Sinoć sam gledala film. Mary posjeduje čarobne vještine s kojima može svaki rutinski zadatak pretvoriti u nezaboravnu avanturu. sjetih se mog davno napisanog teksta.
Noćas u mislima ponovo utjelovih Mary Poppins kako bi pronašla radost i uz optimističnog nažigača uličnih svjetiljki unijela svjetlost i život u srca ljudi.
Lebdjela sam svemirskim daljinama, družila se s Plejadama, sučeljavala s Orionom, na Siriusu nemoguće činila mogućim. U srcu zvijezde kvadrirala kružnicu, pretakala je u geometriju zbilje i ekliptiku Sunca, u bajkovito vrloženje čežnji, želja i ljubavi. Umrežavala sam oceane i nebo, plovidbe bespućem sa koracima zvjezdanim stazama.
Znam, opet odlazim u fikcije uma. Pišem o dohvatljivosti nedohvatnih daljina. Pišući one se slijevaju u blizinu. Licentia poetika. Sloboda izričaja koji vrluda vizionarskim stazama mene sanjalice. Osjećam ih, postaju dio mene.
Noćas ne spavah, samo sanjah. Izgubih se u snu, u lucidnosti trenutka sanjivosti, u znatiželjki za tajnama mahnitanja u dolini suza. Postadoh neobuzdanica za čežnama. Konceptualistkinja u postelji od maslinova drveta na trgovima sanjah susret na rubu vremena.
U jezgri vremena, u čahuri nepostojeće nedjeljivosti osjetih nedjeljivost snova i zbilje.
Bilo bi divno kada bi se ponovo rodila dadilja slićna Mary Poppins... za radost i sreću djece.
