Jednostavno...
Uz tebe dosežem svijet mjesečeva sjaja,
dodirujem prah umirućih zvijezda,
uspinjem stazama njihova rađanja.
uzdižem u koljevku početka,
zibku uskovitlane ljepote.
Svjetlost se gasi u neostvarenim snovima,
u prividima utopija koje to nisu,
u srcu koje zaboravlja disati,
u zanosima sanjarija.
Uz tebe koračam sunčanom stranom ulice
i osjećam život je san.
Život je tu,
u beskrajnom vrtloženju,
u srži trenutka,
u zrcaljenju tebe u tebi i mene u meni.
U tvom zagrljaju ćutim moć divovskog svijeta,
njišem se na ljuljačci sunca i osluškujem
zvuk poljubaca.zvijezda i cvijeća.
U poeziji vremena promatram krunisanje bogova,
magiju čarobnjaka u krilu tisućljetne vizije,
čaroliju stvarnosti pretočenu u istinu,
u sreću dosanjanu na žrtveniku noći,
u ljubav utjelovljenu
pitagorejskom pentadom,
zagrljajem ženske diade
i muške triade,
Afroditinim brojem,
istoznačjem
svitanja,
zenita,
sutona,
ponoćnog sunca
i jakovljeve školjke...
.
Dijana Jelčić... prolutah arhivom fotografija i štiva... buket godina se širi...
|
