Marketing
Odrasti do djeteta...
SCILA I HARIBDA, morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Imena iznjedrena iz grčke mitologije su postala metafora za prolaženje kroz teške, tužne, nesretne trenutke života. A svi ih imamo, svi ponekad prolazimo kroz prijeteče sudbinske moreuze. Ovu pjesmu koju napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama.Objavih je na portau Magicus 01. 09. 2009...
Stajala sam dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona, ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu
Što je ljubav?
U meni i oko mene muk, zvijezde šute,
vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv nije ona tišna
koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"...začuh simfoniju davnog sna.
To bijaše titraj istine, trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć,
moj put,
do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu
među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.
Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana, uz miris prve jutarnje kave prolistah zbirku "Odakle dolazi ljepota" i osjetih moć poezije uspomena.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 25.01.2020. u 08:48 sati.