovanog na broju 20, koji vuče korijen u stopi mjera arapskog svijeta, što približno ujednačava težinu obih zlatnika. Odnos zlata prema srebru je 14:1, što odgovara dvadesetom dijelu podijeljenog zlatnog dinara.

Abd al - Malikov zlatni dinar nastao je u vrijeme kad je na tom području Istočnog svijeta vladalo ikonoborstvo, pa je mjesto likovnih oznaka na plohi novca oblikovan epigrafski citat iz Kurana. Dirhan je nosio oznaku njegove vrijednosti, ali nije navedeno mjesto kovnice.

Amajadski kalifat ograničio je kovanje zlatnog dinara na glavni grad Damask, smatrajući stoga da nije bitno navađati mjesto kovanja. Zlatni dinari kovani su još u istočnoj Africi u Kairu i Cordobi u Andaluziji.

Zamjena solidusa po dinaru u trgovinskom svijetu nije uslijedila zbog umanjene vrijednosti bizantskog novca, nego u izmjeni vodeće uloge po arapskim osvajačima.

Poslije smrti Vasilija II (976. - 1025.) i uspona Alekseja Komnena (1081. - 1118.) bio je potpuni slom bizantske vlasti u Maloj Aziji, a i konačni gubitak posjeda u Italiji, te oslabljenog ugleda na Balkanu. Bila je potrebna obnova države na novim osnovama. Aleksej Komnen morao se pomiriti činjenicom da je Mala Azija osvojena od turskih Seldžuka, a svoje snage usmjeriti na borbe s normanskim vojvodom Robertom Guiscardom, protiv kojeg je tražio pomoć od Venecije za obranu Drača.

Komnen uvodi novu reformu u poreznom i novčanom sistemu na osnovi podloge kovina zlata, elektrona, srebra, bilona i bakra. Elektron je slitina zlata i srebra, a bilon je slitina srebra i bakra, a sitan novac iz bakra. Novac je ište veličine i sličnosti, tanak i zdjeličast. U udubljenom, konkavnom dijelu, je smješten lik cara na aversu, a u izbočenom, konveksnom dijelu, je lik Krista na reversu.

Zlatnik je jedna vrsta solidusa i sada se naziva „hiperpiron“, što na grčkom jeziku znači „iznad fino“, a težio je 20 1/2 karata. Novac elektron imao je vrijednost 1 /3 hiperpirona. Bilon za kojeg se pretpostavlja da je nazivan i „staminon“ s izgledom čistog srebra, vrijedio je 1/48 dio hiperpirona.

Najzad car Komnen određuje da nova zlatna nomizma, umjesto dosadašnjih 12 računa se samo 4 srebrna miliareza, što je smanjenje za 2/3 dosadašnje vrijednosti bizantskog zlatnika.

Porez je ubiran po zakupnom sistemu pronija, koji su bili veleposjednici, a seljaci koji su živjeli na njihovim posjedima bili su parici.

Mihajlo VIII Paleolog (1261. - 1281.) nastavio je kovanje hiperiona, koji su bili vrlo loši otkovi, a na izbočenoj konveksnoj strani, nalazi se lik „Djevice Marije“ okružen mnogim tornjevima kao simbol natrag osvojenog Konstantinopola.
U Trapezuntu, na obalama Crnog mora, ovom jedinom području zadržao se sredovječni bizantski novac. Glavni srebrni novac zvao se aspra, a dao ga je kovati Manuel I (1238. - 1263.), koji je bio nezavisan vladar i od Bizanta i od Seldžuka. Avers je predstavljao stojeći lik „Velikog Komnena“, kako je glasio carski naslov s vladarskim znamenjem, a revers je prikazivao cjeloviti lik zaštitnika Trapezunta u osobi Eugeniosa, popraćene grčkim napisima i simbolima koji označavaju gradove kovnica. Aspra je imala odgovarajuću težinu dirhema.

Seldžuci su kovali u Trapezuntu novac s likom sultana, kao jahača na konju za vladanja Kai Khusrusa II (1234. - 1245.), a na reversu trup lava s izlazećim suncem. Seldžuci su izrađivali i donosili čovječji lik što je inače u suprotnosti s običajima u islamskom svijetu.

Likovni izgled aspre od Trapezunta je u cijelosti oponašanje izgleda novca koju je kovao Aleksa II (1297. - 1330.).

S ovim prikazom zaokružio bi izlaganje označeno u naslovu ovog članka. Zacrtane su uzročne veze u strujanju i oponašanju izgleda i oblikovanja novca, njegovu težinu i sadržajnu finoću kovine. Sva ta oponašanja rađena su u cilju da se teže uoče, a lakše prihvate i sračunatom zamjenom proture u optjecaj prilagođene kupovnom i platežnom suparništvu na tržištu u ovom dijelu svijeta.


Bilješke

1) Karat je težina koštice sjemena, mahunastog ploda rogača. U Konstantinopolu se ta koštica računa 0,189 grama, a u Siriji i Arabiji teži 0,212 grama. Mjera karat najčešće se primjenjuje u trgovini zlata i dijamanata.
2) Izraz Barbari preuzeli su Rimljani od Grka, nazivajući tako sve narode i plemena koja ne pripadaju helensko - rimskom kulturnom krugu. Naziv Barbari je zbirna imenica za mnoge narode ili različita plemena. Slično kao kod Hebreja za inovjerce naziv ,,goj“, a kod Turaka ,,kaur“, kaurin. Stoga bi bio vrijedan napor točnije analize za primjenu stvarnog odgovarajućeg imena dotičnog naroda ili plemena, a to tim više što taj naziv u današnjici ima i drugo značenje.


Literatura

1. Bartol Zmajić: „Pregled novčanih kovova Rimskog carstva, Kovanje novaca i kovničke ustanove.“ Vidi Bilten Hrv. num društva, Zagreb, br. 13, str. 3 - 12, Zagreb 1968.
2. David R. Sear: Roman coins, London 1974.
3. Srećko Bakota: „Bizantski novac“. Vidi Bilten Hrv. num. društva Zagreb 1970, br. 17, str. 1 - 13.
4. Dr. Georgije Ostrogovski: „Istorija Vizantije“, Knjiga Univerziteta u Beogradu, „Prosveta“ Beograd, god. 1947.
5. John Porteous: „Munzen“ Geschichte und Bedeutung in Wirtschaft, Politik und Kultur. Ariel Verlag Frankfurt am Main, 1969.
6. Meyer Lexikon, VII Naklada, I Leipzig 1924, str. 1466.
7. Enciklopedija Leksikografskog zavoda. Knj. I. str. 307, Zagreb 1966.


Autor: Viktor Kopač
Izvor: Obol, glasilo HND, broj 31, Zagreb, godina 1979.


Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

Oznake: novac, antika, money, ancient

- 15:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 13.07.2012.

Kuna kao hrvatski novac

Kuna as Croatian Currency
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Hrvatski povjesničar Tade Smičiklas u svojoj “Poviesti Hrvatske” za razdoblje od 900-1102. g. piše: “U nas nosi na primjer dukat naziv byzantinus (razumieva se solidus), ili samo solidus ili libra t.j. funta zlata, ili romantus t.j. rimski dukat. Ima znakova, da je bilo i drugoga novca osim byzantinskoga, a to držimo da je bio hrvatski, kada se govori: auri obrizi, solidi setirici i t.d., manji novci ili “denari” bili su svakako domaće kovi. Dakako DA SU ČISTO HRVATSKI NOVAC BILE KOŽICE OD KUNINE ILI KUNOVINA. Možemo im i cienu u zlatu pokazati. Tri kunine predstavljale su vriednost jednoga funta zlata, t.j. jednoga velikoga carskoga dukata.”

Prvi hrvatski novac sa slikom dragocjene životinjice kune, koja je obitavala u Slavoniji i na našim jadranskim otocima, te drugdje, pojavio se u XIII stoljeću. Prema hrvatskom numizmatičaru Ćiri Truhelki (koji taj novac naziva slavonski banovac) taj se novac prvo kovao u Pakracu 1256-1260. g., a poslije u Zagrebu do 1384. g. Ivan Rengjeo, također hrvatski numizmatičar, mišljenja je da se novac počeo kovati 1237. g. Novac je srebren, veličine 15 mm. Na prednjoj strani (licu) prikazuje, između dvije zvjezdice, kunu u trku, kao znak Slavonije i njezin grb, a naokolo je natpis na latinskom jeziku. Na drugoj strani (naličju) je dvostruki križ, ispod njega dvije okrunjene glave okrenute jedna prema drugoj, a u visini donje prečke križa stavljene su sigle koje označuju ili kovnicu, ili ime kralja, hercega ili bana. U visini gornje prečke križa vidi se polumjesec i zvijezda - stari grb Slavonije. U pisanim ispravama ti se slavonski dinari nazivaju: denarii Zagrabiensis, denarii banalis, moneta usualis. Kako ga je zvao puk, ne znamo; možda kuna ili kunica. Novac je kolao u granicama vlade slavonskih banova: na sjeveru od Drave i Dunava i na jugu od Velike i Male kapele, uključujući i cijelu Bosansku Posavinu. U to vrijeme bosanski banovi nisu kovali novac, pa su slavonski dinari bili u prometu u cijeloj Bosni, a radi odlične kvalitete, rado su primani i u Mađarskoj, gdje je kolao kraljevski novac koji, usput rečeno, u Hrvatskoj nije bio platežno sredstvo. Kao dobar novac, oponašale su ga i kraljevske ugarske kovnice. Natpis na licu novca preko 100 godina nije se mijenjao, te glasi: MONETA REGIS (ili DUCIS) PER SCLAVONIA. Temelje je banskoj komori postavio ban Stjepan iz roda Guth-Keled (1248-1259) otvaranjem kovnice u Pakracu u posjedu vitezova reda sv. Ivana. Bilo je to u vrijeme vladavine hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV (1235-1270). Prije slavonskoga novca u prometu su bili frizatici.

Kuna kao hrvatski novac

Stari ljudi, sa otoka Krka, iz vremena početka Kraljevine Jugoslavije i prije, se sjećaju, kako su s kožicama kune u trgovištu Senju nabavljali potrebnu robu u trgovinama. Kuna je vrijedila kao novac. Sve to ukazuje na tradicionalan naziv - kuna.

Stoljećima iza pojave kovanog novca sa slikom kune u XIII. stoljeću, kuna se ne pojavljuje na novcu koji je kolao Hrvatskom. Istom 1934. g. pojavljuje se promidžbeni srebrenjak od 5 KUNA Ustaškoga pokreta u iseljeništvu, kovan u Mađarskoj.

Kuna kao hrvatski novac

Autor ovog rada u svojem članku “Kerdićevi modeli novca u vrijeme Banovine Hrvatske (1939-1941)” tiskanog 1988. g. navodi bilješku Nike Bjelovučića pod naslovom “Neka hrvatska imena novca” u kojoj kaže da zajedničko Ministarstvo financija t.j. Kraljevine Jugoslavije treba uvesti neke hrvatske nazive za novac pa se spominje uz “novčić” i “kuna”. Ovo potvrđuje činjenicu da se o kuni kao hrvatskom nazivu novca raspravljalo i prije stvaranja NDH t.j. za Banovine Hrvatske (1939-1941).

Tek dolaskom Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945), državne su vlasti opet uvele vlastiti novac. Tom su prilikom izdate Zakonske odredbe o novcu NDH od 7.7.1941., gdje se u 1. članku navodi da je novčana jedinica KUNA (KN) koja se dijeli u 100 banica. Zatim slijedi Zakonska odredba o izdavanju sitnoga novca NDH od 25.9.1942., te Odredba o državnoj kovnici 30.9.1942., kao i druge odredbe u 1944. g. Kovani je novac kreirao poznati hrvatski medaljer Ivo Kerdić . (čiju 40-tu obljetnicu smrti slavimo 1993. g.).

Taj se novac po ljepoti može staviti u vrh kovanoga novca tadanje Europe, iako je šteta, što su to samo probni komadi izuzev 2 Kune u cinku koja je bila u prometu. Kuna se kuje u Zagrebu. Pored kovanog novca tiskane su neobično lijepe papirne novčanice (koje su bile u prometu) sa starohrvatskim obilježjima.

Kuna kao hrvatski novac

Kuna kao hrvatski novac

Zemaljsko Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske već 1943. g. raspisuje zajam, kako bi pokrilo nastale troškove rata. Zajam je raspisan u dinarima, odnosno kunama. Prema tome, kao što je u NDH službena valuta kuna, tako i partizanske vlasti na svojim službenim novčanim izdanjima koriste kunu kao sredstvo plaćanja.

Pitamo se, koji su to dinari na obveznicama zajma 1943? Dinari Kraljevine Jugoslavije nisu u izradi i prometu od 1941. g., dinari okupirane Srbije sigurno nisu vrijedili na području NDH (Hrvatska i Bosna). To su imaginarni (nepostojeći) dinari. Ostaju samo kune. One su bile platežno sredstvo, što se vidi iz privremenih potvrda. Partizani svoje valute nisu imali.

Kuna kao hrvatski novac

Opet je trebalo proteći pola stoljeća da Hrvatska ostvari svoj vlastiti novac. Proglašenjem Dana državnosti Hrvatske 30.5.1990. g. te Ustava RH 22.12.1990. g. stečeni su uvjeti da se to oživotvori. Prvo je uveden, kao privremena mjera, hrvatski dinar. Nakon što je država bila zapljuskivana brojnim prijedlozima o nazivu nove hrvatske novčane jedinice. Sabor je, većinom glasova, 29.7.1993. odlučio da se nova hrvatska valuta zove KUNA, a dijeli se u 100 lipa. U javnim anketama, većina se ispitanika izjasnila za kunu. Predlagatelj imena kuna u Saboru je Ante Klarić. U pozivnom je natječaju za nacrt novoga novca sudjelovalo 7 hrvatskih umjetnika: Kosta Angeli-Radovani, Kazimir Hraste, Želimir Janeš, Kuzma Kovačić, Velibor Mačakutin, Damir Mataušić i Stipe Sikirica. Dajemo prikaz novca nositelja druge nagrade prof. Stipe Sikirice. Koliko sam upoznat od mjerodavnih osoba, kalupi će se izrađivati u Njemačkoj, a samo kovanje u Zavodu za novac u Zagrebu, koji je nabavio nove strojeve. Nove kune bi se trebale pojaviti u lipnju 1994. g. zapravo na Dan Državnosti RH.

Kuna kao hrvatski novac

Podaci o novcu iz doba hrvatskih narodna vladara (T. Smičiklas) dokazuju da je kuna bila veoma cijenjena i da je njena koža u trgovini vrijedila kao novac. Zašto onda apostrofirati naziv kuna vezujući ga samo za kompromitirajuće razdoblje NDH. Konačno, zar Hrvatima za NDH netko može oduzeti pravo da razmišljaju u duhu tradicije. Iz prikazanog znamo, da su oni i prije i poslije tog razdoblja jednako mislili.

No unatoč svim tim povijesnim činjenicama i tradiciji u hrvatskom narodu, da bi se izbjegle nesuglasice, ja sam još 1990. g. u “Hrvatskom rubikonu” 4.7.1990. g. predlagao naziv za hrvatsku novčanu jedinicu CROATICA (hrvatica) ili CROAT, po kojoj bi se iz naziva novca znalo u Evropi i svijetu, da se radi o hrvatskoj državi, koja nije velika, pa ni dovoljno poznata.

No taj prijedlog nije naišao na razumijevanje vlasti, iako bi možda bio najprispobodniji današnjici, i ne bi trebao izazivati nepotrebna i štetne polemike i optužbe.


Literatura

1. Tade Smičiklas: Poviest Hrvatske, Prvi dio - knjiga IV od 900-1102. g. Zagreb 1882. g. strana 297.
2. Ciro Truhelka: Slavonski banovci. Sarajevo 1897. g.
3. Ive Mažuran: Iz povijesti hrvatskog novca, Vjesnik 27.9., 28.9., 29.9., 30.9. i 1.10.1993, Zagreb.
4. Gjuro Krasnov: Numizmatika VII, Kerdićevi modeli novca u vrijeme Banovine Hrvatske (1939-1941) Zagreb, 1988., strana 62-66 :
5. Gjuro Krasnov: Croatica ili tomislavac. Hrvatski rubikon, srpnja 1990.
6. Gjuro Krasnov: Kuna na hrvatskom novcu. Matica hrvatskih iseljenika Zagreb br. 10/1993, Zagreb.
7. Albert Pick: Standard Catalog of World Paper Money, München.


Autor: Gjuro Krasnov
Izvor: Obol, br. 46, HND, Zagreb, 1994.

Ključne riječi: novac, Hrvatska, kuna
Keywords: currency, Croatia, kuna


Coins Banknotes Militaria Store
Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com

Oznake: novac, Hrvatska, kuna

- 11:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #