Na ljestvama zbilje...
Prisjećam se vremena prvih vrtloženja na spiralnim ljestvama zbilje. Naše uspinjanje ka zrelosti je priča koju još uvijek ispisujem lutajući koridorima lijepih uspomena. Kao u drevnom labirintu osjećam omamljujući miris tvoga postojanja u našoj mirišljavoj stvarnost . Svilene niti vretenastog vrtloga grade mostove i sjedinjuju nas sa Suncem, Mjesecom i ovozemaljskim tlom, sa pješčanim žalom na kojem ostaju tragovi naših koraka i otvorene školjke iz kojih vadimo biserje sna.
Svaki puta kada stignem do središta osjećajnog labirinta osjetim lakoću postojanja u zbilji. Dok udišem svježinu zraka u sebi ćutim zagrljaj Amora i Psihe i sretna sam.
Kada me dodiruju tvoji dlanovi spoznajem snagu zlaćanog kruga u kojem titra nit koja nas sidri u mirnom doku nježnih nemira. U tvom zagrljaju se rađam uvijek nova i ostajem uvijek ista ona koja se utopila u tvom pogledu na prašnjavom peronu male željezničke stanice u dolini tvoga djetinjstva.
Prelistavam srcem ispisanu ispovjest ljubavi, osluškujem tonove balade koju smo slušali slijedeći lastavice na putevima između južnog i sjevernog neba i čujem romor tišine sa izvorišta nutanje sreće.
Dijana Jelčić
|
