Ti ne znaš...
Ti neznaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
neznaš s kojeg prozora
pozdravljam rađanje zvijezde,
moj put k tebi.
Čuješ li jauk utrobe svemira, urlik kaosa,
porođajne muke prostora i vrisak trenutka.
To je moja priča postanka...
iza sedam brda i sedam dolina osmoga dana,
u sazviježđu Lava, rodio se pjesnik.
Osjećam iskušenje vremena,
Venera iskri mir sutona,
psi laju, a kravane prolaze,
Danica objavljuje svitanje.
Sanjala sam poeziju vode,
konjanika na cesti ka Cordobi.
polja Andaluzije,
puteve pitanja,
staze odgovora.
Hoću li stići u dolinu zelene rijeke?
Tišina bezglasja, misaoni muk,
u lazuru neba odgovor.
Desetljeća utkana u riječi.
Na oltaru tmine
bljesak Calderonove istine!
Život je san!
Božji?
Utjelovimo ga…
Utjelovili smo ga!
Jesmo li?
Nestvano stvarni... živimo ga...
Dijana Jelčić
|
