Dijeta, zbunjenost, odreðena odrastanja koja me plaše...

Ja sam jedna užasno gladna žena.
Ok, nisam baš gladna kao gladna, ono, stvarno gladna, dapaèe, tijelo mi je u totalnom šoku od tolik kolièine zdravih vlakana i manjka toksiènog junka...
Ali sam gladna odreðene hrane.
Npr, otkako više ne radim ja i Nezakoniti imamo naš mali jutarnji ritual – navijem budilicu u 6, i dok se on tušira ja skuham kavu, pripremim stol, nabijem dioptrijske naoèale na nos (èim malo proðu vruæine idem na lasersko skidanje dioptrije. Što je prednost života bez limita na kartici...), zavežem kosu, navuèem nešto na sebe, uskoèim u japanke i u 6 i po se spustim u Billu po vruæi friški mali francuz i kilo naranaèa za svog dragog.
Zatim sjedamo za stol i ... pa, doruèkujemo. Tj. on doruèkuje. Satare cijeli vruæi mali francuz s maslacem i jebeno dobrim džemom od jagoda ili šljiva koji sam ja sama radila, skupa s friško cijeðenim sokiæem od naranèe koji sam štrukala za moju ljubav i veeeeelikim aromatiziranim cappuccinom s puno pjene od „debelog“ mlijeka koje kupujem iskljuèivo za aparat za capuccino. Cappuccino miriše, svježi topli kruh miriše, maslac se s njega cijedi... A s mojih usta se niz bradu cijede sline dok brljam po svom tanjuru podgrijane juhe od kupusa i kroz zube cijedim tursku kavu zaslaðenu s 10 žlièica stevije (uzalud...) i zamaæanu s dvije kapi bijele vodice koja se prodaje kao mlijeko s niskim postokom masnoæe.
Patim.
Juèer sam bila u napasti da popustim, zapravo poèela sam se sva tresti od žudnje pred odjelom kruha i peciva, pa sam uz kruh kupila i kroasan od marelice, lisnato s èokoladom i štrudel od sira, sve još uvijek toplo i oh tako mirisno, i odmah po izlasku iz Bille zagrizla u lisnato s èokoladom.
Ajme.
Ajme taj trenutak kad sam osjetila predivno toplo masno pecivo i èaroban okus topeæe èokolade na nepcu... Koji seks, koji bakraèi! Daj masti, daj šeæera i škroba!
Sreæom, ekstaza je trajala kraæe od prosjeènog orgazma. Prije nego što sam uspjela progutati ispljunula sam zalogaj u kanu za smeæe i još u nju pobacala i peciva.
Apage!
A doma sam iz frižidera izvadila lonèinu smrdljivog ukropa, izvadila par kacijoli, podgrijala i pokusala u agoniji, dok je moj najdraži grabio po marmeladi i smijao se mojim nadljudskim naporima da se u skoroj buduænosti uvuèem u najuže moguæe traperice koje postoje na tržištu.

Ok, zapravo malo varam. Samo mrvicu. Vani umjesto velike kave s mlijekom pijem cappucino s vanilijom, lješnjakom ili karamelom. Ali to je sve. Inaèe se držim dnevnog i tjednog rasporeda.

Nije mi lako ni kad kuham ruèak.
Nezakoniti, naime, voli kripnu domaæu spizu preko tjedna, a vikendom jesti vani. Trenutaèno se samo zbog mene odrekao vikend obrokapo restoranima. Pa zato moram kuhati i subotom i nedjeljom. Danas sam, na primjer, napravila teleæi gulaš s krumpirima i mahunama, krem juhu od brokule (domaæu, ne iz kesice) i pitu od bresaka. Na ruèku smo imali njegove mamu i tatu, brata i bratovu buduæu suprugu. Oni su se davili u spizi. Ja sam se davila od muke. Kupus-juhom, blitvom i piletinom s grill tavice (bez masnoæa). Za desert sam pojela kutijicu Tic-Taca.
Mislim, nije Tic-Tac toliko loš, ali ipak više volim one Das Gesunde Plus Wohlbefinden Zuckerfrei Pfirsich Mintse iz DM-a, one s okusom breskve.

A nekako mi se èini da svi oko mene stalno nešto jedu.
Juèer sam otišla na podnevnu kavicu s AA do Egoista, nakon èega smo odluèile prošetati na još jednu hranjivu kavicu do Žbirca. Ja sam bila gladna pa sam srkala rashlaðeni rooibos èaj s jagodama i goji bobicama iz boèice koju uvijek nosim sa sobom (kad ne mogu jest mogu bar pokupovat pola Kuæe Èaja i nalijevati se èajevima...). I AA je bila gladna pa smo stale kraj Male Kuæe da ona uzme piletinu u tortilji. Inaèe, problem s AA je u tome što ona nikad ne zna koje bi priloge stavila u fast food, pa uvijek uzima ono što uzme neko drugi. Tako da me natjerala da odaberem priloge za nju. Ah, prilozi uz piletinu u tortilji iz Male Kuæe... Moje omiljeno... Malo ljute hot salse, puno blagog umaka od jogurta, malo gaude, malo feta sira, svježa paprika, kukuruz, rajèice... i par kapi Tabasca. Ay Caramba i Carambita! AA je zagrizla u tortilju, a ja sam morala isti sekund odjuriti doma i podgrijati tanjur odvratne juhe.

Ok, nije da ljudi oko mene odobravaju moju najnoviju dijetu.
Frendice su mi podrška. One razumiju.
I Mama. Ona je ionako cijeli život živi na kavi, cigaretama i vodi, i smatra da je odricanje zdravo i nužno za ženu koja ima moju tjelesnu graðu. Dapaèe, Mama je oduševljena. Trenutaèno me èak ni ne smatra mekušnom, slabom i beskarakternom, što je veliki pomak u našim odnosima...
Nezakoniti baš i ne. On se boji da bih mogla izgubiti cice. A i dosadno mu je jesti sam. Mada, nije da nema razumijevanja. I on je bio na režimu kad je skidao petnaest kila, ali to je bilo vrijeme kad nismo bili zajedno.
Pa mi je nabavio trenera. Tj. doveo mi je frajera s kojim je on radio kad je skidao višak. Momak je odlièan, zaslužan za nekoliko boljih ženskih tijela u gradu, i s njimpoèinjem raditi èim mi skinu šavove s prstiju (nekidan sam, naime, skoro ostala bez cijelog jednog i pola dva prsta, kad sam testirala moje lijepe nove profesionalne noževe na teleæoj ruži za dragoga... Nije mi toliko žao prstiju, mada sam za z izbjegla prerezati tetive i živce, ali ne mogu prežaliti teletinu koje se, dok sam pješke trèala na hitni kirurški, doèepao pas i smazao je. Bio je to stvarno krasan komad mesa, obraðen onako kako sam nauèila na Masterchefu...).
Ali trener bi me stavio na nekakvu prehranu s kojom sve to ide puno sporije, a ja to ne želim. Želim na brzinu odvaliti nešto kila pa tek onda krenuti s izbalansiranom prehranom.
I onda se ja s tim trenerom svaðam... Ali ok, ako mi je propisao prehranu ne znaèi da æu se ja iste i držat, ne? Barem ne još.

Nego, nakon nekoliko mjeseci totalno nenamjerno prekinute komunikacije, opet sam poèela kafenisati s ludom rodicom J.

J se osjeæa dobro. Totalno je, kako ona kaže, produhovljena u zadnje vrijeme. I nekako.... normalna.
Nakon što je na par mjeseci bila zabludjela u veganstvo i pogoršala svoju ionako kroniènu anemiju, i sve to kombinirala s nekakvim budistièko-hinduistièko-starokršæanskim filmom u glavi, za vrijeme trajanja kojeg je bezuspješno meditirala, bavila se raznoraznim jogama i duhovnim praksama (ma što joj to znaèilo), te napokon odustala. Ali tek nakon što joj je željezo spalo na nulu, rebra provirila kroz top, cice se smežurale i smanjile na velièinu suhe šljive a skoèni zglob izletio pri pokušaju svladavanja nekog èudnog joga položaja.
Sad je cool. Opet se prejeda biftecima u papru iz kuæne radinosti i husarima iz Hrvatskih kolaèa, gips s noge još nije skinula, a dogodilo se još nešto jaaaaaako važno. I krajnje neobièno.
Naime, rodica J je uspjela 7 mjeseci izdržati na istom radnom mjestu!
Nije dala otkaz!
Dapaèe, sasvim joj je ok na poslu.
Osim toga, ovo ljeto, za razliku od prošlih ljeta, nije provela financirajuæi nekog novog nadripseudoartista po jadranskim otocima. Niti je sreæu pronašla u zagrljaju nekakvog ocvalog gradskog ženskara.
Rodica J radi cijelo vrijeme na istom radnom mjestu. A kupila je i peglu za kosu i Rowentinu rotirajuæu fen-èetku, pa napokon izgleda kao normalna žena.

Nisam sigurna da mi se sviða takva rodica J.
Naime, J je oduvijek bila... Pa, jednostavno J.
Ok, nikada nisam blagonaklono gledala na njene blesave ispade, manjak zdravog razuma, morbidan izbor muškaraca i bahati životni stil, ali to je bilo... Pa, to je nekako bila jedna od rijetkih konstanti u mome životu. Rodica J je oduvijek bila takva, buèna, nerazumna, dramatièna, neuredna, zbunjujuæa, nepredvidljiva, razmažena, histerièna i nepodnošljiva. A ja sam uvijek šizila na nju i zbog nje, i vjeèito je neodobravala. Ali... to je bila ONA! I uvijek je bila takva!
A sada više nije.
Sjeæam se dobro njenih plišanih trenerki uvuèenih u jahaæe èizme i krznenih bundi od obje pokojne bake koje nosila preko takvih besmislenih kombinacija. Opæenito, njene perverzne sklonosti da nosi vintage bundu i par dijamantiæa u ušima, uvijek i u svakoj prigodi, èak i ako ispod krzna ima pidžamu i ide na brzinu kupiti kruh i mlijeko u Keruma ispod kuæe. I njene vjeèno razvaljene frizure, merlinke poèešljane petardom. I njenih razmazanih ruževa ili uflekane maskare, njenih šljokièavih haljinica za izlaske koje bi oblaèila preko traperica za na posao, njenih velikih i skupih dizajnerskih torbi koje bi oštetila nakon dva dana i u kojima se moglo naæi svašta – od æelave Barbike, preko više kutijica razmrvljenog pudera i zgnjeèenih ruževa, paketa Barillinih špageta, nekoliko boèica parfema za koje mjesecima nije znala gdje su nestale, napola pojedenih peciva, pola boce votke, multivitaminskih medvjediæa za djecu, glave mjenjaèa, prljave muške potkošulje, zanimljivih oblutaka s plaže, kliješta papagajki, izolir trake, male staklenke Nutelle... Njenog osebujnog i spontanog immagea cure koja je planirala izaæi iz stana meðu ljude kao dotjerana girly lutkica ali se negdje na pola puta odluèila na stil Jovanke Broz, u meðuvremenu odustala i od toga i izjurila iz kuæe u prvim cipelama koje je dohvatila jer, kao i obièno kasni veæ 45 minuta, a još toliko joj treba da stigne do mjesta na kojem se dogovorila naæi. Njenih vjeènih kašnjenja. Njenih odustajanja od poslova, zbog èega ju je jedno vrijeme pratio loš glas meðu pripadnicima struke u gradu. Njene ovisnosti o kolaèima i dijetama (ok, neki zlobnici bi to nazvali bulimijom, ali pa što onda, zar je svi nemamo barem malo?). njenog apsolutno nepriliènog ponašanja kad je puna alkohola. Njenog katastrofalnog izbora frajera...
I normalno da se dobro sjeæam kad je još do prije nekoliko mjeseci to bila ona. Veæ godinama.
Ova nova J s kojom se posljednjih dana intenzivno družim me pomalo plaši.
Uvijek na vrijeme dolazi na dogovoreno mjesto.
Uredno ošišana (i to s šiškama!), njegovane i oblikovane frizure.
Odjevena u diskretne košuljice ili majce koje se slažu s hlaèama ili suknjom, i na sve to odgovarajuæe pristojne cipele. Nigdje golotinje na neoèekivanim mjestima, ništa predugo ili prekratko, nikakvih 10 komada suvišnog nakita na vidiku. Uredno prozirno sjajilo na usnama, ni traga crvenog ili pink ruža na usnama (a kamoli na zubima). Uredan lak na neizgriženim noktima. Ok, još uvijek vuèe ogromnu torbu na ramenu, ali nekako mi se èini da u njoj ima puno manje škovaca i neoèekivanih predmeta, a ono što iz nje vadi nije pokriveno razmrvljenim kompaktnim puderom.
Ne dere se na konobare. Ne urla pozdrave s jednog kraja kafiæa na drugi, tek pristojno mahne ili se ustane i doðe do osobe koju želi pozdraviti. Ne komunicira glasom 4 oktave višim od onog koji bi se kategorizirao pod glasnim. Ne gestikulira tako da ruši stvari sa stolova i ozlijeðuje sugovornike.
Èak i vozi poprilièno staloženo, bez dramatiènih koèenja, naglog prebacivanja brzina, zlostavljanja gasa, neoèekivanog pretjecanja, nedozvoljenih polukružnih okretanja (ok, u tjedan dana samo se dva puta nedozvoljeno polukružno okrenula i oba puta je cesta bila zapravo skoro prazna...) i ne svaða se s drugim vozaèima kroz prozor dok ja pokušavam umrijeti od srama ili barem potonuti u svoje sjedalo...

A èini mi se da se trudi biti i puno manje egocentrièna i da je opasno smanjila onaj svoj“ ja pa ja i ja te ja i još malo mene“ pristup ljudima oko sebe.

Nešto se èudno dogaða s njom.
Ne spominjem joj moju iznenaðenost njenom neoèekivanom preobrazbom. Zapravo, uopæe ne spominjem ništa pred njom, osim standardnih komplimenata za frizuru i krpice.
Ima li to možda neke veze s (njenim) 30-im roðendanom?
A ja nisam sigurna da li sam sretna zbog nje, i opæenito zbog èinjenice da se pretvorila u normalno ljudsko biæe.
Ili sam zapravo prestravljena jer mi nije jasno što se to s njom dogodilo, a stvarno mi nije jasno što se to s njom dogodilo. Ni kako. I, najvažnije, ZAŠTO?
I da li me to što sada mogu s njom u javnost bez da me u iti jednom trenutku pogodi osjeæaj da se moram ljudima oko sebe isprièati zbog J-inog postojanja raduje ili èak pomalo i rastužuje.
J i njena ekscentriènost i dramatièno traženje pažnje su mi nekako uvijek bile konstantne i samopodrazumijevajuæe stvari u životu. Drugaèiju J ne bih mogla ni zamisliti, jer takvu je znam oduvijek, otkako smo bile sasvim male.
A ako J više nije J koja je oduvijek bila, tko je onda ova nova J i zašto je takva?
Ako od J više ne mogu oèekivati da bude jednostavno J kakvu poznajem, znaèi li to da svijet postaje neko èudno mjesto u kojem više ništa nije sigurno i nepromjenjivo?
I, najstrašnije od svega, ako je J odluèila napraviti nekoliko ustupaka da bi se prilagodila okolni u kojoj živi, nauštrb svom sebeljublju i potrebi za dramom, i odustajuæi od apsolutno svega što ju je èinilo tako uzrujavajuæe jedinstvenom pojavom, znaèi li to da æu i ja u jednom trenutku odustati od sebe na neki naèin? Napraviti nekoliko ustupaka Nezakonitom i/ili svojoj obitelji? Postati kuæanica, supruga, majka i prihvatiti pretvoriti se u nešto u što se od mene oduvijek oèekuje da se pretvorim, i što cijelog života kategorièki odbijam?

Ako je J odustala od svoje vjeène igre razmažene ekscentriène princeze, hoæu li i ja u jednom trenutku ipak pokleknuti i odustati od vjeène nestalne kokete i teenagerice koju nikako da pustim da se odlijepi od mene i dozvoli mi da postanem žena kakva se od mene oèekuje da budem?

11.09.2011. u 18:04 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle na kolovoškom tj. rujanskom godišnjem pt. 3/Džaba ploèice kad fale daske

Naslov zapravo nema veze s postom, ali nekidan jeto izjavio deèko od bestiæa, i mada znam da je prastaro, oduševilo me po milijuniti put.
I, na kraju krajeva, opisuje otprilike 75% muške populacije kojom sam u posljednje vrijeme okružena, tako da totalno stoji.

U meðuvremenu stanje mojih dišnih puteva ne ide ka vidnom poboljšanju.
A vrijeme je upravo idealno za kupanje. I sunèanje i sve ostalo. I kavice. Prokletstvo.

Prokletstvo je zato jer je Komad uzela dva tjedna godišnjeg, NNP takoðer, AA je dijete do poèetka škole poslala malo kod bivšeg muža, TT je u Kaštelima kod novog frajera i njegove familije, Šarmantni Gad (koji mi je u meðuvremenu postao hetero bestiæ) je takoðer na godišnjem ali mu žena nije pa bismo mogli visiti po kavama po cijele dane...
I tako, umjesto da se družim po ugodnijim temperaturama i u bilo koje doba dana, ja ležim doma i umirem.
A svi oko mene se zabavljaju.
Idu na kupanje na Šoltu, Èiovo i Braè. Svaki dan.
Izlaze.
Plešu.
Piju.
I jedu.

A kad smo veæ kod jedenja, opet sam na dijeti.
Mislim, zašto ne?
Nema više stresa, dakle nema ni laganog održavanja linije bez po muke.
A kako još uvijek nosim najmanje broj veæe traperice od svih svojih frendica, tako bi bilo krajnje vrijeme za mali shrink. To fit. The jeans.
Ok, nije sad da æu opet aktivirat dobru staru bulimiju.
Niti æu ovo pretvorit u proana blog.
Ali malo zdravog gladovanja na parsto kalorija dnevno još nikome nije naškodilo, pa neæe ni meni.
Uostalom, za zimu zovu visoke i vrlo naglašene strukiæe s tankim remenjem oko istih, a i nije baš da široke hlaèe visokog struka ili prekrasne midi i maksi haljine na falde dobro padaju kad je tijelo na granici da od pješèanog sata postane vreæa pijeska...
Aj hejt... Ali kad se veæ mora, zašto ne spojiti neugodno s beskorisnim i malo gladovati.

Ovaj put sam se odluèila za kombinaciju dijete špiljskog praèovjeka, s naglaskom na Dukan danima i tu i tamo pokojim potpuno sirovim detoksikacijskim danom. Nakon tjedan-dva mogla bih ubaciti pomalo South Beacha, pa malo posta na voænim sokiæima, i opet na praèovjeka. Uostalom, dijeta špiljskog praèovjeka je jako dobra za prevenciju karijesa i paradontoze, dobro djeluje na ten, a i puna je vitamina i antioksidansa za oèuvanje preplanulog tena nakon ljeta. (Samo što moj rapidno gubi na intenzitetu sa svakim tuširanjem, èemu sam doskoèila novim setom od 12 prekrasnih ruènika kaki boje, tako da nakon tuširanja zapravo i ne primjeæujem koliko je ljetne bronèane epiderme ostalo na ruèniku i koncentriram se na ignoriranje èinjenice da sam pomalo izblijedila u licu...).
Ali æu svakako prije nego što se vratim u javnost (kod mene agonija sa sinusima traje obièno dva tjedna najmanje) i krenem s kombiniranjem dijeta poraditi na tome da odvalim komad sebe surovom dijetom s kupus-juhom. Ono, izroniti iz pepela glaðu sprženog sala kao prelijepi feniks broj užeg struka opasanog novim kožnim remenèiæem boje karamela sa sitnim bronèanim zakovièicama. Kojeg sam kupila vrlo povoljno na nekakvoj rasprodaji u Benettonu samo zato jer je bio jako lijep i povoljan, ali ga pritom nisam probala, pa je ispalo da je malo knap... Ako ga zakopèam tako da mogu disati onda se vidi da je zakopèan na rupi koju sam dodatno probušila. A ako ga zakopèam tako da izgleda dobro, onda ne samo da jedva dišem nego ne mogu ni sjesti a da se malo ne prelije iznad i ispod njega... što svakako nije efekt koji sam htjela poluèiti kupovinom istog.
A moram ga nositi, jer tako dobro ide na novu udarnu kombinaciju za jesen, koja se sastoji od starih bijelih niskih starki, jako široke i do poda dugaèke maksisuknje blijedožute na mikroskopski leopard uzorak, stare bijele Led Zeppelin majce i saddle torbe preko ramena, u kombinaciji s puno velikih narukvica, fenomenalnim velikim retro naoèalama za sunce koje vrište OSAMDESETE!!!, mat crvenim ružem, crvenim lakom za nokte, ogromnim naušnicama koje sam ubola 70% snižene u Accesorizeu i dugom valovitom raspuštenom bakrenom kosom ispod velikog floppy šešira... Mah, da skratim, kombinacija je ubojito dobra. I sve moje cure su rekle da je fenomenalna, ali jednostavno ne ide bez upravo ovog remena. I bez barem pet kila manje. Ok, to nisu rekle, ali vidjelo im se u oèima. A i sama imam zrcalo doma.

Dakle, gladujem.
Kad skinem kile onda æu ih održavat dijetom špiljskog praèovjeka u kombinaciji s raznim drugim zdravim prehranama, a do tada...
Gladujem.

A u meðuvremenu bih mogla završiti i prièu o Hipsteru, kojeg sam ionako pospremila u folder „Koja sam ja glupaèa (bila)“. Ok, možda više onaj „Bože, da su mi one godine a ova pamet“.
Jer ako je Hipster ièemu koristio i ièemu me u životu poduèio, onda je to bilo onome da mogu igraèe nanjušiti na kilometar i da se mogu dobro zabaviti pobjeðujuæi ih njihovim vlastitim oružjem – prije nego što oni dokusure mene. A i ne moraju me pokušavati dokusuriti – nekad se mogu s njima i samo igrati. Onako. Just for fun. Ako se pojavi prilika a ja baš i nemam nekog pametnijeg posla. I poduèio me da se èuvam igraèa takvog tipa. I, na kraju krajeva, cijepio me od padanja na iste.

Nego, stala sam na naše prvo ljeto, kad me vratio Basistu.
Nakon ljetnog ispitnog roka zbrisala sam krajem srpnja na Otok, gdje sam se planirala lijeèiti od slomljenog srca druženjem s Najboljom i starim frendicama, i trošiti tijekom godine zaraðene novce na povremene posjete ekipi na drugim otocima i po priobalju, te pokoji ljetni festival u susjedstvu.
Pokušala sam i kao prohodati s frajerom iz Zagreba koji je došao par tjedana kod mog prijatelja iz srednje a koji je bio njegov novi prijatelj s faksa, i koji je nakon mog Otoka otišao mami i tati u vikendicu na Bol, i svakako htio da mu se pridružim.
Ok, mislila sam, Bol je doduše na Braèu, ali je prijateljica u tjednom telefonskom izvještaju spomenula da je Hipster trenutaèno u Splitu i da planira u Istru s nekim ljudima, a i u sluèaju da svrati do Braèa ionako je na suprotnoj strani otoka od Bola. Pa sam prihvatila ponudu da s prijateljicama iz Splita dožem kod Zagrebaèkog koji bi nas smjestio u jedan od apartmana od njegovih staraca.
I ok, sve je bilo predobro nekoliko dana, dok nije došla subota, a sa subotom i neki od poznatih stranih dj-eva u Facesu. Kako Zagrebaèki baš i nije bio raspoložen nakon par piæa otiæi peglati na elektronsku glazbu (toènije, bio se još prije ponoæi tako pretjerano ubio alkoholom da ga je trebalo pratiti doma), tako sam se s curama uputila prema klubu. Pješke. I nakon cipelcuga pred ulazom zakljuèila da sam, buduæi da smo navikle da troškove izlazaka veæinom snosi Zagrebaèki, ponijele premalo novaca da bi sve imale dovoljno za upad. Na kraju je jedna od cura platila i ušla potražiti unutra nekog svog poznanika konobara da nas uvede besplatno.
Dakle, ona je ušla a mi smo ostale èekati.
I èekale.
Beskrajno dugo.
Previše dugo.
A kad se na kraju pojavila... pa nije se pojavila u društvu frenda sa šanka nego Hipstera!
Naravno da mi je srce palo u pete. I naravno da sam cijeli parti, nakon što nas je Hipster udobno smjestio za nekakav stol s nekakvom ekipom koja je alkohol naruèivala u bocama pa smo mogle cugati unatoè budžetu nedovoljnom za mineralnu i kutiju cigareta, umjesto u plesu provela tražeæi ga pogledom i slineæi.
A kad je pukla zora i Hipster se napokon udostojao obratiti mi se, niko sretniji od mene. Jer Hipster je htio da sutra pregazim pola otoka i svratim do njega i ekipe.
Pa sam nakon par sati sna pokupila cure, uz nekakvu mlaku skužu za Zagrebaèkog, i stopirajuæi po najgorem zvizdanu dojedrila na drugu stranu škoja, samo da bi nakon toga opet stopirala do Hipsterove vikendice koja je bila u uvali nekih žnj kilometara od mjesta, i da bi me Hipster tamo upoznao sa svojom curom iz Slovenije.
Naravno da mi nakon toga nije bilo dovoljno poniženja, pa sam, jer je Hipster izrazio želju da se družimo, slijedeæih par dana svakodnevno tjerala Zagrebaèkog da žica starcima auto i da se idemo družiti s Hipsterom i njegovim društvom na drugu stranu otoka. A kako su se Hipster i njegovo trenutaèno društvo nekako baš i iz nekog èudnog razloga svidjeli Zagrebaèkom, tako ovaj nije imao ništa protiv. I dok su oni u hladu srkali bevande, pušili travu i igrali na karte, ja sam se zdušno trudila na sve moguæe naèine privuæi Hipsterovu pažnju i uvjeriti ga da sam bolja od njegove slovenske cure. A buduæi da je cura to skužila, a i da Hipster zapravo nije pretjerano poklanjao pažnju niti jednoj od nas dvije, tako smo se zapravo cijelo vrijeme natjecale u samoponižavanju, od toga da smo bile jedine dvije cure u ekipi koje su se stalno kupale u toplesu (zbog èega je kompletna muška ekipa obigravala oko nas i pokušavala nam se u pliæaku oèešati o cice – osim Hipstera, naravno), do toga da smo jedna drugoj cijelo vrijeme pokušavale napakostiti sitnicama kao što je sluèajno guranje na ježine ili još sluèajnije cijeðenje vreæice meda iz kafiæa po kosi dok se u blizini mota osa...
Kada je došao trenutak u kojem su starci od Zagrebaèkog morali popuniti apartman najavljenim gostima, moje tri splitske frendice se vratiti u Split, a Zagrebaèki u Zagreb zbog pripremanja ispita, ja sam veæ bila toliko zaglibila u patetiènom obigravanju oko Hipstera da je Najbolja u pratnji svog tadašnjeg dugogodišnjeg deèka (i mog dobrog frenda) odluèila uzeti stvar u svoje ruke i urazumiti me. Pa su njih dvoje jedno jutro sjeli na trajekt do Splita, presjeli na trajekt za Supetar, stopirali do Bola gdje su im starci od Zagrebaèkog rekli da nismo u Bolu nego ipak bliže Supetru, našli prijevoz do Hipsterove uvale, natjerali Zagrebaèkog da nas vrati u Bol po moje stvari i prebaci nas ponovo do Supetra, ukrcali me u trajekt do Splita, i u zadnji èas nas ubacili u trajekt nazad do Otoka. Ok, uspjeli su me urazumiti jer sam i sama bila svjesna što izvodim, i ono malo preostalih praznika sam provela na sigurnom, s ljudima koji su me držali na uzdi.
I sve je bilo ok. Malo sam mrzila samu sebe jer sam radila od sebe budalu, malo zahvaljivala Svevišnjem što Zagrebaèki ipak nije skužio da cijelo vrijeme trèim za frajerom koji mu je bio baš super za druženje, malo obavljala svakodnevne aktivnosti poput kavica, odlazaka na kupanje i tulumarenja, i zaèas je došao rujan. I povratak u Split.

Tijekom slijedeæih mjeseci sve je bilo ok – odluèila sam da za Hipstera nema više mjesta u mome životu, i bila sam totalno cool i apsolutno hladnokrvna u situacijama u kojima smo bili u istome društvu, što i nije bilo tako teško jer Hipster nije imao nikakvu curu pa nisam imala razloga da šizim od ljubomore. Zapravo... Ponekad je èak bio i skroz ljubazan sa mnom, pa sam se osjeæala dobro. I ok, možda se samo malo nadala da mu je ipak stalo, ali ima problema s osvješæivanjem svojih emocija i slièna ženska sranja u koja uvjeravamo same sebe kad nekome do nas nije stalo ali mi želimo da mu je stalo...

Sve dok nisam kupila kompjuter.
I imala problema s njim.
Pa se Hipster sam ponudio da mi ga malo sredi, instalira par programa i slièno.
Ubrzo nakon toga sam trebala napraviti seminar za faks, a htjela sam u rad ubaciti i neke slike i da budu lijepo uklopljene u tekst i po moguænosti u boji. Što nije bilo izvedivo jer je jedini skener na faksu riknuo, tek rijetke kopirnice su imale skenere i printere u boji a i to je koštalo ko Svetog petra kajgana... a meni je trebala petica iz seminara, jer je vrijedio kao kolokvij, tj. skidao mi je treæinu ispita. A Hipster je to doznao od moje frendice i, kako je on imao frenda koji je radio u nekom print studiju (ipak su to bile još uvijek devedesete...), tako se sam ponudio da mi on to sredi.
Nakon toga se ponudio da s njim odem autom u Zagreb posjetiti Najbolju koja je bila nešto u komi i trebala je utjehu a ja nisam bila pri lovi, zatim je nabavio neku specijalnu veterinarsku hranu za bolesnu maèku moje cimerice Ðorðe, i samoinicijativno mi napravio još par usluga... i veæ je došao novogodišnji tulum na kojem smo opako zabrijali i ujutro uz kavu imali prvi vrlo ozbiljan razgovor. On je odluèio da mi opet hodamo, ali ja moram biti jako pažljiva prema njemu, i vrlo uviðavna, jer on nije osoba koja trpi preveliku ovisnost u vezama i trebam mu dati prostora kad mu zatreba, zatvoriti oèi pred eventualnim šaranjima jer on ne može stalno biti vjeran jednoj partnerici, ne smijem ga opsjedati njuežnostima jer on nije èovjek od buci-bucija...

Pa smo tako ja i Hipster hodali. Toèno pola godine. Do ljeta.
U tih pola godine imali smo faze apsolutne idile, nevjerovatno ljigavih izljeva nježnosti i ljubavnih izjava, faze kad smo dane i tjedne provodili slijepljeni jedno za drugo kao sijamski blizanci... èak nije imao nikakvih izleta van veze, što bi bilo divno da me cijelo vrijeme nije držao u stanju strepnje jer bi svako malo izjavio kako me voli ali mu je malo dosadio seks samo sa mnom, ili kako je mlad da se veže toliko samo za jednu ženu, ili kako je svijet pun dobrih ženskih... U meðuvremenu je malo putovao van zemlje, bio sa starcima na skijanju, i tako to. No ipak me je odveo u svoj rodni grad gdje sam upoznala mamu i tatu (koji su bili otalno ok prema meni, ali me zato on muèio mjesecima prièama o tome kako njegovi misle da sam užasna i kako ne odobravaju našu vezu... no unatoè tome su mi poslali dar za roðendan i pozdravljali me svaki put kad bi ga nazvali a ja se zatekla kod njega doma). I vodio me sa sobom u Sloveniju, gdje smo odsjeli kod njegove bivše cure koja nekako baš nije bila oduševljena èinjenicom da joj nije najavio da i ja dolazim, i da se peglamo na njenom kauèu dok ona spava u sobi dva metra dalje (a on je inzistrirao na buènom seksu upravo svakenoæi koju smo proveli u Sloveniji).
Ali nema veze, jer sam bila toliko zatelebana da mi uopæe nije smetalo to što bi povremeno imao napade kuèkastog i dramatiènog ponašanja, što se znao izderati se na mene u društvu ili me natjerati da ispadnem glupa (što mu je ipak jako rijetko polazilo za rukom, pa bi se onda danima durio i bio nepodnošljiv...). Niti što je uvijek gnjavio da mu perem odjeæu, blajham kosu (kad je bio u toj fazi), kuham ili hodam na trepavicama kad bi bio loše volje i zatvorio se na tjedan dana u stan. Jer on nije mogao tjedan dana biti sam u stanu, pa sam ja nakon faksa, posla i treninga morala trèati kod njega, i tamo držat jezik za zubima i buljiti u tv dok je on u mraènom raspoloženju nešto èitao i odbijao komunikaciju.
Nije me smetalo ni kad bi odjednom zakljuèio da sam mu premršava i da se boji da æu izgubit cice pa sam pristajala da me oko ponoæi šopa pizzom i Domaæicom, sve dok ne bih došla u fazu da jedva zakopèavam traperice, nakon èega smo se svaðali jer sam ja htjela na dijetu, da bi onda, kad bih izgubila tih par kila i opet bila normalna tvrdio da sam debela i da moram smršavit...
Jer, pobogu, pa mi smo se voljeli do neba i još više! I što su te sitne faze u raspoloženju kad nas veže viša sila i kad me on zapravo voli...
Barem se razbacivao izjavama o ljubavi. U tolikoj mjeri da sam stvarno vjerovala u to.

Na ljeto sam dobila nogu.
On je morao otiæi u New York. Ja sam morala polagati ispite i raditi. A kako on nije znao koliko æe ostati, a svakako je htio probati malo newyorške ljubavi ako se ukaže prilika, tako nije imalo smisla da službeno budemo skupa nego bi najbolje bilo da napravimo malu pauzu.

Pa smo je napravili.
I trajala je više od godinu dana.
Naravno, provela sam ljeto slomljenog srca. Pogotovo kad sam èula da je na Braèu s nekom strankinjom. Na jesen smo se viðali po gradu, ali kako se dio društva malo raspao tako više nismo bili u istom užem krugu ljudi, a i meni su neke stvari stigle do kokošjeg mozga pa sam odluèila krenuti dalje. Izlazila sam. Upoznala nekoga, prohodala na par mjeseci, u naletu girl powera ga ostavila, zatim se totalno zaljubila, i opæenito bila sva cool. I samo povremeno tu i tamo pomislila kako sam sretna što sam ga se zapravo riješila.
Par puta smo bili i na nekoj kao prijateljskoj kavi. I onda mi je prièao kako se totalno smrtno i po prvi put u životu stvarno zaljubio u neku curu iz Belgije koju je upoznao na Braèu i koja nije htjela nastavit vezu nakon ljeta, i kako pati pa sad mora bit u promiskuitetnoj fazi. Što me je prvi put kad sam èula uništilo. Ali kako sam glumila da me nije briga, tako je na iduæoj kavi (trebao me èak 5 puta nazvati da pristanem) uz ponavljanje prièe o belgijanki izjavio da ga ja ipak najbolje razumijem i da bi mogli opet pokušati biti skupa. Više iz ponosa a manje zato jer sam o stvarno hjela rekla sam da nema šanse, i da smo oboje krenuli dalje, ali da možemo bit frendovi, pa sam pristala i na iduæu kavu. Ali kako su te kave postale poprilièno ponižavajuæe za mene, tako sam odustala od njih. Nastavio je zivkati, ali kako sam ostala dosljedna tako je polako izgubio interes...

04.09.2011. u 14:33 sati | 9 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.