Poezija kiše...
Golubije krilo zagrlilo jutro,
nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.
Zahvalna sam vremenu, daruje mi tren,
čudesnu boju nebojom zvanu,
cvijet nik‘o iz uspomene.
Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje u oknima kiše.
Sličan amfori punoj suza
uranja u srce.
Tvoj glas plijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…
Dijana Jelčić
fotografija.. Tomislav Veic
|
