dinajina sjećanja

Kolaž...

Sui generis...

„Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.“
James Joyce

Nesigurna u sebe koračala sam imaginacijom premosnice između jučer i sutra. Čista iluzija, dokaz nepostojanja u vremenu. Danas se gubilo u svrsishodnostima zbilje. Bježala sam od istine. Samoj sebi je nisam željela priznati. Zavaravala sam se, tražila opravdanja u literaturi. U Joyceovom romanu „portret mladog umjetnika“ pronađoh premosnicu ka samorazumjevanju.

Odabrah pisanje kao terapiju. Ono me odnosilo onkraj zbilje, postajalo njena protuteža. Napuštah život, svjesno uranjah u samoću. Svjesna da me nitko u tome neće podržati, krala sam životu dane i počela pisati o sebi, graditi misaoni labirint prepun opijajućeg mirisa. Pokušah sagraditi branu protiv vanjskih događanja. To su bili trenuci opraštanja od tugaljivih stihova kojima opravdavah svoje neuspjehe. Vizija je oživjela ljepotom sjećanja, u koridorima je ozvanjao glas drevne uspomene, joyceovska istina o pojavnosi ljubavi u trenutku njenog nastajanja i savršenosti njenog trajanja. U središtu nutarnjeg labirinta je njen izvor, ljepota njene cjelokupnosti, njena simetrija u asimetriji zbivanja i njen izričaj u poetici vizija. Spoznah, sve što je lijepo posjeduje dušu i mudrost, svjetlost estetike i svetost etike. Umijeće vremena i pojavnost kreativnosti. To je bio početak rekonstrukcije napuknute stvarnost, restauracija ikone na stijenci sjećanja, obnavljanje uspomene sa ožiljcima neke davne boli.

Shvatih da su godine tugovanja bile obmana, bjeg od stvarnosti, prevara same sebe. Pokušah izraziti sebe najslobodnije što sam mogla. Osjetih moju nagu dušu, spoznah sve svoje učinjene pogreške, svoje grčevito nastojanje ostajanja u vremenu kojeg nije ni bilo. Odustadoh od samoranjavanja i traganja za prohujalim ljepotama. Zaustavih se u ovome ovdje i ovome sada. Shvatih da za spoznaju osjećanja osjećaja ljubav nisu potrebna vanjska osjetila, da je ono u nutrini neuspredivo i nezamjenjivo sa bilo čim drugim.

Prisegnuh samoj sebi, izgovorih sui generis.

Portret mladog umjetnika se gubio u prividu tvoga lika. Miris iz odsanjanog labirinta me budio. Probudih se u središtu ljepote… a ti… ti me s osmijehom u očima, nudeći mi prvu jutarnju kavu, odvodiš u stvarnost…

Dijana Jelčić

Porod Venere...

Mi nikada nismo imali vremena
u nepokretnim nedeljnm jutrima
ostajati u krevetu,
željeti da nedelja nikad ne prođe...

Mi nismo znali željama darovati ostvarenje
a željeli smo
vječnost i neuništivost...

Pričali su mi o prozi mog rođenja, a ja sanjah plave daljine. Tražeći ljubav među zvijezdama i ljepotu među oblacima, nespremna za život, doživjeh prvu ljubav. Darovao mi je osamnaest crvenih ruža, zagrljajem želio pojačati sjaj sunca, ubrzati okretaje zemlje... A onda je vjetar odsvirao requiem, ugasio zadnji lumin na otaru želja. U hiru nutrine izgarahu stare pjesme. Osjetih prolaznost zaljubljenosti, a mislili smo, to je ljubav.

Postoji li vjerodostojnost priznanja bezlične mudrosti i nepoznatog osjećaja?
Je li uopće potrebno opravdanje za uzaludnost besmisla utkanog u svitanje života?

Gubila sam se u obmanama nekog nametnutog mi vjerovanja. Svetom vodom su mi oduzeli pravo odabira, mislila sam. Na međi opčinjenosti poželjeh učiniti korak, ali korijenje me čvrsto držalo za koljevku rođenja.
Nije to bila bojišnica dobra i zla, bilo je to traganje za svjetlošću na kraju tunela, za uranjanjem u titraje nutarnjih fotona.

Ljubav bdije među zvijezdama, pomislih promatrajući Botticellievu sliku. Sanjarije. Omamljujuća kukuta ubija istinu. U razvalinama osjećaja šutnja neuspjeha. Spoznaja vraća riječima značenja, odgovara na pitanja upućena tišini, oživljava zaboravljeno.

Promatrah kako se smjenjuju godišnja doba, kako pejsaž mijenja odore, kao laste dolaze, savijaju gnjezda, daruju prirodi nove živote i odlaze put juga.

U jednom ljubičastom svitanju dočekah godinama željeno, nepokretno nedeljno jutro.

Poželjeh da nedelja nikada ne prođe.

Dijana Jelčić

slika... Botticelli, rođenje Venere

Nedjeljivost...

Lebdjela sam svemirskim daljinama, družila se s Plejadama, sučeljavala s Orionom, na Siriusu nemoguće činila mogućim. U srcu zvijezde kvadrirala kružnicu, pretakala je u geometriju zbilje i ekliptiku Sunca, u bajkovito vrloženje čežnji, želja i ljubavi. Umrežavala sam oceane i nebo, plovidbe bespućem sa koracima zvjezdanim stazama.

Znam, opet odlazim u fikcije uma. Pišem o dohvatljivosti nedohvatnih daljina. Pišući one se slijevaju u blizinu. Licentia poetika. Sloboda izričaja koji vrluda vizionarskim stazama mene sanjalice. Osjećam ih, postaju dio mene.

Noćas ne spavah, samo sanjah. Izgubih se u snu, u lucidnosti trenutka sanjivosti, u znatiželjki za tajnama mahnitanja u dolini suza. Postadoh neobuzdanica za čežnama. Konceptualistkinja u postelji od maslinova drveta na trgovima sanjah susret na rubu vremena.

U jezgri vremena, u čahuri nepostojeće nedjeljivosti osjetih nedjeljivost snova i zbilje.

Bilo bi divno kada bi se ponovo rodila dadilja slićna Mary Poppins... za radost i sreću djece.

Dijana Jelčić

Sjećanje vremena...

Sinestezija je poznata književnosti, kao stilska figura koja objedinjuje riječi koje izražavaju različite osjetilne doživljaje. Antun Gustav Matoš je u pripovijetki 'Samotna noć' sinesteziju ovako predstavio:

"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!'"

Iako je sinestezija, kao pojavnost poznata stoljećima, tek su se u zadnje vrijeme pronašla mjesta u mozgu s kojima se ta pojavnost pokušava i znanstveno protumačiti.
U beskraju mogućnosti djelovanja mozga su otkriveni putevi po kojima nastaju misaone slike. Zaključeno je da bi te poprečne veze među ćelijama mozga mogle biti izvorišta sinestezije, a u isto vrijeme i njegove kreativnosti.

Ulazak u svijet izvan vremena, u samo sjećanje vremena je vrijeme sna.U miru budne snovitosti se rađa kreativni nemir. Obuzima me, prožima neopisiva želja za daljinama. Tada nestajem, gubim se u maštarijama. Lutam beskrajem neobuzdanih žudnji. Napuštam zbilju, odiljam se u fikcije uzburkanog uma.

Pišem. Slušam tišinu, vidim je. Nije to ona obićna tišina zgusnuta u nutarnju gluhoću. Prepuna je ikona oslikanih u konturama svijesti.

Osjećam igru osjetila. Bez poticaja se gomilaju osjetna iskustva. U tom lijepom kaosu senzoričko se stanićje umrežava drugačije nego inače, stvaraju se nove premosnice. Ćutim ispreplitanje ćula, postajem sinestet. Nježan miris izranja bjelinom pejsaža. Njuh u misaonom režnju oblikuje sliku.

Ljepota koljevke parfema blješti na zaslonu sna. Koračamo poljem tek procvalih bijelih cvijetova. Ćutim kovitlanje osjećaja. Jasmin u cvatu, postelja prepuna tvojih dodira. Vidim te srcem... oko tebe iskričava svjetlost viđena na Sinaju...
izgovaram tvoje ime kao molitvu tetrakisu... 1+2+3+4=10… u zlatnom tkokutu titra zavojnica koja nas sjedinjuje sa početkom priče…

Oko nas simfonijom boja blješti svjetlost sa Sinaja... .

Šutljivi sineast nutrine slaže kolaž o tebi i meni.


Dijana Jelčić

http://filozofija-svakodnevice.blogspot.com/2007/11/sinestezija.html

Odrasti do djeteta...

SCILA I HARIBDA, morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Imena iznjedrena iz grčke mitologije su postala metafora za prolaženje kroz teške, tužne, nesretne trenutke života. A svi ih imamo, svi ponekad prolazimo kroz prijeteče sudbinske moreuze. Ovu pjesmu koju napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama.Objavih je na portau Magicus 01. 09. 2009...

Stajala sam dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.

Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona, ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu prošlosti.

Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu

Što je ljubav?

U meni i oko mene muk, zvijezde šute,
vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv nije ona tišna
koju sam željela čuti.

Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"...začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše titraj istine, trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć,
moj put,
do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.

Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.

Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu
među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.

Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana, uz miris prve jutarnje kave prolistah zbirku "Odakle dolazi ljepota" i osjetih moć poezije uspomena.


Dijana Jelčić

Ti ne znaš...

Dozvolih srcu...

...Ja sam ponekad silazio u ponore za koje ne nalazim imena ni hrabrosti da ih opišem. I patio sam, niko ne zna i ne sluti koliko pre silaženja, u ponoru, i po izlasku iz njega. Ne znam zašto ni čemu sva ta patnja. Kome treba ovaj bol za koji ne nalazim nikakva objašnjenja? I sve neka je prosto, samo da jednog dana ne ostanem zauvek u nekom od tih ponora...

Ivo Andrić

Čitam ovu gorku misao i razmišljam o njenoj istinitosti. Koliko puta smo bili na rubu ponora, jesmo li se uistinu spuštali do dna? Kako izgleda prostornost bezdana? Ima li oči?

Nietzscheova metafora budi neugodu. Prezastrašujuća spoznaja. Sjećam se lutanja liticama stvarnosti. Nedozvoli bezdanu da ti uzvrati pogled, slijedim još uvijek taj filozofski imperativ.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, davno napisan stih je još uvijek slogan mojih svitanja.

Zaustavih misao u točki prividnog mira. Dozvolih lijepoj viziji da obuzme sva osjetila. Doživjeh preobražaj svijesti, metamorfozu osjećaja. Izranjala su kao prividi nepostojeći ni u snovima niti u zbilji. Lebdim u međuprostoru između dva svijeta… snova i jave. Začudnost transcendentnosti me omamljuje. Volim tu igru neiskustvenosti i želja.

Ćutim neopisivost trenutka. Punina prostora se ogleda u viziji daleke galaksije, u vremenitosti trinaestog eona koji lebdi nad ponorom vječnosti.
Vidim vrtlog svjetlosti, bljesak inače nepostojećeg na svilenoj stazi svjesnosti. Vjerovanje me odnosi na početak priče. Vjesnici neba žive u maštarijama, oživljavaju u metaforama kojima opisujem sreću. U bojanki žudnji vidim nepostojeće boje. Sunčana zraka se igra s osjetilom. Iza spuštenih trepavica, u odaji vizualne spoznaje, u kaleidoskopu svijesti se bjelina prelama u neizračunjive duljine. U bumbaku nutarnjeg neba se događa refleksija umanjena do mikrokozmičkih fikcija, do još uvijek nedosanjanih istina.

Na zaslonu budnosti izranja slika našeg naglog ljeta, preslika početka našeg vremena. Osjećam protok trenutaka, nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira. Zidna ura me otkucajima klatna vraća u stvarnost. Nemilosrdnost uma me prizemljuje u ovo ovdje i ovo sada. Otvaram prozor. Udišem svježinu svitanja. Žamor objavljuje novi početak.

Dozvolih srcu disanje...

Dijana Jelčić

Vatrena postelja...

Gledali smo film "Frida i Diego". Ljubav, umjeće umjetnosti i bol. To smo mi, u drugačijim tijelima, u drugačijim uvjetima, sa drugačijim načelima...

Goruća postelja i povratak u njedra vatre. Heraklitova istina. Odmaknuće od zbilje. Urinuće u nutrinu, u zaleđeno vrijeme. Bezimeno osjećanje se otapalo na ognju trenutka.
Promatrala sam tvoje lice dok je starac pjevao baladu o plačljivici. Sjetih se svojih suza. U sjaju tvojih očiju vidjeh ispisane stranice o meni. Znaš da obožavam neizrecivost oslikanu Fridinom boli, znaš da ne volim slatkoriječivosti i besmilena lupetanja o ljubavi koja nema pokrića.

A Frida je voljela bezuvjetno, voljela je do duševne boli da bi manje osjećala tjelesnu bol. Na tvome licu se zrcalilo suosjećanje i divljenje. Osjećala sam kako se u tebi uzburkavaju zatomljena sjećanja na fizičku bol koju si pokušavao sakriti od mene.
Kao Frida na slici i ja sam nosila ogrlicu od trnja. Fikcija mi je pomagala da odagnam tupu, neopisivu bol koju osjećah promatrajući otvorenu ranu na tvom vratu. Bila sam uz tebe dok si ležao u gorućoj postelji. Fridina smrt, trenutak njenog uzletanja u nebo, kraj filma i muk.
Zagrlio si me. Oko nas je noć punog Mjeseca širila svoju moć. Objava istinitosti mjena u svemiru. Preživjeli smo udarce sudbine.

Poezija suza je prošlost tebe plačljivice, šapatom si uronio u metaverzum pamćenja. Na oltaru zaborava se razbuktao lumin uspomena.

Da, sjećam se bila sam plačljivica.

Bila je to jedna od onih, samo naizgled, beznačajnih večeri, večer u kojoj oživjesmo i odživjesmo preživjelo vrijeme tihog umiranja.

Dijana Jelčić

Oda zagrljaju... na dan zagrljaja...

Jednostavno...

Na ljestvama zbilje...

Još nenapisana pjesma...

Čekala sam te izvan očekivanja,
na nebu prepunom noći susretah
čuvaricu tuge.

Na obodu jutra odgonetnuh tajnu
odsutnosti iz trajanja,
uzroke isplakanih suza,
metafore zavaravanja.

Na obzoru ucrtan krug,
savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar,
i ljestve ka vječnosti.

Sunce je došlo kasnije.

Hladnoća na dlanovima,
akordi nenapisane pjesme
i ti u praznini sklada
dodirnuše muk vremena.

U vrtlogu nastajanja čovjeka,
vidjeh bibliotekara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava,
a drevne vrijednosti nestaju.

Vidljivost prekorači granicu,
svjetlost zaobli prostor
i trojstvo horizonta
iznjedri tetrakis želje.

Sunce u tvojim očima, iluminacija istine,
oćutih postojanost ljepote u
promjenjivosti vremena,
u kovitlanju sati, minuta, trenutaka.

Čekala sam te izvan očekivanja,
susrela u još nenapisanoj pjesmi.

Dijana Jelčić

Poezija kiše...

Oslikano vrijeme...

U krajoliku sna još uvijek otkrivam puteve na kojima smo se tražeći mimoilazili. Neprohodnost guštare pune kamenih cvjetova u kojoj sam svila gnjezdo nespokoja. Suze su se slijevale u vrtače tuge, nestajale u ponikvama žalopojki. Darivala sam ih crnim pticama, znamenju zlih slutnji.
U mrtvilu nepokretnog vremena se zrak zgušnjavao do entropije. Ispisivala sam bezbojnu ikonografiju nepostojećih svetosti na zidovima hrama u kojem je živjela tuga.

Vidjeh te iza vremena. Šapnuh danas je dobar dan, dan ritma srca i poljubaca. Došao si nošen vjetrom čežnji. Susreli smo se u zavjetrini umijeća življenja, na mostu između jučer i sutra, na vjertometrini slobode i u tijelima probudili usnulo tkivo uzbuđenja.

Vidjeh čarobno svjetlo sa Sinaja, vidjeh kako kameni cvjetovi cvjetaju ljepotom drevnih snoviđenja i povjerovah u magiju sudbine. Poveo si me kroz prašumu osjećanja, nevidljiva ruka je krčila put ka izvoru. Bilo je kao u snu, a bila je java, bio je kraj prognanstva u samoću i početak života u krajoliku želja.

Na maslinovoj gori je raspelo prokapalo krvlju da bi mi spoznali uskrsnuće ljubavi, šapnuo si mi izvodeći me tmine u zagrljaj svjetlosti. Tamne sjene su kao crne ptice, obavijene nitima zaborava, nestajale u nepostojanju.

Osjetih kovitlanje svijesti i uzburkalost ponornica koje su dugo, predugo bile hranjene samo suzama. Pripitomio si moje sumnje, nježnošću oslobodio zarobljenu mene iz kaveza straha i poezijom ucrtao nove puteve na dlanu vremena.

Dijana Jelčić

Razgovor uz kavu...

Jučer nas je iznenada zuvijek napustila draga prijateljica. Tužna istina ovozemaljske konačnosti.
pjesmom Mary Elizabeth Frye prepjevanom poetikom Enesa Kiševića se oprostih od Vesne .

Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umrla. S tobom sam sva.

U sadašnjem trenutku
osjećam
sve propuštene,
sve zaboravljene.

Čujem sva kajanja
utkana u molitvu
jutra.

Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.
Obnavljam samo
dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.
Uramljeni ubitačnom
tišinom
stajasmo na vratima smrti.

Preživjeli smo.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.

.Jutros se prisjećamo dijaloga sa početka priče o nama... u njegovim očima još uvijek boja sna... usrećuje, kazuje... zavoli dan u kojem se budiš... dozvoli srcu da diše...

Kome povjeriti tajnu zatvorenu u kukuljicu iz koje leptirica nije uspjela izletjeti?

Otpusti snove sujetom zaustavljene u sjećanju, šapnuo si.

Ne mogu otpustiti nešto što nemam, nešto što traži svoj završetak u sinopsisu nedovršenog scenarija davnog sna.

Završi odiseju uspomenama, slijedi vjetar koji razbija oblake i propušta bogove da bdiju nad tvojim povratkom na Itaku zelenu i smjernu. Živimo u univerzumu punom paralelnih događanja, među našim zvjezdama nema mostova. Dodiruju se osjećanjima i tkaju svilenkasto tkivo osjećaja, one su istovremeno tu i tamo.

Osjetih tvoj glas kao milovanje, kao san, kao dašak vjetra koji je odnosio slike davnih proljeća i ostavljao mir u dubini svjesti. Pogledah zahvalno u tvoje oči. Vidjeh sebe na hridi oceana i spoznah da su godine kojih nije ni bilo prošle.

Sjeti se dječaće. Sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti. Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljupcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe.


Došla si s osmjehom u očima i buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem.

Zrcalimo li se mi u svemiru ili se svemir zrcali u nama?

Tko osjeća ljubav taj nosi cijeli svijet u sebi, šapnuo si.

Dozvolih srcu disanje...

Dijana Jelčić

Miruj draga...

Draga Vesna...
zanijemila sam od boli...
pjesmom Mary Elizabeth Frye prepjevanom poetikom Enesa Kiševića čujem tvoj glas...

Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umrla. S tobom sam sva.

Nisam umrla. S tobom sam sva.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ptica sam let, svod mi je dom.
I lišća dažd, jutarnji mrak,
i žuti klas, i sunca trak,
i krijes, i snijeg - svjetla sam prah.
Sad sam i muk i vjetra dah.
Malen taj grob mojem je snu.
Ne plači, ne stoj, nisam tu.

Putuj draga Vesna, s anđelima leti, poeziju s njima djeli.
U srcima našim ostaje zauvijek tvoj osmijeh i sunce u tvojim očima...

Na struni samokritike...

Pisanje je na početku talenat, a kasnije postaje pokora, rekao mi je Jure Kaštelan davnih osamdesetih godina. Tada nisam razumjela te riječi… danas ih osjećam kao molitvu. Njegova poezija je obilježila vrijeme moga izrastanja i sazrijevanja. Čitajući ga razumjeh njegovu misao. U njegovoj poeziji je sve tu, na dlanu trenutka u kojem čitamo. U višeslojnosti njegovog izričaja oćutih sumnju, nepripadanje, pjesničku slobodu, preciznost izričaja i na koncu iskrenost njegove poetske ispovjesti.
Još nisam naučila, nisam savladala tajne pisanja. Svaka knjiga koju pročitah je svemir za sebe, svaka me uvlači u svoju srž, u bitak autora.
Pisac, slično hodaću po žici, balansira na nitima svojih osjećanja, uspostavlja svoju sa ravnotežom svijeta, stvara sklad.
Pročešljavam davno napisano, lutam stranicama mog virtualnog dnevnika. Skriboterapija, skribomanija. Na tisuće ispisanih riječi. Umijeće vremena, priča iznjedrena iz lutanja filozofijom, poezijom, gradovima i njihovim trgovima. Stranice se ljuljuškaju na nitima svijesti, gube vjerodostojnost, traže prevrednovanje izričaja.
Ranko Marinković je jednom rekao, ne izdajem više knjiga jer se stidim Dostojevskog. Povijest književnosti kaže Dostojevskom se ništa ne može dodati, a Čehovu oduzeti.
Još uvijek se pitam kako pronaći mjeru, kako zaustaviti bujicu riječi koja nagoni na pisanje.

Čitam „pjesmu“ ili nešto slično pjesmi, Artemidin san. Slovkam hrpu nabacanih riječi i pokušavam dozvati osjećaj iz kojeg je iznjedrena. Sjećam se trenutaka kada je napisah, ali osjećanje straha, boli, tuge se ne objavljuje. Pitam se može li netko drugi iz tog pjesmuljka naslutiti osjećanje kojim je pisana. Preintimna je, premoja da bi u drugome mogla uzburkati krv.

Na obzoru snovida,
u ikonografiji vjerovanja
utkana silueta trajanja
i uzdah čuvarice Lunina hrama.

Čujem dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u ognjilu žudnji, u šutnji srca,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.

Čujem tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u mistralu iznad grada vjetrova,
u kristalnim suzama neba.

U nezaustavljivoj nježnosti
žubora rijeke nevraćanke
osluškujem jecaj ranjenog grla.

Otopili smo tuge u
vrulji davnih uspomena i
prosuli sjemenje novih ruža
u purpuru svitanja sna.

Artemidin san se pretače
u strune jave,
u obličje
zbilje.

Dijana Jelčić

Mnogokružje...

Put je cilj...

Darovali su mi ime i boginju lova i mjeseca. U začaranom krugu Mjesečevih mijena osjećam moć Zenonovih razdaljina.
Uvijek smo na polovici puta.
Put je cilj. Prisjećam se susreta na putu...

Bilo je ljeto, bilo je podne, bila je mala željeznička postaja. Djed je stajao na vratima vagona vlaka koji ih je vozio prema jugu. Bilo joj je tek pet godina i bila je užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.

"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuta."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče joj dječak tek nešto stariji od nje.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"

Stajala je pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila je bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.

"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"

Gledala ga je nepovjerljivo. On se smijao i ona se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.

Sanjala ih je godinama.

Kao djevojka je krenula prvi put sama vlakom prema jugu. U kupe je ušao mladić.
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.

"Odakle dolazi voda?" upita ga nesigurno
"Iz zemlje" reče joj mladić očiju boje sna.

Prepoznala je dječaka u čovjeku.

Tu si i kada te nema.

Osjećam te u snazi još ne otkrivenih mjesta, u kapima još neispijenog nektara, u nedosanjanim snovima i tek iščekivanim svitanjima.
Utkan si u tišinu doline djetinjstva, u ikonografiju zelene rijeke, u titraje nastajućeg prostora, u nadahnuće dolazećeg vremena.

Naslućuješ li pripadanje u sveukupnosti osjećanja koja nas ovijaju u klupko vječnosti?

Mi smo čvorovi u makrameu svemira.

Ćutiš li zlaćanu nit među srcima, zagrljaj u onoj točki svemira u kojoj se rađa i umire istovremeno, u kojoj se postoji bezvremeno.

Dijana Jelčić

Sreće zlatne, srebrne... sreće...

Miroslav Krleža... Kraljevo...

Radnja je dramatizirana ljubavnom pričom između namještenika pogrebnog zavoda Janeza, koji se vraća iz mrtvih, i Anke koja odlazi s ljubavnikom, cirkuskim umjetnikom Herkulesom.

Odkuda dolazi ljubav?
Gdje se rađa?
Kada počinje?
Prestaje li?
Je li ljubav magija?
San?

"Sreće zlatne, srebrne sreće, sreće, sreće, sreće..." planetarica sa škrinjom sudbina prodaje istine, gutač vatre se igra životom dok smrt izlazi iz tame i pjevuši,

"Ančice dušice, ti si prevarena, da tebe volim ja to nije istina,
Ančice dušice..."

Ringelspiel života se vrti, a nevidljivi bubanj najvaljuje dolazak velikog prodavača iluzija.
Sav u crnom iluzionist skida šešir, njegove ruke kriju snove na dlanovima.
"To je igra za sanjare" pomislih.
"Život je san, Kraljevo sudbina, Veliki svjetski teatar i ljubav" reče Svijet odlazeći u tamu pozornice na početak sna.

"Sreće zlatne, srebrne sreće..." planetarica sa škrinjom sudbina šapuće kraj... i odlazi... u zraku titra njen glas... .
"Sreće zlatne, srebrne, sreće..."





Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost ili tananost želje?

Ljubav daje i uzima, ljubav su uspomene,
sjećanja na pješčane plaže, trg cvijeća,
nedelje u kojima se ne radi ništa,
ponedeljci koje ne želimo,
nesnosne glavobolje pred kišu,
neplačeni računi,
nekupljeni željeni auto,
nedobivena biserna ogrlica...

Nezvana ili zvana? Kako i kada dolazi ljubav?
Ljubav je gost na slavlju osjetila,
svitanje u kojem počinje san,
tračak sunca u plavičastoj magli,
oblak koji se uvlači u dan,
u korake, u dlanove, u lice, u oči.

Samo iznutra se sanja i
ljubav dolazi i ostaje
kao osjećaj,
san,
prostor,
vrijeme,
život.

Dijana Jelčić

Dijalog sa strancem...

Ostavština velikih pjesnika... njihove poetske drame... ritam začudne poezije Jure Kaštelana budi u meni uvijek nova nadahnuća...
sjećam se 1958, premijere u kazalištu Gavella... Pijesak i pjena... Jure Kaštelana. Igraju:
Djevojka: Mia Oremović
Arlekin: Fabijan Šovagović
Lutka: Vesna Starčević (moja mama)
...
onda sam bila dijete, nisam shvatila bit dijaloga... sinoć smo u restoranu razgovarali o teatru, Gavelli i mojoj pokojnoj mami... Zdenko nije vidjeo Pijesak i pjenu... skinuta je s repertoara prije njegova dolaska u svijet glumišta... pričala sam mu o trenucima kada osjetih bit tog poetskog dijaloga... sjetih se ovog davno napisanog teksta...

Bježeći od sebe same vodih dijalog sa nepoznatim… bio je tu, privid pjesnika… tko si ti?.. šapnuh viziji… znam, ti si ideja… pozvao si me u igru… igra, besmislena riječ, pomislih. Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke i onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama Platonova neba. Srce se budi. Osluškujem njegovu budnost. Iluzija mi dokazuje da još uvijek nisam sama sebi stranac.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala. On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. Čujem zvuk orgulja svemira, to moje srce šumi baladu o izgubljenoj sreći.
Ta noć je bila zrcalo nečega nestvarnog, preslika izgubljenog neba. Igrajmo se života, pozivao me davni snovid. Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.
On i ona pod reflektorima istine. Noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san. Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…

Promatrah dim koji se uzdizao iznad obrednog ognja jutrenja. Igrao se s vjetrom i uzdizao ka svodovlju nebeskog svetišta. Širio se miris prastarih čempresa, u krošnjama vidjeh iluziju nepostojeće osamljenosti. Začuh tišinu čuvara svetišta. Oćutih zagrljaj maštarija prohujalog vremena i objavu svetkovine osjetila.

Dođi mi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.

Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.

Kada je iz pijeska i pjene izranjala bijela golubica i zobala zvijezde, a zora porodila Afroditu darovao mi je školjku, ključ snovitih daljina...

Dijana Jelčić

Jedna iz davnina...

Umijeće vremena...

Bogojavljanje...

Samosanjajuće proročanstvo...

Romantika s pokrićem...

Dok se svitanje bori sa ostacima tame i daleka svjetlost na obali sna noći skida odoru, u pjesmi ptica zvuci sreće, miris daljina, sloboda ubrizgana u rađanje.
Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene osvješćuju prohujalo.

Prisjećam se doba nevinosti, vremena romantike s pokrićem. Na obrubu jutra tek naćete 2020 te iskri slika novogodšnjeg slavlja 1967 e godine.

Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka. Mladost na dlanu vremena romori smijehom, romori snom, najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.

Nježna je točnost pamćenja.

Danas smo odrasli, sazreli u bitku, u iluziji svijeta. Tajac salvi objavljuje gozbu osjetila, pobjedu emocionalnog uma.
Bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.

Nemam opravdanja za tuge i boli. Odživjeli smo ih. Sada smišljamo značenja, nove simbole za brevijar života.
U zjenici vječnosti ples privida i jave, u nabojima beskraja komplementarnost suprotnosti,
igrivost sjena kozmičke istine.

U raspuknuću spokoja, u vremenu koje krade tajne zbilji, se ritmom srca sjedinjujemo sa načelom vremena,
trenucima epifanije, uživanjem u prostoru. Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.

Stvarnost je uklesana u bitak zanesenjaka, u mirne nemire, u vrijeme romatike sa pokrićem.

Dijana Jelčić

Levitacija u snu...

Nietzscheanski imperativ...

"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "

Friedrich Nietzsche.

Željela sam zaborav, pokušavala odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Moć demonskog, snaga duše gravitacije, ponavljajući povratak u vrijeme mrtvila osjećanja. Otužna je to spoznaja bjegunice.

Srce je otkucavalo tišinu… bez pomaka… bez uzbuđenja… bez nemira… bez mahnitanja… u ravnodušju svijesti je umirala nada… zaustavih se na rubu bezdana… korak do ništavila…do pada u mediokritetsko samosažaljevanje...

Ubi dušu gravitacije!...

Slijedih nietzscheanski imperativ... učih letjeti... barem u snovima. Sanjala sam letenje. Lebdjela sam, odvajala se od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa.
Bila je noć punog mjeseca.

Dogodio se bljesak ćilibarskog sjaja, glas je stigao kasnije... svjetlost je uvijek brža... stigne iznenada i najavi oluju osjećanja... razumjela sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama svetog Lovre. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu.

Na horizontu svitanja vidjeh Volto Santo... i to više nije bio san... pretočio se u zbilju... pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana… mjesec se smiješio odnoseći dugu mračnu noć... osjetih spokoj u nemiru, u drugačijim otkucajima srca…

Vratih se sebi…

Dijana Jelčić

Ne zaboravite biti sretni...

Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Neruda.

prohujalo zgusnuto u tekstove, eseje, pjesme... vrijeme oluje ruža... destljeća zgusnuta u štivo, napisano, neukorićeno, tek objavljeno na stranicama blogspota, blog. hr... FB zidu... arhivirano kao nadahnuće za dolazeće... lutam napisanim, čitam, dočitavam... usrećuje me memorija... bez traženja krivca izvan mene koraćam... svjesna grijehova prolazim katarzu... oplemenjuje me trenutak spoznaje...

Budi ono što jesi... jesam... i neka bude

Oćutih riječi kao imperativ sudbine, osjetih bezgraničje dobrote, nagost nutrine, milostivost sudbinske ruke,
sklad prostor- vremena, harmoniju misli i osjećanja,
tankoćutnost bliskosti.

Dvije riječi izroniše iz tišine.
Otisci usana na obrisima vječnosti, svemir slovka... BUDI SRETNA!...
titra eho tvog šapata.

Vidim zvuk, čujem okus, mirišem boju.
Događa se sinestezija osjetila, dodiri se slijevaju u aquarel trenutka.
Vječnost se dokazuje u njegovoj moći,
nestajanje u nastajanju,
otisci usana na usnama zaustaviše satove.

Uronih u neprolaznost osjećanja osjećaja…

iza nas svijet razbijenih zrcala… ništavilo bezdana,
ispred nas nietzscheansko ludilo,
zagrljaj apolono- dionizijske stvarnosti,
moći dva božanstva se slijevaju u snagu ljubavi…

izgovorih, budi sretan!

izgovorio si, budi sretna!

Šapućemo vam dragi prijatelji...

Ne zboravite biti sretni!

Dijana Jelčić