Razgovor uz kavu...
Jučer nas je iznenada zuvijek napustila draga prijateljica. Tužna istina ovozemaljske konačnosti.
pjesmom Mary Elizabeth Frye prepjevanom poetikom Enesa Kiševića se oprostih od Vesne .
Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umrla. S tobom sam sva.
U sadašnjem trenutku
osjećam
sve propuštene,
sve zaboravljene.
Čujem sva kajanja
utkana u molitvu
jutra.
Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.
Obnavljam samo
dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.
Uramljeni ubitačnom
tišinom
stajasmo na vratima smrti.
Preživjeli smo.
Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.
.Jutros se prisjećamo dijaloga sa početka priče o nama... u njegovim očima još uvijek boja sna... usrećuje, kazuje... zavoli dan u kojem se budiš... dozvoli srcu da diše...
Kome povjeriti tajnu zatvorenu u kukuljicu iz koje leptirica nije uspjela izletjeti?
Otpusti snove sujetom zaustavljene u sjećanju, šapnuo si.
Ne mogu otpustiti nešto što nemam, nešto što traži svoj završetak u sinopsisu nedovršenog scenarija davnog sna.
Završi odiseju uspomenama, slijedi vjetar koji razbija oblake i propušta bogove da bdiju nad tvojim povratkom na Itaku zelenu i smjernu. Živimo u univerzumu punom paralelnih događanja, među našim zvjezdama nema mostova. Dodiruju se osjećanjima i tkaju svilenkasto tkivo osjećaja, one su istovremeno tu i tamo.
Osjetih tvoj glas kao milovanje, kao san, kao dašak vjetra koji je odnosio slike davnih proljeća i ostavljao mir u dubini svjesti. Pogledah zahvalno u tvoje oči. Vidjeh sebe na hridi oceana i spoznah da su godine kojih nije ni bilo prošle.
Sjeti se dječaće. Sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti. Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljupcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe.
Došla si s osmjehom u očima i buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem.
Zrcalimo li se mi u svemiru ili se svemir zrcali u nama?
Tko osjeća ljubav taj nosi cijeli svijet u sebi, šapnuo si.
Dozvolih srcu disanje...
Dijana Jelčić
|
